Luka Nižetić slavi 20 godina karijere velikim koncertom u Tvornici kulture

Luka Nižetić na scenu je profesionalno zakoračio još kao 17-godišnjak, a sada ga očekuje izlazak šestog studijskog albuma i proslava 20 godina karijere na velikom koncertu koji će se održati 28. listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture. Za 39-godišnjeg Splićanina, mulitalentiranog jer pleše, glumi i, ne zaboravimo MasterChef, sjajno kuha, bit će ovo vrlo intenzivna jesen.

“Prvo nam slijedi izdavanje novog albuma ‘Ludilo brale’ koji će izaći krajem mjeseca. Napravili smo kompilaciju svih dosadašnjih singlova koji su stvarno fenomenalno prošli, a nova je pjesma, kao iznenađenje, Ciao ragazzi“bjašnjava Nižetić koji se u Zagreb sada tek nakratko vratio iz Komiže, u kojoj je proveo dobar dio proljeća i ljeta putujući s Visa na koncerte i vraćajući se tom otoku u koji se zaljubio prije desetak godina.

Samo lagane teme

Svoje novo glazbeno izdanje naziva čistim mediteranskim popom. Na njemu će se naći osam skladbi, od kojih su javnosti već poznate “Ludilo brale”, “Ae”, “Ostani dite’, “Ka more je život”, “Ako tražiš ljubav”, “Zagrli život” i “Kad se rodiš usrid Splita”. Kao bonus dodane su akustična verzija pjesme “Ae” nastale u pandemijsko vrijeme te klapska verzija pjesme “Ka more je život” uz gostovanje Chord Companyja.

Inače s pjesmom “Zagrli život” osvojio je Cesaricu za mjesec svibanj i time ušao u konkurenciju pjesme godine, a s aktualnim singlom “Kad se rodiš usrid Splita” nakon 11 godina nepojavljivanja na Prokurativama osvojio nagradu publike, Grand Prix ovogodišnjeg Splitskog festivala. Sve pjesme autorski potpisuje tandem otac/sin Branimir Mihaljević glazba i Mario Mihaljević tekst. Branimir je zadužen za aranžmane i produkciju.

“Nedavno me jedna gospođa zaustavila kada sam izlazio s trajekta i rekla: ‘Joj, Luka, mene ove vaše pjesme liječe’. I onda kada sam išao malo razmišljati o tekstovima, shvatio sam da taj album ima jednu iscjeliteljsku moć, koliko god to možda pretenciozno zvučalo, ali je tako. Čak su i balade u kojima nema umirućih ljubavi i ljubavnih brodoloma, ali obično imaju neke tužne stihove, pokretačke i pozitivne. I zato valjda ljudima u ova vremena, koja su za sve nas bila katastrofalna, ove pjesme dođu kao melem. Meni je kao izvođaču dosta važno da ljude ne opterećujem teškim temama, jer se niti ja osobno ne volim opterećivati njima. Ne čitam vijesti, posebno u Komiži, i ne znam što se u svijetu događa. Nije ni to dobro, ali je za mene kao izvođača to puno bolje”, objašnjava Nižetić.

Dosta dugo su čekali na izdavanje njegova novog albuma, zaustavila ih je, kao i sve, korona. No dočekali su da se situacija stabilizira i da mogu organizirati koncerte, kao što je ovaj koji slijedi 28. listopada u Tvornici

“Tako ćemo zaokružiti tu jednu priču koja se zove ‘Ludilo brale’, a koja traje već četiri godine, ali i 20 godina karijere. Inače ne volim nikakva obilježavanja, ali tako to mora biti. Prvenstveno, taj nastup bit će za mene prilično emotivan jer dugo nisam svirao u Zagrebu. Nakupilo se puno singlova, pjesama koje ljudi vole i uzbuđenje u meni je enormno. Već smo prije ljeta počeli s pripremama. Bit će 13 glazbenika sa mnom na stageu, pobrinut ćemo se da i scenski i auditivno to bude iznimno. Svi segmenti su mi važni. Naravno, glazba je najvažnija, ali taj scenski moment može sve dići na još viši nivo, njime dodatno naglašavaš stvari koje želiš reći pjesmom. Odmalena sam pratio neke izvođače, uključujući Michaela Jacksona i Madonnu, pop velikane koji su imali uvijek jako izražen scenski moment, tako da je to vjerojatno utjecalo i na moja promišljanja”, govori Nižetić.

Zagrebački koncert, pravi glazbeno-scenski show, bit će presjek Lukina opusa, od “Proljeća”, “Ponekad poželim” do “Amsterdama”, “Juga” i ovih recentnih pjesama. A na sceni će mu se pridružiti i gosti – Chord Company, Marko Bošnjak i Lana Jurčević, za koju Luka ističe da se podržavaju kroz cijelu karijeru te da za ovakvu priliku ona mora biti dio cijele priče. Koncert će se snimati za live album, kao i videozapis.

“Trema je zasad pozitivna, ali taj dan ću vjerojatno biti lud”, uz smijeh uzvraća Nižetić.

Mulac na festivalu

Prvi put na velikoj sceni pojavio se 2001. na Melodijama Jadrana kada mu je bilo samo 17 godina. Nastupio je sa svojom autorskom pjesmom “Ludi grade” i, na opće iznenađenje, osvojio odmah nagradu.

“Bio sam baš mulac, a čini mi se kao da je to bilo jučer. Taj osjećaj prije izlaska na pozornicu mi je potpuno isti i danas. Ništa se nije promijenilo. Potpuno je isti intenzitet, čak nije bitno ni koliki je prostor ni koliko je ljudi. Uvijek je taj jedan te isti osjećaj koji te čini tako živim i on me raduje – govori Nižetić, koji danas ipak više ne strahuje prije izlaska pred ljude, barem ne u toj mjeri kao što je to bilo kada je debitirao. Bilo ga je tada, prisjeća se, takva frka da je na kraju izmislio scenski nastup, namolivši prijatelje iz škole iz svog kvarta Mertojaka da mu se pridruže na pozornici i glume “gradski šušur”, pa mu je bilo malo lakše.

A da će odabrati glazbu kao životni poziv za njega odmalena nije bilo upitno

“Mene su zanimale, naravno, i neke druge stvari osim glazbe s kojima se danas bavim u slobodno vrijeme, ali glazba, performing, scena, to je bilo ono što me furalo doslovno otkad znam za sebe. Sjećam se u vrtiću svojih koncerata za druge klince. Kazetofon, ubaci se kazeta i ja pjevam, plešem i svi me gledaju. A bio sam zapravo povučeno dijete, no kad je scena bila u pitanju, pretvarao sam se u sekundi u ekstroverta, a čim bih se povukao s nje, stao bih sam negdje u kut”, otkriva Nižetić. Tako je i vrlo rano spoznao da će se baviti glazbom, živjeti od nje, a u svemu je imao veliku podršku roditelja. Upisali su ga na satove klavira kod časnih sestara, a poslije ga odveli i na satove pjevanja kod Miše Linića iz grupe Stijene, kojeg su im svi preporučili.

“Imao sam ogromnu želju i volju, ali ne i prevelika očekivanja. Znao sam da se time želim baviti, da mi je to ljubav i samo sam išao”, govori pjevač.

Iz sadašnje perspektive, iako je taj put vrlo težak, sve bi, kaže, ponovio i uvijek odabrao glazbu

Prepreke su zapravo normalne, čovjek ih uvijek nailazi na putu, ali kada izađe na pozornicu, zaboravi na sve ono loše. “Ne mogu uopće zamisliti da nešto drugo radim. Kad razmišljam o tome, mislim da ne bih bio kompletna osoba da se ne bavim glazbom. A koji mi je bio najteži trenutak u karijeri? Oni momenti traženja, lutanja… U svakoj izvedbenoj umjetnosti je tako. Čovjek cijeli život traga za nečim, traži sebe, kanale, autore, pjesme, način na koji će se izraziti. I bilo je tih traženja koja su mi znala trajati i godinu, dvije, ali kasnije se sve to anulira i dođe na svoje. Bitna je upornost i nije floskula vjerovati da to što radiš ima smisla. A što se tiče najljepših trenutaka, to su definitivno izlasci pred ljude. Nominacije, nagrade, sve je to super, ali to što dobiješ od publike, ta živa energija su neopisivi, to je naprosto ekstaza”, objašnjava.

Pjevao na playback

Naravno, nisu svi koncerti bili po njegovu guštu, no to je put koji moraju proći svi.

“Pamtim, bili su to moji počeci pa se puno nastupalo u klubovima. Baš ih nisam volio jer se počinjalo u 1, 2 ujutro, jednom sam čak u 3.15 počeo pjevati. Bio je i jedan moment, ne mogu se sjetiti lokacije, ali u tom klubu šišali su baš turbo narodnjaci, ekipa razularena, njima je ludilo i sad im ja trebam izaći na stage. To je bila božja pokora. Ili kad se, također u ranim godinama moje karijere pjevalo na matrice ili playback pa ti on preskoči, a ti se ponašaš kao da je to najnormalnije i moraš se i dalje smješkati, a u tebi se svemir ruši. No dobro je sve proći da možeš uživati u ovome što dolazi kasnije. Iz današnje perspektive ne bih se volio vratiti na neka mjesta, ali sve me to nekako oblikovalo, ojačalo, sve je to neka škola, i to dobra, jer ovo je vrlo izazovan posao, ističe Nižetić.

Od onih najljepših nastupa teško mu je izdvojiti jedan, onako na prvu, spominje Špancirfest u Varaždinu, deset tisuća ljudi koji pjevaju u glas, pa kad je sišao s pozornice od siline te energije nije, kaže, znao gdje se nalazi

“Ma ima puno takvih trenutaka, baš sam blagoslovljen. I ovo je ljeto bilo sjajno, gdje god smo došli bilo je ludilo. Baš sam guštao, vjerojatno i više nego inače jer zbog pandemije nismo svirali dvije godine”, odgovara glazbenik.

Zime inače provodi u Zagrebu, pa mu je sada nakon toliko mjeseci života na otoku, govori uz smijeh, čudno stajati i na semaforu.

Drži restorane

“U Komižu, Vis naprosto sam se zaljubio, cijeli je otok čaroban. Dolje imam jedan svoj poseban mir. Koliko god volim taj adrenalin, gužvu, stage, ludilo, s druge strane jako volim i mir, samoću, more, vodu kao medij koji me liječi, a Komiža mi sve to daje. Tamo imam neku svoju rutinu, živim jedan vrlo jednostavan, a ispunjen život. Boravim na Visu otprilike od 15. travnja do 15. rujna, jer u Komiži imam i dva restorana, Fabriku otvorenu prije deset godina i Hum koji smo uzeli prije dvije godine, pa treba pripremiti sezonu. No tamo jako malo i rijetko kuham, imam profesionalce u kuhinji, a ja bih bio samo smetalo. Kuhanje je za mene poput meditacije, ali u posebnim uvjetima – da sam sam, doma i onda me pusti neka tri sata na miru. A ugostiteljski posao, posebno rad u kuhinji, silno je zahtjevan, skidam kapu kuharima jer to je baš kruh sa sedam kora”, navodi Nižetić.

Godine su mu osim iskustva na sceni donijele i opuštenost

Tako će reći da je postao veliki konformist i što je stariji, to sve manje želi raditi ono što ne voli, družiti se s ljudima koji ga umaraju i uvjeren je da je to recept za sretnu starost. S druge strane otkrio je i ogromno veselje, donio mu ga je život – nećake Jozu i Milu, sinčiće njegove sestre Petre Nižetić.

“Čovjek nema pojma dok tako nešto ne doživi. To je baš jedna posebna ljubav, jedan oblik koji dosad nisam osjetio, mogu samo zamisliti kolika onda mora biti roditeljska ljubav kada ja ovoliku osjećam prema nećacima. A oni su preslatki, dva mala hahara koja su se napokon vratila u Hrvatsku, tako da, kad god imam vremena, odem do Splita, a ove zime još ću i više”, otkrio je za kraj Nižetić.