“MOJE BOŽIĆNO PISMO”: “Trajalo je to godinama, ti naši Božići u rodnom kraju. Svaki je bio različit, a po ljubavi isti.”
Sjećam se majko mnogih Božića, kada bi skupio sve što imam u tuđini, pa pošao tebi u Ramu, noseći ponajviše ono što si u svijet i poslala, vrijednog sina dobre duše.
I noć prije puta srce bi titralo pri pomisli na tvoj topli zagrljaj i dom koji sam ostavio. Čekala si me uvijek nasmijana, s kruhom koji se hladi na prozoru, toplinom koju samo majka isijava. Ćaći bi oko zasuzilo, no ubrzo bi se suze otarasio, da je nitko ne vidi, da me dočeka kao stijena što nam je bio. Ne bi valjalo da za javnost smekša. Trajalo je to godinama, ti naši Božići u rodnom kraju. Svaki je bio različit, a po ljubavi isti. Ne pamtim godine, pamtim šale, blagoslove i osmijehe.
Odavno je da vas nema, ipak, dom vuče. Srce i dalje titra pred polazak kući. Ove godine stižemo u najvećem broju ikada. Moj sin je sada dobio svoga sina, a ti imaš praunučad. Odlučili smo obnoviti našu staru kuću i zajedno se okupljati na Božić. Tvoja dobra duša i dalje nas dočekuje, okuplja i grije. Teško su ti padali dani bez nas, uvijek si nas bila željna. I tebi bi Božić, kada bi se okupilo nas sedmero koje si rodila bio prava poslastica, nakon cjelogodišnjeg posta.
I dalje nas tvoja ljubav okuplja i drži.
Topli kruh će se na Badnjak hladiti na prozoru, a grliti ćemo se kako si nas ti grlila majko o Božiću. Gdje god da nas je život nosio trbuhom, srce je uvijek čeznulo za domom.
Tvoj sin u tuđini, uskoro će u domovinu, pred staru kuću gdje si nas podigla u ljude.
