Tko su bili stanovnici Buče koje su posmicali ruski snajperisti: Tijela su im na ulici ležala gotovo mjesec dana…
Svi su imali različite puteve do smrti u Ulici jabuka u Buči, riskantna evakuacija, posuđeni bicikl, ranjeni roditelj. Jedan od njih čak je bio iz Rusije.
Na kraju je u toj ulici pronađeno najmanje 20 mrtvih u civilnoj odjeći, žrtava ratnih zločina ruskih snaga. – javlja Jutarnji.hr
Bili su uglavnom ustrijeljeni i ostavljeni na cesti tjednima da se raspadnu, a snimke koje su prenijeli AFP i drugi mediji potaknule su ogorčenje i nove sankcije protiv Rusije te povećanje pomoći Ukrajini.
Pitanja o tim ubojstvima je daleko više od odgovora, ali nazire se obris slike kako istražitelji otvaraju istrage i očevici svjedoče o strahotama koje su se dogodile u Jablunskoj ulici (Ulici jabuka).
Ukrajinski tužitelji rekli su u četvrtak da istražuju desetoricu ruskih vojnika zbog mogućih ratnih zločina u Buči, precizirajući da su osumnjičenici optuženi da su civile držali kao taoce i da su ih mučili da izvuku iz njih informacije.
Ovo su priče o ubijenima.
Rafal pucnjave
„Otišli smo zajedno, vratio sam se sam”, rekao je Oleksandr Smagliuk (21), prisjećajući se tog jutra 6. ožujka.
Ruski tenkovi bili su u Buči više od tjedan dana. Ukrajinska protuofenziva pokrenuta nekoliko dana prije nije bila uspješna i agresor je počeo stezati obruč oko ključnog grada na putu prema Kijevu.
Evakuacija stanovnika Buče postajala je sve riskantnijom, pa i nemogućom. Grad je već bio odsječen, bez struje, vode i mobilnog signala.
Mihajlo Romaniuk (58) je 6. ožujka u 10,30 sati zajedno s Smagliukom, dečkom svoje nećakinje, naumio posjetiti mladićeva oca koji je bio u bolnici, teško ranjen u raketnom napadu.
Smagliuk i Romaniuk također su mislili da će ondje biti struje da napune mobitele.
Vozili su bicikle i za nekoliko minuta stigli u Jablunsku ulicu. Tada je počela pucnjava.
„Nikoga nismo vidjeli. Sve do kraja nisam shvatio odakle su hici došli. Samo sam čuo pucnjavu i vidio ga kako pada. Skrenuo sam niz ulicu da pobjegnem”, rekao je Smagliuk.
Mještani su AFP-u rekli da su čuli i vidjeli pucnjavu iz više smjerova za vrijeme okupacije pa je vjerojatnije da je više od jednog snajperista gađalo prolaznike na ulici.
Ulica koja vodi prema Irpinu postala je istureni položaj ruskih postrojbi koje su zauzele grad, a da mještani to nisu odmah ni shvatili.
Tenkovi su razmješteni u vrtovima kuća i na ulici, podignute su barikade i vojnici su se rasporedili po okolnim zgradama.
„Prvo što su učinili je da su zauzeli položaje i počeli pucati na sve što se kreće, svakoga tko bi se približio. Pucali su čak na kipove”, rekao je načelnik policije Buče Vitalij Lobas.
Romaniukovo tijelo ležalo je 28 dana na kolniku, natečenog lica okrenutog ustranu i stisnutog u grimasi, s narančastim rukavicama na rukama.
Tijelo je pokupljeno 3. travnja nakon oslobođenja grada.
U njegovoj smrtovnici navodi se da je zadobio „balističku traumu glave, izazvanu penetracijom metka, višestruke moždane lezije i frakturu lubanje” i zaključuje se da je riječ o „ozljedi od automatskog oružja s namjerom ubojstva”.
Taj sterilni opis ne otkriva ništa o tome tko je on bio u životu.
Bio je građevinski radnik u Buči, mjestu koje je raslo privlačeći obitelji iz Kijeva u potrazi za mirnim životom u blizini prirode.
„Volio je pjevati, bio je veseo, i volio je malo popiti”, prisjeća se njegova šogorica Viktoria Vatura (48).
Romaniuk je pokopan 18. travnja bez posljednjeg ispraćaja i bez svećenika. Četvero članova njegove obitelji reklo je samo par riječi iznad njegova grobu u Buči.
„Jednostavan čovjek koji je volio život i nikada nije nikome naudio”, rekla je Vatura za AFP.
Ruke u zrak na ruskoj kontrolnoj točki
Mihajlo Kovalenko, njegova supruga i kći pokušali su 5. ožujka pobjeći iz Buče automobilom.
Kad je taj 62-godišnjak stigao u Jablunsku ulicu „izišao je iz automobila uzdignutih ruku” kako bi prišao ruskoj kontrolnoj točki, rekao je Artem, dečko Kovalenkove kćeri, koji nije želio reći svoje puno ime.
