Naselja u visokim poljima između Raduše, Ljubuše i Vran planine: Trebiševo

U Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine iz 1937. godine objavljen je tekst ing. Jove Popovića Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši. Popović je rođen u Modriči 1882. godine. Poljoprivredni fakultet završio je u Beču. Gotovo cijeli život djelovao je kao agronom u Sarajevu. Obišao je tridesetih godina prošloga stoljeća gotovo sve ljetne nastambe stočara u BiH o kojima je pisao, ostajao je s njima kroz određeno razdoblje, razgovarao, pratio njihova kretanja, poslove, pažljivo se zagledao i opisivao njihove stanove, pojate ili trajne nastambe ako su ih već imali. (R. J).

Trebiševo 2014. godine

Jugozapadno od Rudopolja prostire se drugo visoko polje između Vran planine i Ljubuše, a zove se Trebiševo. Ovo polje pruža se cijelom svojom dužinom od zapada prema istoku. S južne i jugoistočne strane zatvara ga Vran planina, a sve ostale strane obuhvata mu Ljubuša sa svojim kosama i glavicama. S jugozapadne i zapadne strane zatvaraju ga krševite Glavice i Razvale. Sjevernu i sjeveroistočnu stranu obuhvaćaju gole uzvisine Klekovac, Oro Kamen, Ružin Dolac i Hum. Nadmorska visina Trebiševa je 1300 m. Trebiševo je jedno od najprostranijih polja ispod Ljubuše planine. Površina mu iznosi preko 1500 dunuma, a od toga se pod ziratima nalazi oko 1000 dunuma. Sve je Trebiševo nastanjeno stočarima iz ljubuškog i mostarskog sreza.

Groblje na Trebiševu

Neki od njih ostaju samo preko ljeta na planini, a neki i preko ljeta i preko zime. Stanove imaju ovi planinari iz ljubuškog sreza: Vid Skoko iz Radišića, srez ljubuški. On je i preko ljeta i preko zime nastanjen na Trebiševu. Andrija Petrović pok. Jure i Stojan Petrović pok. Ilije iz Rakitna. I jedan i drugi imaju od kamena građenu kuću zajedno s pojatom. Lazar Šarić Tomin iz Rakitna, Štipan Vasilj pok. Nikole i Pilip Vasilj pok. Nikole, oba iz Međugorja, Mijo Šimović pok. Jure, Toma Šimović pok. Mate, oba iz Zvirovića, Andrija Jelčić pok. Jure, Pero Jelčić pok. Bariše, Ivan Pehar pok. Mate, Ivan Pehar pok. Nikole, svi iz Stubice, Mate Dodig pok. Ilije iz Zvirića.

Stećak na Trebiševu
Iz mostarskog sreza nastanjeni su ovdje: Živko Karačić u zajednici sa Ivanom Karačićem pok. Pere (njih dva imaju zajednički ljetni stan i kuću, a pojate ima svaki svoju), Pero Šolje pok. Štipana, Ivan Šolje pok. Grge, Nikola Šolje pok. Ante, svi su iz Gornjeg Crnča, Ante Prskalo Andrijin i Pavo Prskalo pok. Vrane iz Gradnića i Stanko Kikaš pok. Mate iz Bijakovića. Svi oni imaju na Trebiševu svoje ljetne stanove, a osim toga dobre zidane pojate sa kućom u kojima i preko zime ostane neko od muške čeljadi, da ishrani i čuva goveda i konje. Sve je Trebiševo, kao i ostala polja između Raduše, Ljubuše i Vrana, pripadalo bezima Kopčićima. Svi su planinari davali hak u vuni i bijelom mrsu od stoke, a u žitima i sijenu sa zemalja. Jedni su se otkupili od begova još za vrijeme austrijske uprave. Drugi su se oslobodili kmetstva poslije Prvog svjetskog rata. Trebiševo je danas nastanjeno isključivo Hercegovcima.

Trebiševo 2015. godine

Po pričanju Anice Kikaš bila je prije 70 do 80 godina na cijelom Trebiševu samo jedna hercegovačka pojata Joze Šolje iz Gornjeg Crnča. U to vrijeme Hercegovci su izlazili samo preko ljeta na Trebiševo, imali su samo ljetne stanove, a nisu imali kuća ni pojata. Ali su već tada s odobrenjem svojih begova počeli ziratiti (obrađivati) pojedine dijelove Trebiševa. Begovska porodica Kopčića namnožila se i izdijelila. S toga im nije bilo dosta haka samo od stoke, nego su trebali i prihode sa zemlje. Tako je s njihovom voljom došlo do obrađivanja čisto pašnjačkih površina. Na planini su ostajali 4 mjeseca, a tada su se vraćali s blagom kućama. Danas drže svaki ziratne zemlje, a većina ih ostaje sa krupnim malom i preko zime na planini. Koliko će koji ostati preko zime na planini zavisi od broja stoke i od sakupljene stočne hrane. Neki su posve napustili svoje matično selo u Hercegovini i stalno se nastanili na Trebiševu. Tako je stalno nastanjen Vid Skoko iz Radišića, Andrija i Pero Jelčić, Mijo i Tomo Šimović iz Zvirovića i Stanko Kikaš iz Bijakovića. Po pričanju iste Anice Kikaš, u toku zadnjih 50 godina ziratno zemljište mnogo mijenja vlasnike. Razvila se među planinarima neprestana izmjena pojedinih dijelova ziratnih zemljišta i neprekidna prodaja i kupovina zirata. Ako koji nađe povoljnije zemljište u selima doline Rame prodaje zirate u Trebiševu i silazi u Ramu. Osim Rame idu i u druge bosanske predjele.

Trebiševo, vikendica 2015. godine

Putovanje na planinu zavisi od sela iz kojih polaze. Iz Međugorja i Bijakovića idu najprije sjeverno do hana zvanog Tromeđa, a zatim nastave put sjeveroistočno cestom koja spaja Ljubuški i Mostar sve do Čitluka. Od Čitluka nastavljaju put sjeveroistočno cestom, a djelomično i stočnim putem na Sretnicu i Čule, a zatim skrenu sjeverozapadu na Kozicu, pa na han Zaovnicu. Odatle idu na selo Polog, pa na Grabovu Dragu, pa preko Malih Bila na Bogodo. Put vodi u sjeverozapadnom pravcu ispod Čabulje na Ladinu, Pavlovu Jelu, pa kroz Rosnu Poljanu na Klanac i preko Mučinovca na Svinjaču, a zatim kroz Grlodo na Omrčenicu, na Podić ili na Prokos, Slani Dolac i Trebiševo. Za taj put trebaju 3 dana. Prvo konačište im je na Pologu, drugo u Rosnoj Poljani, a treće u Trebiševu. Pojilišta su im prvo na Mostarskom Blatu, drugo na Rosulji, a treće u Svinjači. Na povratku upotrebljavaju isti put.