MAK DIZDAR: Boem i pjesnički genij originalnog neprolaznog opusa
Na današnji dan, 14. srpnja 1971. godine u Sarajevu je preminuo veliki bosanskohercegovački pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, piše Dunjalucar.
Osnovnu školu završio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. godine stječe gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidopoljska noć) ulazi u javni život.
Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik književnoga naraštaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova “Knjiga drugova” (1929.) tada urednik sarajevskih novina i časopisa “Gajret”, za koje i Dizdar počinje pisati.
Nakon rata (1941. – 1945.), dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista “Oslobođenje” (1948. – 1951.) i poduzeća Narodna prosvjeta (1951. – 1959.), a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis “Život” (1964. – 1971.).
Njegov bogati i raznorodni pjesnički opus u percepciji šire javnosti reduciran je na njegovu najpoznatiju liriku, onu iz zbirke Kameni spavač, čime je učinjena nepravda pjesnikovoj umjetničkoj neponovljivosti i originalnosti.
Sjećanje na šumu
Kroz trave kroz zaborave Kroz lišće neumorno drveće Dugodane listare stare dovele su nas
Još bliže u dalje u dolove
I bolove mada smo žvakali teško
Srca nam nisu mogla da odole Pa išli smo dublje u žvalje mraka
Čestare gušće od tijesta od smole
Stali smo onda kao ukopani Presretni
Nesretni
Jer
Kako da se divimo
Kad ništa i ne vidimo
Od divote gole
Dizdar je pisac nevjerojatno bogatog pjesničkog opusa u kojem spomenuta zbirka zaista figurira kao najsjajniji izražajni vrhunac, ali poezija Kamenog spavača nije slučajnost, nije poetski incident, već je to, u suštinskom smislu, kraj jedne cjeloživotne potrage za savršenim oblikom poetskog kazivanja.
Nije slučajno, kao važan orijentir u razumijevanju Makovih pjesničkih potraga, navođena činjenica da je rođen u Stocu, u Hercegovini, jer ta će se mediteranska osebujnost karaktera ispoljiti u njegovom djelu kao znamen identiteta.
I dok je u borbama za umjetničku i društvenu afirmaciju nerijetko lutao u svojim intimnim samoopredjeljenjima, tu mediteransku obavezu da poeziju definira kao vrhunac ljudskog doživljaja kosmosa Dizdar nikad nije dovodio u pitanje.
Njegovi politički stavovi, javno djelovanje, kompleksni ideološki svjetonazori bili su uvijek podređeni potrebi da se u jezičkim magnovenjima traži najoptimalniji izraz unutrašnjih nemira i sumnji.
S Makovom pojavom počinje se u bosanskohercegovačkoj pjesničkoj praksi oslobađati zatomljeni modernistički osjećaj svijeta i ta je zbirka, više od drugih pojava društvene fenomenologije, naslutila duboki unutarnji užas kolektiva koji je, odbacujući tradiciju kao mjerilo ontološke vrijednosti, stidljivo počeo stupati u svijet modernosti.
U poslijeratnim godinama Mak dobiva neku novu i neobjašnjivu stvaralačku energiju, koju nadopunjuje neumornim društvenim i javnim radom.
Desetak godina Dizdar će kontinuirano raditi na izgradnji pjesničkog izraza nastojeći izdjelati poeziju koja će u savršenoj estetskoj mimezi govoriti o pjesnikovim najintimnijim sumnjama i metafizičkim dilemama.
Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu knjige su u kojima Dizdar spaja ljepotu klasičnog poetskog izraza s fenomenima nove osjećajnosti; Minijature i Ostrva knjige su preciznosti, ekstatičnosti i strogosti istovremeno.
A onda dolazi Kameni spavač, knjiga koja će potresti književnu zajednicu Jugoslavije inventivnošću, originalnošću i neviđenom osebujnošću. Prinuđen živjeti pomalo na marginama društvenih zbivanja, Mak je shvatio da u potrazi za nadahnućem mora ići dalje od onog očitog i normiranog u umjetnosti.
Razumio je da ta potraga mora biti usmjerena prema povijesti i zavičaju i baš je na mjestu gdje se emocije doma spajaju s kulturom prošlosti pronašao toliko žuđenu inspiraciju.
Kultura i umjetnost srednjovjekovne Bosne predočile su se Maku kao iskonsko pravrelo motiva, ideja i sadržaja, a prerađene u njegovoj senzibilnoj svijesti, te slike nestalog svijeta izronile su u njegovoj poeziji kao živi odjek jednog neuništivog postojanja.
