Kockanje se promovira više nego ikakva vrijednost

Katolički tjednik je u broju 49, od 10. prosinca 2023. godine, objavio razgovor s dr. sc. Markom Romićem, psihologom i psihoterapeutom o problemu kockanja i ovisnosti. Preporučujemo da svakako pročitate ovaj razgovor u nastavku.

U izokrenutoj ljestvici vrjednota, čovjek ima napast sve nenormalno, pod medijskom diktaturom, prihvatiti kao normalno. Jedna od tih pošasti jest i kockanje. O toj ovisnosti i liječenju razgovarali smo s dr. Marko Romićem, psihoterapeutom i utemeljiteljem Kluba liječenih ovisnika o kockanju Mostar.

Dr. Romić je rođen 1967. u selu Požetva kod Konjic, koje pripada župi Solakova Kula

Osnovnu školu završio u obližnjem Jaseniku, a srednju medicinsku 1986. u Konjicu. Studij psihologije i pedagogije, kao i specijalistički studij iz traumatske psihologije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Doktorsku disertaciju obranio je na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru, a edukacije iz psihoterapije obavio u Sarajevu.

Radio je kao vojni psiholog u Nastavnom središtu Čapljina, kao profesor psihologije u Gimnaziji i Turističko-ugostiteljskoj školi u Mostaru, kao voditelj istraživanja u NS Rzb. Od 2009. uposlen je u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar, a 2010. osnovao je Klub liječenih ovisnika o kockanju KLOK Mostar.

Oni koji ga poznaju posvjedočit će kako je to čovjek koji voli i cijeni jednostavne ljude te i sam nastoji biti takav. Zaljubljenik je u prirodu, a s ponosom ističe kako voli svoju zemlju i svoj rodni kraj, svoj poziv i posao.

Poštovani, kažite nam na početku kako biste definirali ovisnost, a posebno ovisnost o kockanju?

“Najjednostavnije rečeno ovisnost je stanje u kojem pojedinac ne može funkcionirati bez upotrebe neke tvari, kao što su npr. cigarete, alkohol, narkotici i sl.; ili bez obavljanje neke aktivnosti, kao primjerice: kockanje, besmisleno kupovanje nepotrebnih stvari, paljenje vatre itd. Ovisnost o kockanju je bolest u kojoj pojedinac ima neutaživu potrebu za kockanjem, neovisno o tome dobiva li ili gubi, a koju prati čitav niz štetnih posljedica, kako za njega osobno, tako i za njegovu užu i širu obitelj.”

Koliko je kockanje prošireno u Bosni i Hercegovini i o kojim se vrstama može govoriti?

“U Bosni i Hercegovini kockanje je prisutno na svakom koraku. Ono je danas ušlo u obiteljske domove, urede, škole, na radna mjesta. Uporabom modernih tehnologija i interneta danas se kocka iz spavaćih soba, učionica, ureda, dvorišta, vjerskih objekata… Kocka se sa svakog mjesta dostupnog čovjeku. Uz sve to, teško možete naći ulicu ili naselje u kojoj nema kockarnica ili kladionica. Kod nas su zastupljeni svi oblici kockanja: od klađenja na ishode sportskih događaja, utrke pasa, binga koji se igra svakih nekoliko minuta, do slot-mašina, ruleta, pokera…”

Koja populacija je najviše zahvaćena tom ovisnošću?

“Iako kockaju sve generacije, počevši od djece u šestim razredima osnovne škole, do osoba u 80-im godinama, kako muškarci, tako i žene, ipak možemo reći da su najzastupljenije kategorije mladi i sredovječni muškarci. Ovdje treba istaknuti da danas kocka veliki broj žena i da je ta tendencija u stalnom porastu.”

Je li kocka pokazatelj stanja društva u materijalnom i duhovnom smislu?

“Jest. Činjenica da je kockanje toliko prisutno u našem društvu, da se promovira više nego ikakva druga aktivnost ili vrijednost, govori nam koliko smo nisko pali. Svi naši mediji, javni i privatni, prepuni su reklama i poziva na kockanje. U javnosti se stvorio dojam da je kockanje ne samo bezazleno i zabavno, nego da je to način na koji možemo ostvariti svoje ciljeve, kupiti stan ili kuću, kupiti dobar auto, platiti putovanja, pokriti sve osobne i obiteljske troškove, živjeti lagodan život. Ne treba biti posebno pametan da bi se shvatilo da je sve to široki put u propast. Posebno je žalosno i opasno to što naša djeca već od najranije dobi žive u takvom okruženju i pod tako snažnim utjecajem te industrije propasti i nesreće. Umjesto da im se usađuje ljubav prema umjetnosti, prirodi, radu; umjesto da ih se uči da samo rad i kreativnost vode njihovu duhovnom i materijalnom blagostanju; djeci se na svakom koraku poručuje da je kockanje put do ostvarenja svih želja i ciljeva. Posljedica svega toga je materijalna i duhovna propast pojedinca, obitelji, društva u cjelini. Tisuće obitelji pale su u dužničko ropstvo, tisuće brakova se raspalo, raspada se ili će se tek raspasti, desetine tisuća djece trajno je slomljeno i onesposobljeno u svome daljnjem razvoju.”

Kako se, onda, kockanje odražava na obiteljski život?

“Kockanje uništava i razara obitelj. Posebno je to izraženo u slučajevima u kojim je kockanje prisutno godinama, u kojima kocka onaj tko bi trebao biti stub i glavni nositelj obitelji. Imamo tisuće primjera u kojima ljudi prokockaju cijelu svoju plaću i ne samo to, zadužuju se toliko da ne mogu vratiti dugove godinama. Neki zbog dugova prodaju imovinu. Kockanje odvede ljude u zanemarivanje svih obveza, pa tako postanu ne samo beskorisni, nego i štete sebi, obitelji i cijeloj zajednici. Nažalost, oko nas je puno obitelji potpuno uništeno kockanjem njihovih članova. U obiteljima kockara svađe i suze su svakodnevne, djeca odrastaju u nezdravom, zatrovanom, hladnom okružju. Neimaština i dugovi su glavne odlike takvih obitelji. Sve obveze onoga tko kocka su zanemarene, a to se onda odražava na sveukupno stanje svih članova obitelji.”

Vi ste utemeljili Klub liječenih ovisnika o kockanju. Kako on funkcionira: dolaze li ljudi sami ili ih netko dovede? Možemo li govoriti o postotku izliječenih? 

“Klub liječenih ovisnika o kockanju (KLOK Mostar) je terapijska grupa sastavljena od osoba koje imaju ozbiljan problem s kockanjem, i članova njihovih obitelji, koji su im potpora. Ulazak u KLOK podrazumijeva prethodni razgovor i pripremu za ulazak u grupu. Koristi se grupni oblik rada, u kojemu uz mene, kao stručnu osobu, važnu ulogu imaju i svi ostali članovi grupe. Iskustva onih koji su duže u procesu liječenja značajna su potpora onima koji se tek uključuju. Kockari gotovo nikada ne dolaze sami. Najviše njih dođe zato što biva primorano od članova obitelji ili nekoga tko im je blizak. Većina patoloških kockara uopće ne vidi svoj problem, umanjuje ga ili negira, pa zato i misli da mu nije potrebno liječenje. Kada govorimo o postotku izlječenja, najprije trebamo istaknuti da se liječi jako mali postotak onih koji bi se trebali liječiti. Kockanje je problem koji se krije. Krije ga onaj koji kocka, ali krije ga često i njegova obitelj. Kada se jave za pomoć tada znam da je taj problem prisutan u toj obitelji godinama. Do sada je kroz KLOK prošlo nešto više od 200 patoloških kockara. Nemam mogućnosti pratiti što se s njima svima događa nakon izlaska iz terapijskog procesa, ali mogu reći da mi je poznato samo nekoliko slučajeva u kojima su pojedinci ponovo kockali. Najveći broj njih, od onih koji su meni dostupni, koje susrećem ili susrećem članove njihovih obitelji, uspješno apstinira, radi i živi normalno. Međutim, važno je znati i istaknuti da je ovisnost o kockanju bolest recidivirajućeg karaktera. To znači da netko može kockati godinama, potom prestati i ne kockati, a onda opet kockati. Dakle, kada govorimo o liječenju mislimo na uspostavu apstinencije, uzdržavanje od kockanja, promjenu načina ponašanja i navika. Ali, treba imati na umu da nikada nemamo potpuno jamstvo da netko nikada više neće kockati. Nakon terapijskog tretmana i čvrste apstinencije od najmanje tri godine imamo pravo nadati se da se ta osoba neće vratiti kockanju. Ono što je važno u procesu liječenja u KLOK-u je da oni koji su bili patološki kockari nauče najvažniju lekciju o tom problemu, a ta lekcija je vrlo jednostavna: trebaju se odreći laži i čvrsto stajati iza svake svoje riječi, djela i nedjela. To je temeljni uvjet uspješnog liječenja.”

Koje terapije se primjenjuju u KLOK-u?

“Klub liječenih ovisnika o kockanju trenutno ima pet terapijskih grupa, od kojih su četiri online terapijske grupe i jedna grupa koja ima sastanke uživo u Mostaru. U svim grupama trenutno je 75 patoloških kockara iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, te Makedonije i Bugarske. Svaka od tih grupa ima terapijski sastanak grupe jednom tjedno, na kojem uz patološkog kockara sudjeluju i članovi obitelji. Primjenjuje se izvanbolnički oblik liječenja, koji koristi stručnu pomoć terapeuta i uzajamnu pomoć članova grupe. Ovakav oblik rada omogućuje obavljanje svih aktivnosti i obveza koje imaju oni koji su uključeni u liječenje, bez prekidanja poslovnog odnosa ili školovanja, bez odvajanja od obitelji i udaljavanja od mjesta stanovanja. U nekim slučajevima je potrebna dodatna individualna psihoterapija, koju provodim ja. Uz bazično obrazovanje na fakultetu, specijalizirao sam traumatsku psihologiju, doktorirao u području utjecaja obiteljskih odnosa na suočavanje sa stresom i samopoštovanje, te educirao se prema CBT, EMDR i hipnoterapiji.”

Što biste na temelju iskustva kazali da je važno za obitelj u prevenciji ovisnosti?

“Temeljni uvjet razvoja pojedinca je stabilna, obitelj u kojoj vlada sklad i međusobno poštivanje; obitelj u kojoj njeni članovi osjećaju toplinu i ljubav; obitelj u kojoj se njeni članovi slažu i potpomažu. U ovakvim obiteljima prevencija raznih devijantnih ponašanja, pa tako i prevencija ovisnosti o kockanju je već time postavljena na čvrste i dobre temelje. Na toj osnovi treba usađivati pravilan i zdrav odnos prema sebi samomu, prema drugomu, prema okolini, prema životu i bitnim životnim vrijednostima, među kojima su posebno važni: razvijanje svijesti o potrebi spoznavanju svojih vrijednosti i talenata, stalnom razvijanju tih svojih potencijala, učenju i radu. Tamo gdje imamo ovakve obitelji imati ćemo puno manje ovisnika o kockanju ili bilo čemu drugome. Kada netko od članova obitelji upadne u probleme s kockanjem, njegovo ponašanje će se vidno promijeniti. Zanemarivati će svoje obveze, biti će odsutan i tijelom i duhom, često će lagati, biti će agresivan ili neobično povučen, često će ostajati bez novca, imat će neuvjerljiva objašnjenja o tome gdje je novac koji je trebao imati a nema ga ili zašto mu treba novac. Sve su to signali na koje treba djelovati i sve to lako će prepoznati ostali članovi obitelji. Tada je važno ne čekati da se problem riješi sam, nego treba tražiti pomoć.”

Što treba šira zajednica učiniti u prevenciji kockanja?

“Zajednica bi trebala i mogla uraditi puno više na prevenciji kockanja. Sada ne radi ništa. Štoviše, sada je u cijelosti u funkciji i na strani kockarsko-kladioničkih grupa, olakšavajući im do maksimuma da izvuku što više novca od naroda, koji ionako grca u neimaštini. Koju god televiziju da gledate, svakih nekoliko minuta vidjet ćete reklame i uvjeravanja kako je kockanje nešto što svakako trebate raditi. Koji god portal da pratite vidjet ćete isto. Koji god radio da slušate čuti ćete isto. Na svakih nekoliko stotina metara postoje kockarnice i kladionice. Uz to, sada ih imate u svakoj kući, jer je omogućeno neometano kockanje putem interneta. Novcem naivnog naroda plaćaju se reklame, kojima se taj isti narod poziva da samo još više kocka. Novcem gladnog naroda plaćaju se skupe reklame, daju se nekakve donacije, pa se oni isti koji koriste jad i muku naroda predstavljaju kao dobrotvori. Sve je to izvrnuto i izopačeno do besmisla. Kada bi žrtve patoloških kockara imale novca platiti reklame o svojim tragičnim i bolnim iskustvima, kada bi se te njihove priče mogle čuti i vidjeti makar desetim dijelom u odnosu na reklame koje se sada vide i čuju, vjerujem da bi se stvari drastično promijenile. Djeca igraju na igralištima i u majicama koje reklamiraju kockanje i kladionice, javne ustanove, koje bi se trebale financirati regularnim izvorima novca, financiraju se donacijama kockarnica i kladionica. I nitko se ne pita od kuda dolazi taj novac? Neki vjerski objekti grade se i novcem iz kockarnica i kladionica. Zar nitko ne vidi da je to novac koji je trebao završavati u obiteljima, za potrebe tih obitelji? U Bosni i Hercegovini, na niti jednoj formalnoj razini, nisam vidio nekoga tko uopće pokazuje interes za užas koji se događa svuda oko nas, a uzrokovan je kockanjem. Tisuće brakova se raspada, tisuće života se uništava, desetine tisuća djece doživljava takve traume koje će ih usporiti i onemogućiti u njihovu normalnom razvoju, zato što svakodnevno svjedoče svađama roditelja, plaču majki, neimaštini, raspadima brakova. U našim institucijama to apsolutno nikoga ne zanima. A većina naših dužnosnika voli se predstaviti u svjetlu vjere. To je nevjerojatno licemjerno. Svakomu tko ima imalo dobre volje i sasvim prosječne mentalne sposobnosti lako je izračunati i zaključiti da kockarnice i kladionice žive od onih koji ne vladaju sobom ni svojim ponašanjem; od onih koji prokockaju i svoju i supruginu plaću i prije nego ih dobiju; od onih koji se zadužuju toliko da će to vraćati godinama; od onih koji varaju svoje najbliže, kada pozajmljuju novac. Jer da nije tako, da ljudi kockaju samo onoliko koliko to neće naštetiti obitelji i njima, većina kockarnica i kladionica zatvorile bi se u roku od mjesec dana. Dakle, novac koji završava u kockarnicama i kladionicama je natopljen suzama i krvlju. Suzama naših majku, supruga, očeva, djece. Krvlju onih koji će ga godinama vraćati. Nitko, niti na jednoj razini vlasti uopće ne vidi problem u svemu ovome, sve dotle dok se ovaj problem ne nađe u njihovoj vlastitoj obitelji. A onda kukaju i jauču i kriju sve to. Moram reći da sam jako razočaran tim našim ‘glavama’. Naši zakoni morali bi biti puno učinkovitiji. Nedavno sam čuo predstavnika grupacije kladionica kako kaže da je kockanje i klađenje osobna stvar, osobni izbor i pravo. To je samo na prvi pogled tako. Ljudi oboljeli od kockanja, ovisnici o kockanju ne vladaju sobom i svojim ponašanjem. Nema tu nikakva osobnog izbora. Tko će normalan za sat vremena prokockati plaću za koju je radio mjesec dana!? Tko normalan će ostaviti djecu i ženu bez marke!? Tko normalan će prokockati kuću i imovinu!? Što je s pravom djece da imaju normalnog roditelja i normalno djetinjstvo!? Država ne bi trebala dozvoliti da oni koji nemaju kontrolu nad svojim ponašanjem i očito su bolesno ovisni, a pri tome imaju supruge i djecu za koju bi trebali skrbiti, uopće imaju pristup kladionicama i kockarnicama. Država ne bi trebala dozvoliti da oni koji primaju razna socijalna davanja, stipendije, socijalne pomoći, invalidnine itd. za koje izdvajaju svi građani, kroz razne poreze, takse i sl. taj novac prokockaju, umjesto da njime podmiruju potrebe obitelji. Država ne bi trebala dozvoliti da oni koji npr. imaju obveze plaćanja alimentacija i sl. ne čine to, ostavljaju djecu bez kruha, a taj novac daju kladionicama. Država ne bi trebala dozvoliti da djeca i mladi na svakom koraku i svakih nekoliko minuta gledaju i slušaju reklame kladionica i kockarnica. Licemjerno je ponašati se kao da je sve to uredu i po zakonu, a svi vidimo da nije. Škole bi mogle dati doprinos prevenciji kockanja, jer imaju i odgojnu zadaću. Činjenica je da postoji škola koje se trude organizirati predavanja i radionice s ciljem prevencije i informiranja učenika o mogućim problemima povezanim s kockanjem, ali to nije sustavna aktivnost, nego inicijativa pojedinaca iz tih škola.”

Spomenuli ste da se i neki vjerski objekti grade donacijama iz kladionica. No, koja je i koja bi trebala biti uloga vjere i vjerskih organizacija u prevenciji i sprječavanju kockanja?

“Već sam rekao da smo mi podneblje u kojem se ljudi vole predstavljati kao veliki vjernici. Ali, naša je vjera često samo deklarativnog karaktera i svodi se na ponavljanje floskula i fraza od kojih nitko nema koristi, a zajednice kakva je naša često imaju puno štete. Vjera bi se trebala živjeti. Bogu ne trebaju niti naše betonske i željezne građevine, niti naše zastave. Bogu trebaju naša djela dobročinstva i istinsko poštivanje dvije zapovjedi ljubavi, koje je Isus rekao farizejima, kada su ga pitali koja je najvažnija zapovijed. Ne treba previše mudrosti, ni dobre volje pa da se vidi i shvati da kockanje vodi pojedinca i obitelj ravno u ponor. Zar treba biti posebno mudar i dobronamjeran pa da se shvati kako je promoviranje kockanja u svojoj suštini promoviranje besposličarenja i traženja kruha bez motike!? Vjerske organizacije mogu i trebaju jasnije i glasnije govoriti o štetnosti ovog poroka. Istina, ima svijetlih primjera, ali u cjelini gledano vjerske organizacije poprilično glasno šute o ovome problemu.”

Volite prirodu i često boravite u svom rodnom selu i dolini Neretvice. Može li priroda pomoći u sprječavanju i liječenju ovisnosti kockanja?

“Svaki put kada mogu, rado provodim vrijeme u svome rodnom kraju i prirodi, koja je gore posebno lijepa. Stara izreka kaže da je srcu najljepše tamo gdje je počelo kucati. Ja se potpuno slažem s tim. U prirodi najlakše shvatim svu ljepotu i veličinu Božjeg djela i ljubavi prema čovjeku. U svemu, u svakoj biljci ili životinji, makar i onoj najmanjoj ili u svakoj zvijezdi, oblaku, vjetru vidim i osjetim Božju prisutnost. Zato vjerujem da priroda može pomoći i u prevenciji i liječenju ovisnosti o kockanju, ali i prevenciji i liječenju većine drugih bolesti.”