Misterij Mrtvačkog mosta: Tu se u noći čuju neobjašnjivi krikovi
Most na srpskoj Staroj planini mještani obližnjih sela zaobilaze zbog lokalnih legendi. O njemu je 1926. pisao i Ivan Krajač, predsjednik Hrvatskog planinarskog društva u Kraljevini SHS.
Ovdje noću vrište duše turskih dušmana koji su klali, silovali, palili i pljačkali. Vrište za svojim životima, nerođenom djecom… Vrište od crnog staroplaninskog mlijeka kojeg su se napili pa udavili, vrište zarobljeni u stijenama, pričaju mještani o mostu iznad rijeke Temštice na Staroj planini u istočnoj Srbiji.
Pogledajte video: Tajna Mrtvačkog mosta
O mostu je u Hrvatskom planinaru 1926. pisao Ivan Krajač, predsjednik Hrvatskog planinarskog društva u Kraljevini SHS.
Krajačev kuk njemu u čast
Ivan Krajač (Senj, 1877.-1945.), bio je hrvatski odvjetnik, pisac, pravnik, političar i planinar.
Od 1921. do 1925. bio je predsjednik Hrvatskog planinarskog društva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Pisao je za Hrvatski planinar u kojem je objavljeno mnoštvo njegovih članaka.
Na sjevernom Velebitu njemu u čast jedan od najistaknutijih Rožanskih kukova nazvali su Krajačev kuk.
Iz Hrvatskog planinara prenosimo dio o Mrtvačkom mostu i usponu na najviši vrh Stare planine Midžor (2168 m).
– Dan prije naručio sam dva konja do Toplog Dola, jednog za torbe, gunjeve i hranu, a drugog za mene za 5 ujutro. Povorka je bila velika i neobična, naprijed ja, iza mene dva žandara s puškama i oštrim nabojima, koje mi je pridijelio komandir Žandarmerijske stanice u Toplom Dolu. Iza je bio moj tajnik i moj lični žandarm iz Ministarstva bez puške, a konačno Tančo Nokolić, visoki stari seljak iz Temske u dugom bijelom jeleku sa čemerom, u živopisnoj nacionalnoj nošnji, piše Ivan Krajač u Hrvatskom planinaru.
– Dolina Temštice je pogotovo u donjoj polovini toka, ispod Mrtvačkog Mosta, slična prodoru. Osobito je lijepa, duga, uska alpinska dolina, kojom se ruši jaka gorska rijeka, pa i ona pravi utisak znatno više alpinske doline. Svakom turisti, a napose planinaru, ostat će dolina Temštice sa svojim brojnim varijacijama i raznolikošću u strukturi, terenu i okolišu nezaboravna. U svom žanru je to očito jedna od najljepših i najinteresantnijih dolina u čitavoj državi. Voda je Temštice u donjem toku, ispod Mrtvačkog Mosta, zelenkaste boje, a u gornjem toku od Mrtvačkog mosta do Toplog Dola, crvenkasto smeđe boje.
Bitka između hajduka i Turaka
– Prošavši najromantičniji dio doline s Tumbom i Temcom put se opet spušta, a dolina se suzuje, jer ju uz lijevu obalu vode zatvara okomita do 150 m visoka stijena smećkaste boje. Put se nastavlja do mjesta, gdje u Temšticu utječe gorskom dolinom jaki potok Visočica, uz kojega vodi put, što ga tzv. Mrtvački Most spaja s našim putem. Strana na lijevoj obali Temštice nad Mrtvačkim Mostom zove se Mrtvina. Na specijalnoj karti most je neispravno označen kao Mrtvi Most.
– Ljudi, koje sam pitao, saglasno su mi pričali, da se je na starom mostu, koji je bio na istom mjestu gdje i današnji most, vodila borba između hajduka i Turaka. Hajduci da su učinili zasjedu u današnjoj Mrtvini, a Turci da su dolazili iz Temske, pa su se pred današnjim Mrtvačkim Mostom odmarali. Straža im je bila zaspala. Na to su hajduci napali. Turci su primili borbu i u toj borbi je poginuo turski vođa Husein na samom mostu, a od tada se zove Mrtvački Most.
‘Ovdje pričaju hiža, kao kajkavci’
– Stigli smo u Topli Dol. Tu je Toplido, selo u uskoj dolini toplodolske rijeke. Umorni od puta, radi odmaklog vremena nismo mogli više isti dan nastaviti prema Midžoru. Poslijepodne sam se uspeo na selo, kojih 150 m, u nadi, da će mi se otvoriti pogled na cijeli vijenac Stare Planine. Toplido je lijepo selo, stanovnici su vrlo prijazni, dobri i vrlo radini ljudi, koji cikom zore izlaze na posao i u mraku se vraćaju sa svojih oranica. Ljudi su jaki i lijepi, a jedan dio njih pokazuje tipične oznake mješavine mongolske krvi. Govore posebnim dijalektom, kojeg mi teže razumijemo, za kuću rabe riječ: hiža, kao i kajkavci iz čega očito slijedi, ta da riječ nije posvojena tuđa riječ nego stara slavenska riječ, dijalekt je isti s ove i s one strane granice – napisao je.
*Hrvatski Planinar, glasilo Hrvatskog Planinarskog Društva u Zagrebu, br. 8, u Zagrebu 1926. god. Dr. I. Krajač: Midžor (2186 m). – Dr. I Krajač: Zavižanska i rajinačka planinarska koliba. Izdaje ‘Hrvatsko Planinarsko Društvo’ u nakladi ‘Nakladne zadruge Hrv. Planinar’ u Zagrebu
Nestao između Zagreba i Bleiburga
Krajač je od 1942. do 1945. pisao za kulturno-politički tjednik Spremnost iz Zagreba.
Pisao je geopolitičke članke: Kulturna sposobnost Hrvata; Balkan, Hrvati i susjedi; Kulturna specifičnost Hrvata; Istra s Goričkom krajinom; Jadran, Sredozemlje i Europa; Kulturni individualizam Hrvata; Boka Kotorska. Suvremena geopolitička razmatranja; Naše kulturno stvaranje i suradnja; Asimilatorska snaga Hrvatske; Bit i opravdavanje hrvatskog planinarstva; Pitanje Sandžaka.
Tvrdio je da je granica Balkana na Dunavu, a ne na Kupi.
Pred sam kraj rata nestao je negdje na putu između Zagreba i Bleiburga.
/Izvor: 24sata.hr/
