Međunarodni dan bijelog štapa-Delfa Vukoja: Molitva je moja svjetlost

Povodom Međunarodnog dana Bijelog štapa, koji se obilježava u svijetu 15. listopada s ciljem podizanja svijesti građana o specifičnim potrebama slijepih i slabovidnih osoba,  podsjećamo vas na priču o Delfi Vukoja iz Prozora, našoj sugrađanki koja, iako slijepa gotovo od rođenja, uz Božju pomoć i molitvu zrači veseljem i zadovoljstvom životom koji je nije nimalo mazio.

Delfa Vukoja rodom iz Kućana, nastanjena u Prozoru, slijepa je kaže od kad zna za sebe. Rođena je kao zdrava beba, ali je zbog visoke temperature oslijepila u drugoj godini života, tako da se ne sjeća da je ikada vidjela.

Djetinjstvo na Kućanima pamti po čestim padovima na livadama i strminama, jer se voljela igrati s drugom djecom, u čemu je sljepoća nije ometala, a okolina se u to vrijeme slabo na to obazirala. Kada joj je umrla nevjesta (bratova žena) ostala su mala djeca koju je, kako kaže, i Delfa čuvala i odgajala.

Najteži trenutak u životu joj je bio kad je spoznala da nikad neće progledati: Kao odrasliju djevojčicu tata me odveo doktoru u Sarajevo, bio je spreman prodati najbolji komad zemlje i uložiti ga u moje liječenje. Tata je ušao u ordinaciju, a ja sam ostala vani, kroz odškrinuta vrata sam čula doktora koji je rekao „ ona nikad neće progledati, nema joj lijeka“. Kad mi u tom trenutku nije puklo srce od tuge, neće nikada, pripovijeda nam Delfa.

Sljepoća je, ipak, nije omela da vodi normalan život, gotovo kao i videće osobe. Prilično kasno, zahvaljujući tadašnjoj socijalnoj radnici u Prozoru, otišla je u Školu za slijepe osobe u Derventu i završila je za telefonisticu.

Po povratku u Prozor zaposlila se na telefonskoj centrali tadašnjeg Unisa.

– Vrijeme provedeno na poslu ostalo mi je u lijepom sjećanju, radne kolege su me uvažavale i poštivale , tako da se ni u jednom trenutku nisam osjećala hendikepirano zbog svoje sljepoće, kaže Delfa. Sa mnom je uvijek stanovala jedna od sestrinih kćeri, koje su se od mene školovale, a bile su mi pri ruci u svakodnevnom životu.

Delfa je, kaže, najsretnija  bila kada je uz pomoć dobrih ljudi uselila u vlastiti stan, jer je dugo bila podstanar.

– Sada živim sama, povremeno mi pomaže moja Ljuba, održava mi kuću urednom i vodi me kad negdje trebam ići, a i susjedi su mi svi dobri, kad god mi što zatreba svi su na usluzi, od najmanjih do odraslih, kaže Delfa. Zahvaljujem svim svojim dobročiniteljima, jedini način na koji im se mogu odužiti je da su često u mojim molitvama.

Unatoč sljepoći, Delfa je jako vesela, sretna i zadovoljna žena.

-Jesam, hvala Bogu, sretnija sam  i veselija od mnogih koje poznajem, snagu mi daje svakodnevna molitva, a društvo mi pravi Radio Mir Međugorje, bez čega bi mi život bio nezamisliv.

– Bože moj, hvala ti, tako sam sretna, kaže Delfa, život mi je tako lijep  i tako mi je drago živjeti. Imam što imam, imam dragog Boga i radosno srce, što mi više treba, Bože mi daj zdravlja da mogla o sebi, to je sve što želim, puna je pozitivnog naboja Delfa.

Ipak i Delfa ima ovozemaljskih želja, mašta o tome da promijeni prozore u stanu da joj manje puše i da joj je toplije, tko zna, možda joj se nakon ovog teksta i ta želja ostvari.

I Delfa bi voljela znati kako izgleda nebo i zvijezde, kako izgleda svijet oko nas, kakve su boje i nije joj jasno što to mi sve možemo vidjeti.

Zato ima istančana druga osjetila, nesmetano se kreće i snalazi u svom stanu, goste će dočekati sokom i kavom, koje će vam poslužiti bez da išta prolije, u stanu je sve na svom mjestu i iznenadila bi vas urednost koja vlada u njenom domu.

Sama se kreće u zgradi u kojoj živi i može doći do svakog stana u ulazu u kojem živi.

Naučila sam na samostalan život i kretanje u školi u Derventi, ali po gradu ne idem bez pratnje, kaže nam Delfa.

Svima , koji iz raznih razloga, često i beznačajnih, nisu zadovoljni svojim životom Delfa na kraju poručuje  da uz Božju pomoć i molitvu uživaju u onome što im je Bog dao, jer  je život jedan i treba na njemu biti zahvalan.