Mandžo: Nemoguće je opisati trenutak kad sam zabio taj gol
Bila je to večer koju nikada nećemo zaboraviti. Bahati Englezi otpisali su nas i prije utakmice, Mick Jagger provocirao je u svečanoj loži… A onda su Luka, Mandžo, Raketa i društvo odveli Hrvatsku gdje nikad nije bila.
Minuta 109. Mario Mandžukić jedva stoji na nogama. Doslovno. Grčevi, bolovi… Ali ne odustaje. Ruke su već na koljenima, svi vide da ne može, ali ostaje u igri još taj napad. Perišić glavom prebacuje loptu, a tamo… Između dva braniča diže ruke s koljena i prima loptu. Trenutak za povijest, za najvažniji gol u povijesti hrvatskog nogometa.
– Kako sam se osjećao u tom trenutku – zastao je Mandžukić.
– Hm, ne znam, ne može se to opisati. Evo, da sad tražim riječ, ne mogu je pronaći. Ne mogu… To je bilo neopisivo!
Da, uistinu je bilo neopisivo nakon utakmice koju će Mandžukić pamtiti cijeli život. Vjerojatno svaki njen trenutak, svaku sekundu, svaki pretrčani metar… A u njegovim nogama bile su u Rusiji stotine kilometara. Mandžin gol, kunu se seizmografi, izazvao je podrhtavanje tla u Hrvatskoj. Da je kojim slučajem i netko umro od infarkta, nitko ga ne bi dirao. Zvat će se pogrebnik kad završi utakmica. A tih zadnjih desetak sekundi, centaršut Engleza, činili su se kao vječnost. Zlatko Dalić rukama je dozivao igrače, tražio kojem je potrebna izmjena, koji više ne može, no nitko nije želio izaći.
– Nitko nije htio izaći. Pa tko bi izašao u polufinalu Svjetskog prvenstva?! Igrali smo svih 120 minuta presing, nije ni izborniku bilo lako odabrati koga izvaditi. Tko bi htio izaći, što ti je… – rekao je Mandžukić, kojeg vole svi. Kod njega nema “labavo”, nikad nije ni moglo. Primjerice, Zvonimir Boban u polufinalu 1998. sam je tražio izmjenu, ovdje nitko nije želio van. I to je razlika između ove generacije i “vatrenih”. Iako su noge bile teške, iako je razum govorio da se ne može, oni su skupljali zadnje atome. Nije bilo lako gledati sve te penale, produžetke… A Mandžo ih je sve prošao.
I kad je nakon te utakmice izašao iz svlačionice, iskreno je rekao:
– Ma ja nisam ni svjestan što smo napravili. Miješaju mi se emocije, sad se sjetim svega u trenutku. I vremena kad smo bili sami i igrali pred praznim tribinama, kad smo se borili i mučili… I nismo odustali. Sad smo vratili ljude, vratili smo sve oko nas, sad smo svi zajedno i sve je lijepo. Sjetim se tih tužnih trenutaka i zato je ovaj osjećaj još bolji, jer smo napokon ponovno svi kao jedno.
Prvu utakmicu za reprezentaciju odigrao je u studenom 2007. Naš drugi najbolji strijelac, nakon Davora Šukera, golgeterski niz počeo je upravo protiv Engleske. Na Maksimiru.
Englezima je zabio prvi u dresu Hrvatske, Englezima je zabio najdraži u dresu Hrvatske. Od Engleske do Engleske.
– Taj gol mi je najdraži, bez dvojbe. Ma više sam dosadan i sebi, ali stvarno nikad nisam patio od golova, igrao sam za momčad, šutio i radio. Igrao sam na bilo kojoj poziciji, najvažnije mi je bilo da izađem kao pobjednik. Zabio gol ili ne, bilo mi je svejedno.
I zato ga svi volimo. Jer je ratnik. Ništa mu nije ispod časti. Ako niste znali, najlakše ga je motivirati tako da ga podcijenite. Samo recite da nema pojma. Oni koji ga znaju to nikad neće reći. Bahati Englezi to nisu znali. I rekli da imaju oni takvih na izvoz. Dečki, gadno ste se za…ali.
Bila je to večer kad su Hrvati pokazali da kad krenu, nema stajanja. Pitajte Gorana Ivaniševića. Ili Janicu Kostelić, Ivana Balića. Hrvatska je te večeri na Lužnikiju jurila kao nekad Janica. I odjurila u povijest. Dečki, svaka čast.
Još se sjećamo fešte u svlačionici, koja je trajala više od tri sata. Nitko nije htio izaći. A onda je izašao Luka Modrić.
Nije loše, ha? Ma katastrofalno, što da vam kažem, gotovo promukloga glasa šalio seLuka Modrić nakon pobjede protiv Engleske.
Mick Jagger u svečanoj je loži skakao, provocirao hrvatske navijače mahanjem ruke nakon Tripierova gola. Kao: “Zbogom, Hrvati”. E, moj “Miče”!
– Nevjerojatno je što je momčad napravila, kako su se momci borili, nisu odustali ni kad smo gubili… Pa toga nema nigdje. Poklopile su nam se neke stvari koje nam prije nisu poklapale – rekao je Luka.
Igrao je čarobno, čudesno. Igrao je kapetanski. Nitko nije tako nosio svoju momčad kao Luka Hrvatsku.
– Došli smo skromno, bez velikih najava, cilj je bio proći skupinu. Ali u momčadi sam osjetio vjeru koju nisam nikad otkad sam u reprezentaciji.
I prije Engleske bili smo iscrpljeni, igrali smo najviše minuta na SP-u. Ali i takvi smo ušli u finale. Malo ljudi zna da je Rakitić uoči Engleske imao velikih problema.
– Noć prije imao sam povišenu temperaturu, gotovo 39 stupnjeva. Ležao sam u krevetu i skupljao snagu za utakmicu – rekao je Rakitić.
Bila je to utakmica karijere svih naših igrača. Utakmica nakon koje je Hrvatska opet bila ujedinjena. Na tribinama Lužnjikija s nama su slavili Steven Seagal Snoop Dog, a hrvatski dres tražio je i Clint Eastwood. Zato je Hrvatska nakon te pobjede postala prvak svijeta. Jer što drugo može natjerati Duška Lokina da skine periku i Matea Beusana da obrije brkove?! Da, bila je to posebna večer.
/Izvor: 24sata.hr/
