Marin Petrović iz Rame zaređen na đakonskom ređenju u Sarajevu

Na Misijsku nedjelju, 20. listopada, u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić zaredio je za đakone jednog kandidata Vrhbosanske nadbiskupije i šestoricu Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U zajedništvu s mons. Vukšićem bio je vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić te 40-ak svećenika među kojima i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i tajnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Javier Camañes-Forés. – piše Nedjelja.ba

Na početku mons. Vukšić pozdravio je suslavitelje i Božji narod, a na poseban način ređenike. „Molit ćemo da vas dragi Bog blagoslovi kako bi vaše služenje narodu Božjem, na slavu Božju i na spasenje ljudskih duša, svakim danom sve više napredovalo i raslo, vama na radost i na vaše spasenje i spasenje ljudi“, kazao je vrhbosanski nadbiskup uvodeći u misno slavlje.

Nakon predstavljanja kandidata za red đakonata: za Vrhbosansku nadbiskupiju Marina Petrovića, te za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu – fra Dritona Hajdaraja, fra Antona Selitaja, fra Tončija Šarića, fra Mateja Juričevića, fra Daria Laštre i fra Tomislava Vidovića, vrhbosanski nadbiskup uputio je prigodnu homiliju.

Na početku je najprije zahvalio dobrom Bogu što je pozvao ređenike i njima što su se odazvali tom pozivu. Istaknuo je radost Nadbiskupije i Provincije ali i cijelog naroda Božjeg među kojim će vršiti svoje poslanje.

Posvijestio je potom kako je đakonska služba kao već postojeća u Crkvi zabilježena na stranicama Svetoga pisma te, iako izostaje detaljan opis sadržaja i načina službe đakona, primjerice u Poslanici Filipljanima, u Prvoj poslanici Timoteju, navode se kvalitete koje bi đakoni trebali imati.

„Tamo se kaže da oni trebaju biti ozbiljni ljudi, ne dvolični, ne odani porocima ni prljavu dobitku. Trebaju imati i nositi otajstvo vjere u čistoj savjesti. A prije negoli prime ovu službu, isti sveti pisac traži neka se kandidati najprije iskušavaju pa tek onda, dokažu li se prikladni i budu li besprigovorni, neka obavljaju službu (usp. 1 Tim 3,8-10)“, objasnio je mons. Vukšić nadalje pripovijedajući kako se u crkvenoj tradiciji kao prvo ređenje đakona smatra događaj koji je opisan u Djelima apostolskim, a zbio se u Jeruzalemu u prvim godinama apostolskoga djelovanja.

„Naime, kako je rastao broj obraćenika na kršćansku vjeru, tako su se umnažale obveze i službe apostola koje oni nisu više stizali obavljati. A uz to, postojala je još jedna važna okolnost koja je požurila taj važan događaj. Naime, iako se kršćanska zajednica u tom ranom vremenu Crkve, koje je poznato i kao jeruzalemsko razdoblje, još uvijek sastojala uglavnom od obraćenika sa židovske vjere, ipak su među njima bile prepoznatljive dvije grupe. Ustvari, jedni su bili obraćenici sa židovstva a dolazili su iz grčke kulture i govorili grčkim jezikom, i vjerojatno su bili u manjini, a drugi su bili domaći ljudi, židovskoga jezika i kulture, te je među te dvije kulturološke i jezične grupe iste kršćanske zajednice dolazilo do nesporazuma zbog toga što je manjinska grupa smatrala da su u svagdanjoj brizi bile zanemarene osobe u potrebi iz njihova kruga. Okolnosti, koje su nastale u jeruzalemskoj zajednici i koje su onemogućavale apostole da se posvema posvete službi koju im je Isus povjerio, zahtijevale su njihovu reakciju i rješenje“, obrazložio je vrhbosanski nadbiskup citirajući Dj 6,2-4: „Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: ‘Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi“.

U nastavku je izrazio vjeru da su „sedam muževa: Marin, Dario, Driton, Anton, Tonči, Matej i Tomislav, na dobru glasu i puni Duha i mudrosti“.

„U posvetnoj molitvi, koju ćemo u ime Crkve danas izgovoriti nad njima, po zagovoru prve sedmorice đakona, prisjetit ćemo se najprije, da Gospodin Crkvi svojoj daje širiti se i razvijati kako bi se povećao novi narod Božji. Ona nije dobro uređena organizacija nego Tijelo Kristovo i zato bogata raznolikošću milosti. Ona je također skladna u različitosti svojih članova i po Duhu Svetom divnim ustrojstvom trajno sjedinjena u jednu svetu katoličku i apostolsku. Potom će biti spomenuto da su na početku Crkve Isusovi apostoli izabrali sedmoricu da im pomažu u svakidašnjoj službi. A nakon izbora, apostoli su im povjerili da poslužuju te su obred ređenja izveli izgovaranjem molitve i polaganjem ruku.

Molit ćemo Gospodina da milostivo pogleda na vas, koji ćete biti posvećeni za služenje Božjim svetim oltarima, sa željom da na vas pošalje Duha Svetoga, kako bi vas dar njegove milosti ojačao za vjerno vršenje službe. I neka vas resi: iskrena ljubav, zauzimanje za bolesne i siromašne, skromnost u upravljanju te potpuna neporočnost i obdržavanje duhovne stege“, poručio je nadbiskup Tomo zaželjevši đakonima na kraju da budu uvijek jaki i ostanu nepokolebljivi u Kristu.

Poslije propovjedi kandidati za ređenje izrazili su spremnost prihvatiti posvećeno beženstvo, obdržavati bogoslužje časova te poštovanje i poslušnost dijecezanskom biskupu i zakonitom redovničkom poglavaru.

Nadbiskup Tomo polaganjem ruku i posvetnom molitvom kandidatima je podijelio sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni, uz pomoć svojih župnika, obukli službenu liturgijsku odjeću te na kraju obreda primili evanđelistar iz nadbiskupovih ruku, i s njim izmijenili cjelov mira, a zatim pristupili služenju kod oltara.

Na kraju misnog slavlja mons. Vukšić uputio je kratki govor ohrabrenja đakonima te im podijelio potvrde o primljenom svetom redu.

J.M., KT