Marin Šego branio je kao Thierry Omeyer u najboljim danima, skinuo je osam udaraca već u prvom poluvremenu, no napad je izgledao kao da su prvi put zajedno na utakmici…
Tri od tri. Tri prva udarca, tri obrane. Šest obrana već u osmoj minuti…I tko nam onda što može? Jednom davno, ima tome skoro 15 godina, Ante Kostelić, bivši rukometni trener, a kasnije trener Janice i Ivice, rekao mi je na jednoj skijaškoj utrci da će rukomet postati igra u kojoj će odlučivati isključivo golmani.
– Može napad zabiti 30 golova, ali ako ti golman nema barem deset obrana, izgubio si utakmicu – rekao je tada Gips.
Kao i u većini stvari, Gips je i u tome bio u pravu. I danas u rukometu, koliko god to nekome glupo zvučilo, susret odlučuje golmanova večer. A s ovakvim Šegom, budite sigurni, ne može nam nitko ništa. Ili nam barem nije trebao. I nije bez razloga sprski izbornik već u 10. minuti pozvao ‘time out’.
– Ajmo, momci, koncentracije. Pa pucajte mu gore. Što izvodite?
Pucali su, i gore i dolje, no, rekli bi Srbi, džabe. U dvorani od 6.2000 ljudi, u kojoj je 6.000 bilo hrvatskih navijača, ništa nije moglo podići atmosferu kao Šegine obrane. I ne samo atmosferu, ništa ne podiže moral igrača kao obrane golmana. A kad je u 14. minuti skinuo i sedmerac, što je gotovo nezabilježeno u povijesti europskih prvenstvava, Srbi kao da su se predali. Ne ide pa ne ide. Ono što je Hrvatskoj godinama bio Omeyer, to je danas Marin Šego ostalim reprezentacijama. Hobotnica.
Nažalost, hrvatski napad nije pratio Šegu, pa smo do 18. minute zabili tek šest golova. Premalo za momčad koju nosi 6.000 navijača i fenomenalni golman. Ako su se čuvali za drugi krug, oprostit ćemo i razumijeti. Jer, i s porazom od 100 golova razlike Hrvatska ide u Beč s dva boda. Ali ovakav napad je nešto što je nedopustivo. I da nije bilo Šege, vjerojatno bismo već na poluvremenu gubili pet razlike, a ne samo dva.
– Mislite da ste bolji od njih? To je zabluda, to je klasična zabluda! Trčite kao ovce bez glave. Spavate – vikao je Lino na time-outu.
I bio je apsolutno u pravu. Napad Hrvatske izgledao je potpuno bezidejno, kao da su se vidjeli prvi put u životu. Nakon prvog poluvremena Hrvatska je imala šut 22/8! Tek 36 posto! Dva srpska poraza u prve dvije utakmice kod naših igrača izazvao je klasični sindrom “lako ćemo”. Kao što je rekao Igor Karačić, “ako uđemo u utakmicu s 50 ili 60 posto, izgubit ćemo od svakoga”.
A upravo smo tako ušli. Srećom, Šego je bio toliko dobar da jednostavno nismo mogli izgubiti utakmicu. Čak ni uz ovakav napad. Jer, kad je krenuo Domagoj Duvnjak, kad je krenuo njegov šou, kad se samo jedan igrač priključio Šegi, Hrvatska je izgledala kao prava reprezentacija. Kapetan je opet uzeo stvar u svoje ruke i odveo Hrvatsku do pobjede. Ali, u svemu tome ima jedna super stvar, koja nas tjera na optimizam. Čak i uz ovakav napad, Hrvatska je pobijedila. A to mogu samo najveći.
Dečki, imamo tri od tri. Tri utakmice, tri pobjede. Na Euru nema više Francuza. Ima Hrvata. Nadamo se, bit će ih skroz do finala.
