Kenneth Scott, tužitelj Prlića i ostalih kaže da će Herceg-Bosna i Hrvatska biti osuđene za udruženi zločinački pothvat, ali čini se da će sudci imati zadnju

Glavni tužitelj u predmetu ‘Prlić i ostali’ gostovao je u Mostaru na tribini, a u svjetlu očekivanja izricanja drugostupanjske presude u ovom njegovom posljednjem slučaju na haškom tribunalu. Naglasio je da očekuje potvrđivanje prvostupanjske presude kao i teze o udruženom zločinačkom pothvatu vodstva Herceg-Bosne i Hrvatske te potvrdu učešća Hrvatske u agresiji na BIH, pri tom demantirajući pojedine medije koji su njegove izjave protumačili u suprotnom kontekstu. Njegova izlaganja nailazila su na pljesak prisutnih gostiju na tribini. No, treba sačekati 29. studenog i konačnu odluku haških sudaca. Tad će se pokazati je li Scott bio u pravu ili su to bile samo njegove želje.

Tribina je održana u organizaciji Centra za mir i multietničku suradnju, direktora bivšeg mostarskog gradonačelnika Safeta Oručevića i građanskog udruženja Mostarski krug, dok je moderatorica tribine bila novinarka Dženana Karup-Druško, direktorica organizacije Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje,

Haški tužitelj hrvatske šestorke Kenneth Scott dočekan je sa pljeskom među prisutnim auditorijem te je ponovio kako očekuje da će drugostupanjska presuda u predmetu ‘Plrić i ostali’ protiv Jadranka Prlića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Valentina Ćorića, Brune Stojića i Berislava Pušića potvrditi tezu o udruženom zločinačkom pothvatu.

Scott je uvjeren da će pravomoćna presuda potvrditi izrečenu nepravomoćnu, izrečenu u svibnju 2013. godine kada je za zločina nad Bošnjacima Jadranko Prlić, bivši premijer HR HB osuđen na 25 godina zatvora; bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a, Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, te načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Republika donosi izlaganje nekadašnjeg haškog tužitelja koji je zastupao nekoliko procesa protiv istaknutih hrvatskih dužnosnika za počinjene zločine nad Bošnjacima. Scott danas više nije zaposlenik haškog tribunala.

Govorio u osobno ime

„Danas ovdje govorim u svoje osobno ime jer sam prije nekoliko godina napustio Haški sud i sada radim neke druge poslove međunarodnog karaktera, tako da sve što kažem nemojte smatrati kao službeni stav haškog tribunala nego čisto moje osobno mišljenje.

Smatram da su pravda i mir dvije strane jednog novčića i želio bih napomenuti da bez pravde nema istinskog mira i ukoliko ožalošćenima ne omogućimo pravdu, dolazi do situacije da se u budućnosti mogu dogoditi konflikti jer stvar ostaje nedovršena.
U svom 20-godišnjem iskustvu pitali su me je li mir važniji od pravde. Po mom osobnom mišljenju – ne mir ili pravda, nego i mir i pravda.
Treba imati na umu da je haški sud važan kotačić u izgradnji mira od strane međunarodne zajednice i treba napomenuti da u izgradnji trajnog mira ima još puno organizacija koji sudjeluju u tom procesu.
1.siječnja 1998. bili su početci rada u haškom tribunalu i baš tada se dogodilo da su neki predstavnici Hrvata iz srednje Bosne lišeni slobode i nalazili se u Haagu i upravo je to bio uzorak po kojem ću kasnije raditi.
Većinom sam bio na slučajevima koje su počinili predstavnici Hrvata u BiH. Bavio sam se slučajevima ‘Prlić i ostali’, Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele koji su se bavili slučajevima zločina na području Mostara, ivice Rajiča i zločina u srednjoj Bosni itd. Treba imati na umu da su ovi slučajevi neki od najvećih slučajeva ratnih zločina koji su se dogodili.“

O prikupljanju dokaza

„Bez obzira što je haški tribunal jedna ogromna organizacija koja istražuje i procesuira slučajeve to je jako težak posao gdje imate vrlo mali broj procedura koji vam omogućavaju prikupljanje dokaza koji vam omogućavaju formiranje predmeta. Ponekad se činilo, kada sam tražio dokumentaciju od Hrvatske i Srbije, doslovno sam se ponekad osjećao kao da ih pitam „molim vas ako vam je volja možete li nam dostaviti dokumentaciju koju tražimo“. Smatram da su neke procedure, kada je u pitanju prikupljanje dokaza u vašoj zemlji puno jače nego od onih koje ima Haag.
Policijskim organima je lakše prikupljati dokaze vezane uz ratne zločine nego što je bilo nama i to je vrlo važno.“

Zaprepreke u prikupljanju dokaza

„…Nije Milošević minirao džamiju koja je srušena, nije Jadranko Prlić došao i istjerao obitelj iz kuće, nije Boban ubio nekoga, ali trebalo je uklopiti sva svjedočenja koja će dovesti do procesa da se kazne oni koji su doveli do zločina koji su počinjeni po zapovijedi, poticanju i podržavanju. Jako je bitno da se razgovara i s međunarodnim elementima koji su imali doticaj s ljudima koji su se nalazili na značajnim dužnostima kako bi se dobila što bolja slika što se događalo.

Vrlo važan aspekt su i svjedoci koji su dijelom tih organizacija koji su činili zločine pa su pristali biti svjedoci, netko tko je bio u HVO-u ili vladajućim strukturama. Vrlo važan dokazni segment su dokumenti vezani za H-B, HVO, pisani tragovi zapovijedi viših razina koje su spuštani na niže razine, dokumenti koje smo dobili od Hrvatske, jer smo shvatili da je većina dokumenata HVO-a izmještena odavde u Hrvatsku. Trebate imati na umu sve poteškoće s kojima smo se suočavali. Nailazimo na kritike koje kažu da je se ovo presporo i preskupo, ali trebate imati u vidu kakav je napor potreban da se prikupe svi dokazi da se formira jedan slučaj unatoč svim zaprekama na koje smo nailazili i da to nije nimalo lak zadatak.“
Nastanak slučaja ‘Prlić i ostali’

„U ovakvom slučaju u kojem se procesuira vodstvo trebamo imati u vidu jednu širu sliku, ne fokusiramo se samo na individualne zločine u selu ili nekom gradu nego u jednom širem kontekstu. Kada smo prikupljali dokaze i formirali više slučajeva, vidjeli smo da se ponavlja jedan uzorak ponašanja, a što je bilo evidentno i u činjenici konstruiranja Herceg-Bosne – vidjeli smo da se formira jedna hrvatska zajednica, prostor s kojeg bi muslimani-bošnjaci bili protjerani.
Vrlo je zanimljivo da da, kada smo uzeli mapu Herceg-Bosne i kada smo se fokusirali na područja i općine koje je ona uključivala i kada smo je usporedili sa mapom Banovine Hrvatske vidjeli smo da su doslovno preslikane. Vidjeli smo u biti da je to jedan pothvat i stoga smo nastojali formirati slučaj – da to bude zajednički zločinački pothvat gdje smo vidjeli da formiranje Herceg-Bosne ima za cilj uvezivanje jednog prostora na kojem su većinski jedan narod Hrvati, a iz izjava koje su imali dužnosnici iz tog vremena, vidjeli smo kakva je korelacija bliskih odnosa Herceg-Bosne i Hrvatske i to smo nastojali pokazati kao zajednički zločinački pothvat“

Sudjelovanje Hrvatske u ratu u BIH

„Što se tiče koncepta međunarodnog konflikta i udruženog zločinačkog pothvata treba razumjeti da su to dva različita pravna procesa. Što se tiče Herceg – Bosne tu su jako povezani, a što se tiče međunarodnog sukoba, to je usko povezano sa Ženevskom konvencijom i međunarodnim zakonima. Kod nas se tražilo dokazivanje međunarodnog sukoba: da je u sukobima sudjelovalo više država. Ako niste dokazali da je bilo više učesnika i da je bio sukob međunarodnog karaktera onda niste dokazali ni kršenje Ženevske konvencije.

Recimo, zbog boljeg objašnjenja principa međunarodnog koncepta uzeti ćemo za primjer Njemačku i Francusku, a kako to dokazati za BiH? Mnogi su u početku govorili da to nije bio međunarodni sukob nego da je to bio građanski rat i konflikt različitih etničkih skupina, građana BiH. Od mene se zahtijevalo da dokažem da je bio međunarodni sukob, da se prikupi dovoljan broj dokaza kako bi vijeće zaključilo da su oružane snage Republike Hrvatske zaista sudjelovale u sukobu u BiH.

I u prvotnom dijelu procesa sud je dokazao da je Hrvatska imala potpunu kontrolu nad Herceg-Bosnom i trebate shvatiti da Republika Hrvatska ni u kom slučaju ovo nije željela čuti i da je uporno negirala umiješanost i utjecaj. Ali, način na koji je hrvatska vojska dolazila na područje BiH je i tako što bi mijenjali znakove i ambleme, skidali bi HV i stavljali HVO, tako da su u tom slučaju postajali vojnici HVO-a, a u biti su bili hrvatska vojska.

Kroz djelovanje na Herceg-Bosnu, Hrvatska je izravno okupirala dio BiH i to je taj međunarodni konflikt. Razlog zašto je slučaj Prlić imao toliko odjeka je u tome što se kroz njega nastojao dokazati utjecaj Hrvatske u događanjima na prostoru BiH.
Iako je u nekim prijašnjim slučajevima, na primjer imali smo slučaj Blaškić gdje je dokazano učeništvo Hrvatske u sukob u BiH, a kada smo došli do slučaja ‘Prlić’, opet smo morali dokazivati umiješanost Hrvatske.
Većina sudaca, uz izuzeće sudca Jean Claude Antonettija, došla je do zaključka da je Hrvatska bila izravni učesnik rata u BiH.“

Udruženi zločinački pothvat

„Što se tiče udruženog zločinačkog pothvata, kada govorimo o zločinima koji su počinjeni u ovom kontekstu, to nisu zločini koji su počinjeni od malog broja počinitelja nego i odgovornost od strane nižih dužnosnika, političkih predstavnika i vojnih dužnosnika i sve to treba spojiti u jednu cjelinu.
Ispostavilo se da je udruženi zločinački pothvat, zapravo, organiziranje jedne grupe ljudi za počinjenje zločina širih razmjera.
U ovom slučaju udruženi zločinački pothvat ogleda se u kreiranju Herceg-Bosne, gdje bi nehrvatsko stanovništvo bilo protjerano i, nakon toga, pridruživanja tog dijela teritorija teritoriju Hrvatske.

Želio bih podsjetiti na službeno medijsko izvješće haškog tribunala o ovoj šestorici u procesu koje glasi: „Svih šest se osuđuje za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu sa ciljem protjerivanja muslimanskog stanovništva sa teritorija koje je hrvatsko vodstvo, a vjerujući s vodstvom Republike hrvatske, žele ustanoviti prostor s dominacijom Hrvata.

Pored ovih šest u procesu, uključen je bio i veliki broj ljudi i doprinijeli su ostvarenju zločinačkog pothvata, uključujući i ostale: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban“. Ovo su riječi iz sažetka haškog tribunala u procesu.“

Kako je HVO bio agresor u svojoj zemlji?

„U četiri slučaja dokazano je da je u BiH bio međunarodni sukob, a od nas se zahtijevalo da to opet dokazujemo i često sam se pitao zašto i mislim da je od velike važnosti da Međunarodni sud u Haagu kao i oni koji će biti kasnije formirani, moraju pronaći načina da budu što učinkovitiji i mora se pronaći način da se izbjegne dokazivanje onoga što je već prije dokazano i ubrzavanja procesa. Ali, i sam sam htio iznositi dokaze jer sam želio dokazati udruženi zločinački pothvat.

U procesu prikupljanja dokaza dolazili smo do raznih transkripata i ispostavilo se da Franjo Tuđman u svojim uredima u Zagrebu snimao neke od sastanaka i za većinu njih, ako ne i sve, postoje transkripti.
Možete zaključiti da to predstavlja jak dokaz – kada imate transkripte sastanaka Franje Tuđmana i Gojka Šuška s Prlićem i Matom Bobanom to predstavlja neoboriv dokaz.

To je bio način na koji smo mi dokazali da je Hrvatska bila agresor i učesnik udruženog zločinačkog pothvata. Oborili smo tezu da je HVO branio BiH i da je HVO bio jedini učesnik jer imate tu i stranu silu kao učesnika konflikta. Zapravo, kroz učešće Hrvatske dokazali smo međunarodni sukob i da je to u biti bila agresija, a ne građanski rat.“

Čović loše informiran (komentar na izjavu Dragana Čovića na haškoj konferenciji kada je rekao da haški tribunal nije imao pravo presuđivati međunarodni sukob nego samo utvrditi pojedinačnu odgovornost)

„Toliko je pogrešnih stvari u ovoj izjavi da ne znam odakle bih započeo. Fundamentalno međunarodno pravo i fundamentalna ljudska prava upravo se tiču poštivanja Ženevske konvencije koja je donesena nakon 2. Svjetskog rata. Samo bi napomenuo da je gospodin Čović jako loše obaviješten.

Što se tiče pitanja individualne odgovornosti, i u združeni zločinački pothvat zapravo se odnosi i individualna odgovornost. Postoji nerazumijevanje, namjerno ili ne, da združeni zločinački pothvat presuđuje ljude za djela koja je netko drugi počinio. A to nije istina. Djela za što su Prlić i ostali osuđeni, osuđeni su izravno za ono što su oni uradili, a ne netko drugi. Oni su ustanovili politike i procedure djelovanja Herceg-Bosne, oni su donijeli naredbe o provođenju tih odluka i oni su sudjelovali u razgovorima u uredu Franje Tuđmana. I to je ono što su oni uradili, a ne netko drugi. Oni su ti koji su ovaj pothvat i proveli. Tako da ovdje govorimo i o individualnim slučajevima i odgovornostima.“

Kako se došlo do predsjedničkih transkripata iz Hrvatske?

„To je naša unutarnja tajna. Samo ću napomenuti da je nakon što je preminuo Franjo Tuđman i dolaska na vlast Stjepana Mesića, samo ću kazati da je Mesić bio puno susretljiviji u suradnji sa haškim tribunalom. I kroz niz razgovora s njim ustanovili smo da ti transkripti postoje i nakon toga smo počeli sa prikupljanjem. Sa stajališta tužitelja oni su nam kao zlato.“

Zašto je Hrvatska odbijena kao ‘prijatelj suda’

„Nekoliko puta u slučaju Prlić, posebno u prvim iskazima koji su davani, kao i u drugom slučaju kada je došlo do žalbe, Republika Hrvatska je iskazala želju da bude dio procesa i da na neki način intervenira, da pomogne procesu protiv Prlića. Ako sagledamo sve što smo spomenuli, Republika Hrvatska, odnosno neki od članova vodstva u to vrijeme nisu bili oduševljeni činjenicom da se pokušava dokazati da je Hrvatska bila učesnica međunarodnog sukoba kao i da se dokazuje da je njihovo vodstvo bilo dijelom udruženog zločinačkog pothvata. Zapravo su željeli biti dio slučaja kako bi mogli to napadati i osporavati. Upravo su sudci ustanovili da ne bi bilo prihvatljivo i primjereno da oni budu dio slučaja, odnosno, strane koje su uključene u proces.“

Tvrdnja optuženih i obrana da o Starom mostu kao legitimnom vojnom cilju

„Moram biti jako oprezan sa svojim odgovorom jer je proces još u tijeku i nećemo imati presudu prije 29. studenog. Odlučili smo da u optužnicu uključimo i rušenje Starog mosta, ali i tada je bilo jasno i nama da je taj most korišten za prijelaz od strane Armije BiH na desnu stranu Neretve. Nismo bili potpuno sigurni kako će sudci na to gledati, a želji smo da to bude uključeno jer je rušenje starog mosta imalo veliki odjek u svijetu i željeli smo da sve te činjenice iznesemo pred sudce i da oni donesu tu odluku.
U prvom slučaju su kazali da je to legitimna vojna meta jer je on korišten od strane Armije BIH, ali su zaključili da zbog svoje velike povijesne važnosti, da je njegovo uništenje bilo nepotrebno kao važne kulturne baštine. U oružanom sukobu postoji koncept korištenja neprimjerene sile, a rušenje Starog mosta je korištenje neprimjerene sile.
Kada dođemo do drugostupanjske odluke, promatrajte što će se događati.“

Pitanje o sklanjanju civila iz istočnog dijela Mostara

Jedan od sudionika tribine gosta je upitao je li optuženi Jadranko Prlić, pa tako i njegova obrana, zastupao tezu da su civili-Bošnjaci u istočnom dijelu Mostara sklanjani od otvorene vatre, a ne protjerivanik, kako je glasila optužnica. Tužitelj Scott je potvrdio da je Prlić zastupao tu tezu te se iz publike moglo čuti: “Znači Prlić je Hrvate pustio da ostanu na vatri, a Bošnjake je ‘sklonio’. E, jesu humani…”. Ova dosjetka jednog slušatelja tribine izmamila je pljesak podrške i smijeha kod ostalih.

(Izvor: Republikainfo.com)