Ljubav prema rodnoj grudi jača od nevremena
U subotu, 06. kolovoza 2016. godine održano je okupljanje na Pajića brdu (Velića brdu) mještana iz Ivanaka, Pajića, Gornje i Donje Vratne Gore i drugih sela koja gravitiraju ovom području.
Iako su Ivanci, Pajići, Barunčići, Rajiči, Pandže, Rolje, Antunovići, Asani, Banja lučica, Škarice sela u potpunosti razrušena, a nisu bila na prvoj crti ratnih djelovanja, nekadašnji stanovnici ne zaboravljaju svoje domove. Odmah po završetku rata mnogi od njih su došli do porušenih i potpuno uništenih domova i grobova svojih predaka. Ta tradicija se nastavila te je svake godine sve više onih koji posjećuju svoje rodno mjesto.
Ovogodišnje okupljanje započelo je dan ranije. 05.08.2016. godine, kada su uređivali groblja, pripremali okruženje oko kapelice na Pajića brdu u čemu su im pomogli djelatnici JKP „Vodograd“ iz Prozora. Nakon koševine nikli su mali šatori jer su mnogi željeli noćiti ovdje na otvorenom budući da nema nijedne kuće čitave. Sve, ama baš sve je uništeno. To nije omelo radost susreta pa je dugo u noć odjekivala pjesma uz harmoniku i specijalitete s roštilja.
Tijekom subote don Jozo Majić, župnik sa Solakove Kule i Ilija Miškić, svećenik rodom iz ovih krajeva predvodili su misno slavlje na mjesnim gorbljima. Nakon mise i molitve na grobljima svi su se uputili na Pajića brdo gdje je pred kapelisom Sv Nikole misu predovdio don Slavko Rajić.
Po zaršetku misnog slavlja započelo je veliko druženje i narodno veselje. Tijekom druženja vodili su se razgovori o nekadašnjim vremenima, gdje su i što sada rade, kada će biti nova prigoda da se ponovno susretnu. Moglo se čuti od mnogih kako žele obnoviti svoje domove. „Da, želimo obnoviti svoje kuće. Ovo je naša zemlja, ovdje su utkane naše suze, radosti i muke. Svi mi to hoćemo, ali država ne mari za nas. Mi smo se morali snalaziti da preživimo, ali ovo svoje ne zaboravljamo. Nećete vjerovati da nam ni struju ne daju, a prije rata smo sami pravili i put i struju doveli. Ovu državu niej briga za nas protjerane. Ovdje mije srce puno. Dok budem živ i mogao hodati ovdje ću dolaziti i ne odustajem od obnove kuće.“ Riječi su jednog od mještana koji sa suzama u očima izgovara ove riječi.
Mirko Pajić iz Pajića nam je rekao: „Prošle godine nam je općina Prozor-Rama napravila put od Pajića do kapelice. Mi bismo također željeli izgraditi pored kapelice jedno mjesto gdje bismo mogli sjesti i skloniti se od kiše kako bismo mogli dolaziti ne samo jednom godišnje nego i više puta. Vjerujem da će nam u tome i ovaj put pomoći općina Prozor-Rama. Zahvaljujemo JKP „Vodograd“ čiji su radnici pokosili travu oko kapelice.“
Radost susreta, pjesma, prepričavanje životnih događaja nije omelo ni kišovito i prohladno vrijeme. Ljubav prema rodnoj grudi jača je od svakog nevremena.
