Mile Lasić: O antifašizmu i manipulacijama – Sve su to „braća rođena“, pozivali se na patrioizam i antifašizam, ili ne, jer ne žele čuti za pošten govor o stradanju Drugih i Trećih

Povodom sutrašnjeg obilježavanja Dana antifašizma u Mostaru, podsjećamo na razgovor s profesorom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. sc. Mile Lasić, objavljen u Dnevnom listu od 11. svibnja 2018. godine, a koji je i danas više nego aktualan.

U cijelosti prenosimo intervju:

Na Partizanskom groblju u Mostaru, spomen obilježju proglašenom nacionalnim, obilježio se Dan Europe i Danpobjede nad fašizmom. Dok su na “Partizansko” došli svi ministri Bošnjaci iz SDA i SBB BiH, a poseban značaj dao je i šef Izaslanstva EU u BiH Lars Gunnar Wiegemark, kratka svečanost i polaganje vijenaca protekla je bez ijednog hrvatskog političkog predstavnika u vlasti. Nije bilo niti mostarskog gradonačelnika Ljube Bešlića, koji je, kako se moglo protumačiti iz njegovih istupa, potpuno ignoriran.

Tzv. hrvatska strana tvrdi da su posrijedi manipulacije antifašizmom i Partizanskim grobljem, a postavljaju i pitanje i netransparanetnih finacijskih tokova u samoj obnovi ovog nadaleko poznatog spomenika mostarskim i hercegovačkim antifašistima.

Profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. sc. Mile Lasić , upravo na 09. svibnja promovirao je svoju novu knjigu “Mostarsko-europske priče 2015.-2017.” i kod njega nema nikakve dvojbe oko manipulacije Partizanskim grobljem. Profesor vrlo oštro kritizira manipulaciju i samim antifašizmom i to u dnevno-političke svrhe, navodeći da su sve strane “braća rođena”.

Je li posrijedi manipulacija Partizanskim grobljem u Mostaru i zašto se čini da samo Bošnjaci imaju ekskluzivitet pripadnosti antifašizmu, iako među istaknutim članovima i liderima hrvatskih nacionalnih stranaka danas politički djeluju osobe koji su se u bivšoj Jugoslaviji deklarirali kao antifašisti, komunisti itd?

Partizansko groblje u Mostaru je idealan toponim za manipulaciju gradom Mostarom, kako bi se njegovao privid da su tobož njegovi građani podijeljeni na antifašiste i fašiste, pri čemu se implicite prva atribucija rezervira za neupitne „patriote“, a to bi kao bili Bošnjaci i oni koji vole Bosnu na način političkog Sarajeva, a to su oni među Srbima i Hrvatima koji govore tzv. poželjnim glasom, dok se fašizam i implicite i izravno veže za Hrvate (i Srbe), ma kako se ljudi iz ovih bh. identiteta ponašali i u Drugom svjetskom ratu i u „antijugoslavenskim ratovima“ 1991. -1995.

Uistinu je sramotno što su, prvo, srpske i crnogorske vojske i paravojske uradile početkom posljednjih ratova diljem Hrvatske i BiH, pa potom i hrvatske i bošnjačke jedni drugima i „trećima“, ali je odvratno i što sve prešućuje „političko Sarajevo“ odnosno „ antinacionalistički nacionalizam“ bošnjačkih boja kad je riječ o počinjenim sramotama i prema Hrvatima i Srbima u proteklim ratovima.

Svi nacionalizmi, uzeti zajedno, ili promatrani odvojeno, pa taman tepali sebi da su patriotizmi, ne žele znati za Jaspersovo razumijevanje „pitanja krivnje“, koje u osnovi znači da se ne može pobjeći od odgovornosti u političkom, moralnom i metafizičkom pogledu, pa ako niste „luk ni jeli ni mirisali“ u sramotama koje smo počinili jedni drugima, to jest kad ne snosite kaznenu odgovornost. Utoliko su mi podjednako gadljivi manipulatori tuđom odgovornosti i tobožnjom vlastitom nevinošću, ma koje nacionalnosti bili.

I posebice su odvratne i licemjerne tzv. neupitne patriote i tzv. ljevičari i tzv. građani u političkom Sarajevu, koji govore samo o „Partizanskom groblju u Mostaru“ i o „slučaju Mostar“, a ne vide da je cijela BiH „zemlja slučaj“. Ne pada im ni na pamet da u sagledavanju tragedije koja nam se dogodila pođu od Kazana i silosa u Tarčinu, kako bi dostojanstveno obilježili stradanja Srba u Bradini, ili Hrvata u Trusini i Uzdolu, ili u Grabovici, kako bi potom bila uvjerljivija i njihova priča o Partizanskom groblju u Mostaru i cijelom Mostaru.

Njihovo ponašanje je jednako ponašanju onih Hrvata koji još uvijek ne vide sramote u Mostaru, na Heliodromu, ili u Gabeli, kao ni strahotne zločine počinjene u Ahmićima i u Srednjoj Bosni u hrvatsko ime. Uostalom, jednako je i ponašanju oni Srba koji ne žele znati za Srebrenicu i druga sramotna opkoljavanja sela i gradova i masovne zločine nad Bošnjacima i u Sarajevu i u Podrinju i u Prijedoru. Sve su to „braća rođena“, pozivali se na patrioizam i antifašizam, ili ne, jer ne žele ni čuti za pošten govor o stradanju Drugih i Trećih, pa su takvi viktimizacijski narativi samo u službi budućih ratnih ciljeva. Time definitivno strada kritička kultura sjećanja, ma koliko bi nam bila prijeko potrebna. O njoj čestito govore usamljenici s margine.

Zašto je velika pozornost usmjerena samo na Mostar, posebice ako je poznato da su i drugi spomenici antifašizmu u BiH u vrlo lošem stanju ili su potpuno uništeni. Da spomenemo, između ostalih, onaj u Bugojnu, Vracama, itd.?

Uistinu su sramotno zapušteni, poput Bogdanovićeve „replike Gradu“ u Mostaru, ili posve uništeni, poput onog preoranog u Bugojnu ili miniranog na Makljenu, ili one „Ruže“ u Širokom Brijegu. U pravilu su brojni partizanski spomenici diljem BiH obečćašćeni ili obesmisleni. A među njima su i spomenici na Sutjesci i na Vracama i Muzej revolucije u Jablanici, koji je dokazano korišten kao logor za Hrvate, čime se unižava i sjećanje na „Bitku na Neretvi“, svjesno ili nesvjesno, svejedno je.

Uostalom, u ukupno 331.om logoru za Hrvate, osnovanim od Armije BiH, pobijeno je čak 632. ljudi, bh. građana i državljana hrvatskog i katoličkog identiteta, pa nikomu ništa. Tek se stidljivo u isti mah spominju tu i tamo i strahotni zločini HVO-a u Ahmićima i Armije BiH u Trusini, iako ih povezuju i zloćudne ideologije i strane i domaće obavještajne službe, uostalom kao i druge zločine diljem BiH, a ne samo vremenske koincidencije, koje to i nisu bile. Političkim zločincima-pokroviteljima i njihovim ideolozima, a ne samo pukim počiniteljima, nije u interesu da se konačno sazna što se sve dogodilo i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini, pa se zbog toga manipulira i „Mostarom“ i svim drugim „slučajevima“, zapravo našim tragedijama, zbog čega su i svi normalni građani BiH, bez obzira na vjeru i naciju, u isto vrijeme i taoci i supočinitelji sramota koje smo uradili jedni drugima.

Meni je sve ovo nepodnošljivo gadljivo, o čemu i svjedoče moje knjige „Kultura sjećanja“ i „Prokletstvo kulture selektivnog sjećanja“, kao i pojedinačni prosvjedi protivu „Groblja mira na brdu Bile iznad Mostara“, te uopće protivu logike autoviktimizacije, jer ne vodi nikuda drugdje do u sunovrat u barbarizam…

Je li, možda, posrijedi manipulacija antifašizmom ‘fašistički antifašizam”, kako to neki govore, kao i dodvoravanje biračima?

Da, posrijedi je naprizemnija manipulacija žrtvama kako bi sve ostalo za sva vremena kako je sada: u potpuno odijeljenim političkim i drugim „realnostima“, uz posvemašnje odsustvo i morala i pravnodržavnosti!

Što se događa na Partizanskom groblju u Mostaru i kako je simbol antifašizma postao simbolom podjela?

Pa, već sam odgovorio na ovo pitanje. Dodat ću tek da gradske vlasti nemaju interesa a nisu ni dorasle civilizacijskoj zadaći: vraćanja dostojanstva Gradu i njegovim ljudima, te tim putom povratku gospodstva u komunikaciji među građanima, ma koje vjere i nacionalnosti bili. Ali, nisu dorasli zadaći ni oni koji bi rado uzeli i Partizansko groblje i kritičku kulturu sjećanja pod svoje okrilje, jer nisu načistu s time da su ovomu Gradu i u cijeloj BiH opasnije linije podjele linijama „svjetskog ethosa“ od onih po vjerskom i nacionalnom, ideološkom i političkom šavu. Prepuna je BiH – i Mostar i Sarajevo i Banja Luka – licemjera a premalo je u njima istinskih moralnih i čestitih i ljudi. Ako ih i ima, tad su negdje na marginama društva…