Ljubo Zadrić: Smrt vodi čovjeka ka preobraženju, ka novom početku kojeg daruje Bog

S posebnim intenzitetom na svetkovinu Svih Svetih i Dušni dan sjećamo se onih koji više nisu s nama… Ovi nadnevci povod su razgovoru s doktorandom dogmatske teologije, vrhbosanskim svećenikom mr. sc. vlč. Ljubom Zadrićem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Ljubo rođen je 6. travnja 1991. u Prozoru gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku gdje je boravio u sjemeništu kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu (2010. –  2012.), a završio i diplomirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 2015. Zaređen je za đakona 29. studenog 2015., a za svećenika 29. lipnja 2016. u Sarajevu. Kroz đakonsku godinu obavljao je službu u katedralnoj župi Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Od 2016. je na poslijediplomskom studiju iz dogmatske teologije, također na Gregoriani gdje je 2018. magistrirao, a trenutno se nalazi na drugoj godini doktorskoga studija. Od vremena odlaska u Rim 2012. član je Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum.

Poštovani vlč. Zadriću, ukoliko gledamo fenomenološki – smrt nije kraj, nego nepoznanica. Možemo li reći kako je upravo to ono što najviše i plaši ljude, nerijetko i dobre vjernike?
Smrt nije kraj, ali uviđamo kako postoji dosta nepoznanica koje naša ljudska ograničenost ne može dokučiti. Prema njemačkom filozofu L. Feuerbachu, naš stvarni problem nije smrt, nego iracionalni strah od smrti. Poslužit ćemo se i definicijom protestantskog teologa E. Jüngela koji u svojoj knjizi Smrt ide tragom Vašega pitanja: „Smrt je s jedne strane naša potpuna nepoznanica, a s druge je pak strane potpuno ukorijenjena u nama. I iako je smrt nešto potpuno čovječje, nešto što potpuno pripada našoj prirodi, ipak ostaje naša najveća nepoznanica.“ Dobro zvuči kada kažemo kako smrt ipak nije kraj, no vjerujemo li i prihvaćamo li tu stvarnost kako će nam, (ne)ovisno o našim zaslugama, i poslije smrti nešto biti darovano? Život vječni?

Upravo kroz vlastito iskustvo promišljanja, a osobito gledajući iskustva drugih, posebno umirućih, ne možemo pobjeći od nužnog pitanja: Je li smrt uistinu kraj ili samo nepoznanica? Kao „dobri vjernici“ vjerujemo kako smrt nije kraj, ali njezina stalna prisutnost, a osobito iznenadna smrt, predstavlja stvarnu nepoznanicu ljudskoga života. I to je ono što nas iznenađuje kada govorimo o dobrim vjernicima: iz iskustva vidimo kako je smrt prisutna i predstavlja kraj ovozemaljskog života, a iako smo vjernici, izgleda kako se nepoznanica odnosi na ono što slijedi nakon smrti.

Koliko je samo stvari i pojava za koje nemamo odgovor, a ipak ih prihvaćamo jer su nužne za naš životni hod? Možemo li isto postupiti i po pitanju smrti? Idemo joj ususret, iskusit ćemo je. Prihvaćamo li smrt kao stvarni čin ljudskoga i vjerničkog života ili nam je i dalje nepoznanica o kojoj ne želimo niti razmišljati?

Nitko ju, dakle, ne može izbjeći jer je sastavni dio ljudskog života, te zauzima posebno mjesto u svijesti čovjeka. No, kako ju zapravo tumači Katolička Crkva?
Pomisao na smrt će nas svaki put uplašiti, ali ljudsko i vjerničko prihvaćanje smrti kao stvarnog čina ovozemaljskoga života će nas uputiti ka daru vječnog života. Ovaj dar (vječni život) nam ne bi trebao biti nepoznanica jer je upravo on srž katoličkog shvaćanja smrti. Stoga smatram potrebnim uvijek iznova učvršćivati naše stavove glede ljudske smrti i kršćanske nade.

Upravo iz različitih tumačenja proizlazi kako se smrt zapravo materijalizira, banalizira. Postaje „tabu-tema“, nešto o čemu se ne priča, iako je sastavni dio ljudskoga života. Tako se problematika smrti danas zrcali kroz jednu izričitu kontradiktornost: s jedne strane želi se maksimalno udaljiti smrt od čovjeka, potrebno ju je izbaciti iz čovjekove svijesti. A s druge pak strane svakodnevno svjedočimo „ekshibicijama smrti“ kojima pojedinac ili skupina uništava život drugih kroz najrazličitije surove načine. Tako smrt postaje, ne samo fenomenološki, nego i socijalno-društveni problem. U konačnici, problematiku smrti prema modernom shvaćanju, u jednom tekstu, tada profesor, Ratzinger opisuje ovako: „Smrt treba postati jedan obični materijalni čin, nešto sasvim obično kako u nama ne bi pobuđivala nikakva metafizička pitanja i probleme.“

Katolička Crkva svoje tumačenje smrti temelji na biblijskim iskazima. Bitno je naglasiti razliku između poimanja smrti grčke kulture i Biblije. Grčka kultura temelji se na Platonovu opisu smrti koja je u konačnici čovjeku prijateljica. Prema njegovu idealističko-dualističkom konceptu, duša je zatvorena u tijelu (materiji koja je po sebi ništavna) i po smrti biva oslobođena toga materijalnog i vraća se svojoj slobodi i besmrtnosti. Biblija pak čovjeka promatra u njegovu jedinstvu, duh-duša-tijelo ne naglašavajući dualistički koncept, nego koncept nade u uskrsnuće.

Shvaćanju smrti prema katoličkom nauku najbolje nam pomažu članci koje donosi Katekizam Katoličke Crkve (KKC) u brojevima 1005. – 1019., pod naslovom: Umrijeti u Kristu Isusu. On je punina Božje objave, a samim tim i punina ljudskoga života na zemlji, stoga shvatiti smrt na ispravan-katolički način, upućuje nas na poslanje Isusa Krista. Izdvojit ćemo broj 1009. iz KKC-a koji kaže: „Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskome stanju. Ali usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.“

Je li jedino u vjeri moguće spoznati ono što nakon smrti slijedi?
Mnogi će odgovore potražiti na drugim mjestima, no mi kršćani odgovore tražimo najprije u Božjoj objavi. To je temelj naše vjere, iako se ponekad ta objava čini apsurdnom prema našim ljudskim kategorijama. Istina, Božja objava jest misterij, ali je i izvor našega vjerničkog života.

Prema tom izvoru, čovjek je stvoren kao savršeno biće i stoga je bio podložen kušnji. Knjiga Postanka (2,15-17) i Poslanica Sv.Pavla Rimljanima (5,12) izražavaju početnu volju Stvoritelja kako čovjek ne bi trebao umrijeti. No, čovjek je htio postati Bogom, tj. biti gospodar života i živjeti samo za sebe. Tako je smrt posljedica grijeha, posljedica čina, ne nešto što potpuno pripada čovjeku, suprotno od onoga što je svojim iskazom tvrdio već citirani teolog Jüngel. Smrt nema prirodni, nego povijesni karakter. Stoga je čovjekovo protivljenje smrti razumljivo. Ponekad je nesposoban shvatiti njezinu bit i značenje, i ne želi ju prihvatiti, no smrt pripada redu stvari.

Već smo istaknuli bitne značajke katoličkog tumačenja smrti, a ovo Vaše pitanje u izravan odnos postavlja upravo vjeru i smrt. Samo po vjeri možemo spoznati ono što nakon smrt slijedi. Uzmimo jedan biblijski primjer koji će nam pomoći dati odgovor na ovo pitanje. Odlomak iz Ivanova evanđelja (11,1-45) koji donosi povijest o Lazaru, bratu Marte i Marije kod kojih je Isus boravio i koje je mnogo ljubio. Susrećemo, možemo reći, jednu svakodnevnu ljudsku-obiteljsku situaciju. Jedan član obitelji je umro, Lazar, i već je pokopan. Kada je to doznao Isus, dolazi posjetiti svoje prijatelje i utješiti ih. Utjeha je u ovom slučaju dar uskrsnuća, dar života vječnoga ispunjena nadom koju i mi želimo čuti: Brat tvoj živi!

Usmjeravam našu pozornost na razgovor Isusa s Martom: Gospodin se ne osvrće samo na Lazarovu smrt, nego preispituje Martinu vjeru. To možda najbolje izražava ovaj dio teksta evanđelja: „Kaže joj Isus: ‘Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?’“ (Iv 11,40). Vjera joj pomaže doživjeti obećano, a to je uskrsnuće. Slično se događa i nama, u smrti i kroz smrt naših bližnjih preispituje se i naša vjera. Neka tu istu uvijek učvršćuju Isusove riječi koji i u trenutku naviještanja vlastite muke i smrti daje i obećanje uskrsnuća (usp. Mt 16,21).

Smrt vodi čovjeka ka preobraženju, ka jednom novom početku kojeg daruje Bog. Smrt je samo jedan čin – nečeg puno većeg i značajnijeg – uskrsnuća. Završit ću poticajnim riječima teologa Romana Guardinija: „Smrt je stoga posljednja čovjekova kušnja, ali vođen Kristom, on ide ususret obećanomu.“

Što nam možete reći o eshatologiji kao grani dogmatike koja posebno govori o posljednjim stvarima čovjeka i svijeta, a samim time i o smrti, te onomu što čovjeka nakon nje čeka?
To je područje dogmatike koje nas ispunja nadom. Lijepo je čitati traktate koji naglašavaju i u nama pobuđuju tu toliko potrebnu kršćansku krjepost. Naravno, u tim istim traktatima susrećemo se s različitim poteškoćama poglavito iz razloga jer govore o posljednjim stvarima čovjeka i svijeta. Ali ipak, nada je ta koja dominira i prenosi nam jasnu poruku života vječnoga. Smrt definitivno nije kraj jer ćemo uskrsnuti na novi život. No ipak, ova nada se ponekad u ljudskim životima izgubi, pa možemo čuti tužaljke slične onima Isusovih učenika koji kažu: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (usp. Iv 6,60).

Uistinu, iako je nositeljica kršćanske nade i vjere u vječni život, eshatologija je ponekad tvrd govor. Uvijek će biti onih koji će reći kako je to nemoguće sukladno prirodnim znanostima koje naučavaju kako u prirodi ne postoji snaga niti sposobnost kojom bi se jedan propali organizam, život, mogao obnoviti. Mnogi će nijekati tu osnovu nade koja se zrcali u uskrsnuću Isusa Krista po kojem je i nama darovan život vječni (usp. 1 Kor 15,12). A odgovor tim istima koji govore kako nema uskrsnuća, apostol Pavao daje u sljedećim redcima: „Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!“ (1 Sol 4,14-16). Eshatologija je dakle govor o izvoru ove nade.

Često smo svjedoci da ljubav pokazuje kako smrt drugih pogađa osobu više nego li misao na vlastitu smrt. Što je možebitni razlog tomu?
Po smrti drugih i mi na neki način umiremo. Postajemo svjesniji vlastite slabosti i uviđamo kako će jednoga dana i našem ovozemaljskom životu doći kraj. U tim trenutcima boli i žalosti iznova preispitujemo svoje stavove i učvršćujemo već postojeću vjeru. No, u tim slučajevima, u smrti naših bližnjih, osjećamo kako je smrt jedna crta preko koje više ne možemo ići. Ona predstavlja kraj ovozemaljskoga puta i tako pred zemnim ostatcima naših bližnjih ta crta koja nas dijeli od njih postaje još jasnija. Nema ga ili nema je više, nećemo ga više vidjeti nasmijana, sretna, zabrinuta, uplakana; nećemo više razgovarati s njim, nećemo više šetati s njim, nemamo više mogućnosti dijeliti zajedno dobre i loše trenutke, nemamo više priliku raspravljati o zajedničkim stvarima. Tjelesna prisutnost bližnje osobe neće nas više obogaćivati, ali obogaćuje nas kršćanska nada kako ćemo se oslobođeni svih muka i očišćeni svakog grijeha ponovno zajedno naći u vječnome životu.

Uz smrt idu i sprovodni obredi, ali i različiti običaji. Može li se reći da oni zapravo zrcale poimanje kršćanskog zagrobnog života?
Zanimljiva je teorija prema kojoj poslije smrti ne možemo govoriti o postojanju vremena i prema tome neki su zaključili kako uskrsnuće dolazi već po samoj smrti. Stoga je u nekim dijelovima sprovod bio slavljen kao ceremonija uskrsnuća (usp. J. Ratzinger, Escatologia, 8-9). Ispravno je zaključiti kako je prema Bibliji središnji pojam nade izražen upravo kroz uskrsnuće. Ali Biblija ne poznaje ovaj pojam uskrsnuća pri samoj smrti, čak odbija ga (usp. 2 Tim 2,16-18). A Sv. Pavao izražava svoju i našu čežnju koja se zrcali u želji biti zajedno s Gospodinom koji preobražava naš život (usp. Fil 1,23).

Dovoljno je razmišljati o našim običajima, a osobito molitvama kojima ispraćamo naše drage pokojne i molimo za njih Božje milosrđe. Samo slavlje obreda sprovoda, te sveta misa svojim čitanjima i tekstovima pobuđuju i učvršćuju našu nadu u vječni život. Imamo priliku pomoliti se uvijek za naše drage pokojne i slaviti za njih svetu misu. To ćemo posebno učiniti i na Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih, što će biti izraz naše nade u uskrsnuće naših dragih pokojnih.

Između svih tekstova koje možemo čuti u obredu sprovoda ili u misi za pokojne izdvojio bih dio teksta Pokojničkog predslovlja I koji nas hrabri sljedećim riječima: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Koje biste najvažnije razlike najzastupljenijih svjetskih religija o poimanju smrti izdvojili u odnosu na katoličanstvo?
Odgovor gotovo svih religija na smrt je vječnost koja dolazi po njoj. Ono što je bilo ograničeno u vremenu, sada pak ima vječno trajanje. U gotovo svim kulturama nalazimo nešto mističnoga i možemo se složiti s tvrdnjom Josepha Ratzingera koji u svojoj knjizi Eshatologija predočava kako se u svim kulturama, osobito religijama, naglašavalo vjerovanje kako iza smrti ipak nešto postoji, ništavnost nije dolazila u obzir.

Svaka civilizacija i kultura je podložna promjenama i prema tome ne ostaje zatvorena i skučena u vlastitim okvirima, nego se uvijek iznova obogaćuje novim saznanjima proisteklim iz drugih civilizacija i kultura. Teško je zamisliti jasno definirane granice između kultura i civilizacije koje bi bile određene jednom zauvijek. No, ipak, granice i razlike u određenom smislu i mjeri postoje. Tako što se tiče i teme smrti, svaka kultura i svaka filozofija o smrti je doživjela na određeni način svoju transformaciju. Želim naglasiti ono što je otprilike zajedničko velikim svjetskim religijama, ali ne bih se upuštao u bilo kakvu daljnju analizu ističući razlike koje bi mogle iznijeti samo djelom točne iskaze. Ali svakako želim ukazati na ono što živim i u što apsolutno vjerujem: Kršćanstvo je vjera okrenuta životu, kršćanin vjeruje u Boga živih i stoga prihvaća život u svim njegovim fazama kao dar od Boga (usp. Mk 12, 27).

Dolaskom Isusa Krista vjera u uskrsnuće postaje središtem vjerovanja, nije samo jedna od mogućih definicija, nego je središte vjerovanja i poistovjećuje se s Bogom Stvoriteljem koji spašava. Sam Bog, zajedništvo s Njim, je život vječni! Novi zavjet je sačuvao eshatološke prikaze Staroga zavjeta: krilo Abrahamovo, raj, prijestolje, drvo života, svjetlo. Ove slike opisuju Krista koji je pravo svjetlo, istinski život i put, drvo života. Vjera u uskrsloga Krista čini našu vjeru vjerodostojnom i daje nadu u uskrsnuće jer On je put – istina – život (usp. Iv 14,6).

Na koji način čovjeku današnjice približiti eshatološke teme i samo njihovo shvaćanje u pravovjernom kontekstu?
Kroz protekle godine dogodilo se dosta društvenih i socijalnih promjena, tu slobodno možemo pričati i o promjenama u teologiji. Jedna od središnjih promjena je svakako ona na polju eshatologije koja se zrcali najprije u pojačanom izražavanju kršćanske nade. O tome smo dijelom već govorili u Vašem prethodnom pitanju koje se odnosilo na eshatologiju.

Ovdje ću predložiti tekst u kojem Ratzinger ovako govori o kršćanskoj nadi: „Nada se počinje shvaćati kao aktivna vrlina – kao inicijativa koja mijenja svijet, i ovisno o snazi te inicijative, stvara se novo čovječanstvo, te izgrađuje puno bolji svijet. Na neki način nada postaje i politički element i njezino ostvarenje u svijetu biva povjereno čovjeku. A u središtu je pak kraljevstvo Božje na temelju kojega se izgrađuje kršćanstvo. I upravo se to kraljevstvo Božje preslikava u željeni – bolji svijet sutrašnjice: tako Bog više nije onaj koji je u visinama, nego onaj koji je pred tobom.“ Biti uvjeren u Božju prisutnost kroz povijest i istu svjedočiti vlastitim življenjem je kontekst kroz koji bismo trebali približavati eshatološku stvarnost ljudima današnjice. Vjera u Božju objavu i osobna životna uvjerenja su potrebna forma po kojoj eshatološke teme neće biti nešto apsurdno i nemoguće, nego potpuno darovano čovjeku i svijetu kako bi postali ono što u svojoj biti jesu – pozvani na zajedništvo s Bogom.

Pred smrt svećenik je često osoba koja među posljednjima razgovara s umirućim. On je svojevrsni svjedok nade za tu osobu. Koliko oni svojim ispravnim i očinskim pristupom mogu olakšati vjernicima posljednje trenutke i ohrabriti ih?
Ti posljednji trenutci ovozemaljskoga života koje provedemo s umirućim su privilegirani i posebni. Kroz prisutnost svojih bližnjih i prisutnost svećenika umirući osjeti potrebnu blizinu i prisutnost koja predočava dva dara: dar podrške ljudi koji ga tješe, hrabre i podržavaju njegovu vjeru i nadu do posljednjega daha, te dar ulaska u Božji zagrljaj koji je konačni odgovor na naš životni put. Tako u tim posljednjim trenutcima također osjećamo kako to nije kraj jer Bog je naša budućnost.

I ta nazočnost u trenutku smrti je ujedno i naš odgovor. Kao kroz cijeli životni hod – a tako i u smrti – sve dok osjetimo prisutnost drugih, osjetimo i život. Nemoćni smo promijeniti nešto što pripada redu stvari, ali svakako smo sposobni biti tu jedni za druge. Ne kao nijemi promatrači, nego kao nositelji nade koja nam je darovana.

/Izvor: Nedjelja.ba/