NASILJE: “Žene se moraju probuditi iz ‘sna’ zvanog žrtva, šutnja i trpljenje”

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. studenoga u znak sjećanja na sestre Mirabal, hrabre aktivistice iz Dominikanske Republike koje je dao ubiti diktator Rafael Trujillo zbog njihova otpora režimu. Taj datum danas simbolizira borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama diljem svijeta. 

Nasilje nad ženama, nažalost, i dalje predstavlja ozbiljan društveni problem koji ostavlja duboke posljedice ne samo na žrtve, nego i na cijelo društvo. Zbog toga je iznimno važno o njemu otvoreno govoriti – posebno u medijima, koji imaju ključnu ulogu u podizanju svijesti i poticanju promjena. Upravo o ovoj izrazito važnoj temi Dnevni list je razgovarao s integrativnom terapeutkinjom Dubravkom Mijatović, koja iz svoje stručne perspektive daje uvid u psihološke, emocionalne i društvene aspekte nasilja nad ženama.

Zašto je važno obilježavati Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama? Kao društvo odgovorni smo uvijek i iznova obraćati pozornost na taj problem.

“Prvenstveno radi zaštite žena koja se mora podići na najvišu razinu gdje će svaka žena imati sebe, znati povući jasne korake ako osjeti da joj je sigurnost ugrožena, znati postavljati i čuvati svoje granice, znati što je to i kako počinje nasilje nad ženama. Važno ga je obilježavati kako bi se žene probudile iz  „sna“ zvanog žrtva, šutnja i trpljenje – i shvatile da to ne moraju živjeti, ako uspiju preživjeti. Cilj je potaknuti kolektivno osnaživanje žena koje će dovesti do promjena u zakonodavstvu, gdje će upravo one donositi odluke o primjeni zaštite žena od nasilja uz jasnu i oštru osudu počinitelja, kako nikome ubuduće ne bi palo na um učiniti nešto slično. Potrebno je razdrmati institucije i iznijeti na vidjelo njihovu inertnost jer se žene kao trofeji ubijaju. Pitanje nabavke i posjedovanja oružja ključno je pitanje o kojem se mora strogo voditi računa, inače će kriminalci profitirati na račun smrti neke ubijene žene. Također je bitno da se vrlo mlade žene educiraju o muškarcima koji u startu počinju pokazivati nasilno ponašanje i da se na vrijeme maknu. Moramo poznavati psihologiju ljudi i sebe jer je to osnova za sve životne relacije.”

S kojim preprekama se žene najčešće suočavaju kada pokušaju napustiti nasilnu vezu?

“Sa strahom. Strahom od njegove reakcije, strahom od reakcije njene obitelji, pogotovo ako je brak s nasilnom osobom u pitanju, strahom za djecu, financijskim strahom, strahom za vlastiti život, strahom od uhođenja, proganjanja, ponovnog nasilja i ponovnog straha za vlastiti život zbog kojeg je žena i odlučila napustiti nasilnu vezu. Isto tako, javlja se strah od toga hoće li joj institucije povjerovati i samim tim i zaštititi, strah da će ostati na pustopoljini sama, ogoljena za ionako urušen, prebolan i istraumatiziran život. Promatrajući sve ovo, izgleda da je žena u goloj borbi za vlastiti život, a često i za život svoje djece, prepuštena samoj sebi i nasilniku koji može činiti što ga je volja iz svog razularenog uma jer mu nitko ne staje na put.”

Foto: Dubravka Mijatović

Važno je obratiti pozornost na naznake koje ukazuju na to da je neka osoba sklona nasilju. Možete li navesti neke od njih?

“Eksplozivnost, psihološko i emocionalno zlostavljanje, manipulacija, uskraćivanje slobode življenja i kretanja, postupno zatvaranje kruga ljudi s kojima je žena imala prijateljske pa čak i rodbinske veze što dovodi do izolacije pa tako i potpune kontrole nad njenim životom, što je i cilj svakog nasilnika. Strah od njegove nepredvidive mračne energije, zatim maska ljubavi i finoće kad se pojavljuje u javnost za razliku od ponašanja u četiri zida kuće gdje se pretvara u potpunu suprotnost gdje sve što kažete nije dobro i upotrebljava se protiv vas. Važno je znati i njegov odnos s njegovom majkom kojoj je ovakav muškarac podložan i majku diže u nerealne visine. To je znak potisnutog bijesa i agresije prema majci zbog određenih psiholoških devijacija u odnosu majka-sin, koji će tu istu agresiju i bijes, što pasivno, što aktivno ispoljavati prema svojoj ženi ili djevojci. Kad žena osjeća da u nazočnosti muškarca mora hodati kao po jajima, jasan je znak da se radi o tempiranoj bombi zbog koje morate tražiti sklonište.”

Kada možemo reći da je odnos postao opasan čak i ako nema tjelesnog nasilja?

“Kad žena osjeti da se psihološki i emocionalno urušava, gubi sebe i svoje zdravorazumsko prosuđivanje bez traženja pravdanja, racionalizacije i drugih obrambenih mehanizama koji joj ne dozvoljavaju vidjeti surovu istinu, a ona je da igra đavolju igru s vrlo opakim i poremećenim muškarcem. Takav muškarac je manipulator i ono što on podlo čini je gaslighting (gaslajting). Svojim postupcima tjera vas da sumnjate u svoj razum i pamćenje. To je emocionalna manipulacija gdje nema drame, nema ni agresije, tiha je i uspijeva okrenuti priču da se ti ispričaš za nešto što je on uradio. Tako vam ispire mozak i vi gubite razum. Posljednjih godina u porastu su poremećaji osobnosti psihopatije i sociopatije koje karakteriziraju potpuno odsustvo empatije, što ih svrstava u potencijalne hladnokrvne ubojice. Svjesno i proračunato i smišljeno nanose ozljede, kako psihološke tako i tjelesne, a tanka je linija u tom naletu agresije između života i smrti. Teška psihopatologija karakterizira mnoge naše partnere, muževe, političare, predsjednike država, ljude na visokim pozicijama pa vidimo kako nam svijet izgleda, vode se ratovi gdje ljudsko biće ubija drugo ljudsko biće i mnogi to smatraju normalnim. Na radnim mjestima se događaju mobinzi, djeca nam se zlostavljaju na razne načine i to sve čini poremećen ljudski mozak i za to nema pravdanja, niti takve ljude treba žaliti. Naprotiv, zaslužuju rigorozan odgovor, rigorozne kaznene mjere, a za hladnokrvne ubojice žena, sve više čujem i čitam, smrtna kazna.”

Koje terapijske metode pokazuju najbolje rezultate u radu s traumama kao posljedicama nasilja?

“Theta tehnika je tehnika koja ide u uzrok bilo koje tegobe, kako psihološke tako i tjelesne tj. tjelesnog oboljenja. Ova tehnika može „razgraditi“ naslijeđene obrasce, roditelja, predaka, razriješiti kolektivnu razinu nesvjesnog koji je dio našeg osobnog nesvjesnog kao npr .da se žene uči da budu dobre, poslušne, podložne da ne traže za sebe, da prvenstveno drugima pomažu, što je kolektivna uvriježenost za žene, što ih dovodi u položaj žrtve. Ovdje je važno naglasiti da agresor nikad neće potražiti stručnu pomoć jer on nema osjećaj krivnje pored izostanka empatije i kao takav „grandiozan, poseban, moćan i samodostatan“ neće ni vidjeti problem u sebi. Problem je ona koja će poljuljati ovu vrlo klimavu i ego istripovanu sliku poremećenog, psihopatijskog i reptilskog mozga. Budući da naš svijet funkcionira na način da agresor uvijek pronađe žrtvu i obratno, apeliram na žene koje se osjećaju žrtvom da rade na sebi i razriješe traume i uvjerenja koje ih čine žrtvom upravo tehnikom koju sam navela te će na taj način prestati biti plijen predatorima.”

Koliko je važna podrška obitelji, prijatelja ili zajednice u oporavku žrtve nasilja?

“Svako razumijevanje, prihvaćanje i poštovanje traume nasilja, u smislu, neću se suprotstavljati niti minorizirati tvoju bol i vapaj i prestravljenost koja ne prestaje, daje žrtvi nasilja ponovni input da je ljudsko biće koje vraća izgubljeno dostojanstvo i da na to ima potpuno pravo. Ljudi koji nemaju kapacitet za shvatiti da je drugo ljudsko biće prošlo najsurovije maltretiranje i gaženje, zaobiđite ih. Imate takve i u obitelji i na mnogim drugim mjestima, ali postoje prave ljudskosti koje će vas usmjeriti, zagrliti, dozvoliti da pred njima pustite suze i koji će vas ozbiljno shvatiti, a to je već početak iscjeljenja. Imajte mali krug velikih ljudi, a što se tiče zajednice, ona je dužna stvoriti uvjete da se agresor adekvatno procesuira i da žrtve nasilja imaju sigurno utočište gdje će polako vraćati svoj mir.”

Na koji način možemo osnažiti žrtve nasilja da se ne ustručavaju potražiti pomoć, ali i potaknuti javnost na prijavu nasilja svake vrste?

“Pomoć se jednostavno mora potražiti. Ako je osoba već žrtva nasilja, ona je u opasnosti za svoj život i potrebno je da počne o tome govoriti i upoznavati ljude oko sebe sa situacijom u kojoj se nalazi. Mnoge žrtve nasilja su s podljevima završile na hitnoj gdje se može liječniku reći prava istina. Liječnik će kontaktirati policiju, psihologa, a on sigurnu kuću kojih, na svu sreću, ima. Bitno je u startu prepoznati nasilje i priznati ga te poduzeti mjere. Ako dugo trpite nasilje, s njim gubite i vlastitu snagu za izlazak iz toga. Ljudima mora biti jasno da je normalno i potpuno u redu pozvati policiju ako čujete krš i lom, jauke i agresiju kod svog susjeda, jer nasilje može biti sa smrtnim posljedicama. Ono je uznemirujuće za svu okolinu i zato treba reagirati i tako spasiti nekom život.”

Koja bi bila Vaša poruka ženama koje trpe neki oblik nasilja, odnosno koje se nalaze u nasilnom odnosu, ali nemaju hrabrosti potražiti pomoć?

“Prvo i osnovno, potražite stručnu psihoterapijsku pomoć, najučinkovitije kroz theta tehniku koja će vas očistiti od trauma i vratiti vam vaše resurse da biste znali sljedeći, pa sljedeći i krajnji korak s kojim ćete izaći iz nasilnog odnosa. Zaista bi bilo dobro da vježbate tečaj samoobrane, spretnost, borilačke sportove koji će u vama izgraditi psihološku i tjelesnu moć, gard s kojim zračite, koji upućuje na to da nema nikakve igre s vama, da imate jasnu i asertivnu sebe, da znate reći NE i ostati dosljedne tome, da ste svjesne sebe i svoga prava na svoj stav i odabir.”