NE MOŽE NAM NI’KO NIŠTA, JAČI SMO OD SUDBINE Osude te u Hrvatskoj, pobjegneš u BiH, otkupiš kaznu i slobodan si čovjek

Tukićev mogući bijeg ponovno je aktualizirao staru priču o nefunkcioniranju pravne države koja ne čini ništa kako bi spriječila bijeg onih koji spas od hrvatskog pravosuđa traže u drugim, rezervnim državama. Kako spriječiti ljude poput njega, Zdravka Mamića, Miroslava Kutlu, Josipa Gucića, Drage Tadića, Branislava Glavaša, Miljenka Bašića, Drage Stipića…. da se sa sigurne udaljenosti ne rugaju svima ostalima koji nisu bili njihove sreće te poput Mamića često pjevuše: “Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine…”? Ako je suditi po postojećim zakonskim osnovama, nikako, analizira i piše Večernji list, izdanje za Hrvatsku.

Splitska liječnica Asja Tukić (61) 6. kolovoza 2018. bila je u stanu u Trogiru. Pospremala je, telefonirala je… A onda ju je zaskočio ubojica. S nožem u ruci prišao joj je s leđa. Divljački ju je ubo, a kada se okrenula, još ju je tri puta ubo u prsa te nestao iz stana. Tijelo Asje Tukić nađeno je nekoliko sati kasnije, kada je njezin bivši suprug Željko Tukić (66) oko 13.30 došao pred stan. Policajci su pet dana slagali krvavi mozaik koji ih je doveo do – Željka Tukića, koji je osumnjičen za ubojstvo bivše supruge. Uhićen je i pritvoren.

Istražni zatvor određen mu je zbog mogućeg utjecaja na svjedoke te je u njemu bio od 11. kolovoza 2018. do 9. listopada 2018. Kako je bio pritvoren zbog mogućeg utjecaja na svjedoke, po slovu zakona pušten je nakon što su svi svjedoci ispitani jer je prestala vrijediti zakonska osnova po kojoj je mogao biti iza rešetaka.

Do tog trenutka priča o Željku Tukiću i zločinu za koji se sumnjiči bila je još samo jedna u nizu tragičnih priča iz crne kronike. No od tog trenutka priča dobiva novi zaplet koji bi, kako sada stvari stoje, Tukića mogla pretvoriti u jednu od osoba koje su iz ovih ili onih razloga nedostupni hrvatskom pravosuđu. Tukić je nakon izlaska iz pritvora živio po splitskim prihvatilištima za beskućnike, a u prosincu 2018. legalno prešao granicu i otišao u Srbiju.

Nisu bili te sreće

Da je prešao granicu, uredno je zabilježeno u informacijskom sustavu MUP-a, a policija ga, sve i da je htjela, nije mogla spriječiti u tome. Razlog? Iako je Tukić bio osumnjičenik za ubojstvo, nakon izlaska iz pritvora nisu mu bile određene nikakve mjere opreza. Nije mu bila oduzeta putovnica ni osobna iskaznica, nije se imao obvezu javljati policiji, nije imao zabranu napuštanja zemlje….

Da bi s Tukićem moglo biti problema, iskristaliziralo se u ožujku 2019. kada je ŽDO Split protiv njega podignuo optužnicu. Osim da je optužen, javnost je tada doznala i da više ne živi u Hrvatskoj, već u Srbiji, gdje ima novu ženu i navodno djecu. Ima li i srbijansko državljanstvo, zasad nije jasno, no Županijski sud u Splitu tvrdi da oni podataka o Tukićevu dvojnom državljanstvu nemaju. Zbog toga su valjda bili i tako benevolentni kada su ga odlučili pustiti iz istražnog zatvora bez ikakvih mjera opreza. No, iako to sada tako izgleda, Tukić još nije bjegunac, odnosno bjeguncem ga ne čini činjenica što trenutačno živi u Srbiji i ne prima sudske pozive.

Međutim, ako se 14. rujna, kada bi mu trebalo početi suđenje, ne pojavi na sudu, tada će bjegunac sigurno postati. Jer će sud, ako se ne pojavi i ne ispriča, bez sumnje za njim raspisati tjeralicu. A ako se to dogodi, onda će Tukić postati 1454 osoba uz čije će ime u Interpolovu informacijskom sustavu stajati da je riječ o osobi koja se treba uhititi i izručiti Hrvatskoj.

Tukićev mogući bijeg ponovno je aktualizirao staru priču o nefunkcioniranju pravne države koja ne čini ništa kako bi spriječila bijeg onih koji spas od hrvatskog pravosuđa traže u drugim, rezervnim državama. Kako spriječiti ljude poput njega, Zdravka Mamića, Miroslava Kutlu, Josipa Gucića, Drage Tadića, Branislava Glavaša, Miljenka Bašića, Drage Stipića…. da se sa sigurne udaljenosti ne rugaju svima ostalima koji nisu bili njihove sreće te poput Mamića često pjevuše: “Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine…”? Ako je suditi po postojećim zakonskim osnovama, nikako.

Jer kako primjećuje Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost, ne možete prejudicirati nečiju krivnju te ga samo zbog moguće slutnje da bi mogao pobjeći staviti pod nekakav nadzor. – Kada biste nekoga kome traje suđenje, a brani se sa slobode, stavili pod nadzor jer sumnjate da će pobjeći, to bi bilo kao da ste ga unaprijed osudili. Prema ZKP-u, netko može biti u istražnom zatvoru samo dok za to postoje zakonski razlozi.

Kada tih razloga više nema, onda tu osobu puštate da se brani sa slobode. No mislim da bi se to moglo urediti drukčije. Možete toj osobi odrediti zabranu napuštanja zemlje te joj oduzeti putovnicu – kaže Cvrtila. On upozorava na još jednu veliku nelogičnost našega pravosudnog sustava, a to je da optuženik, ako je upoznat sa svojim pravima, na raspravama ne mora nazočiti osim na početku kada se izjašnjava o krivnji te kada iznosi obranu. Prema zakonu, ne mora biti ni na objavi presude, što je “pogodnost” koju su iskoristili neki od bivših ili sadašnjih poznatih bjegunaca poput Glavaša, Kutle, Mamića…

– To da netko kome se izriče presuda ne mora biti na njezinoj objavi jedna je od većih gluposti. To je nepoštovanje suda. Kakav je to sustav u kojem te država sudi i izriče ti presudu kojom te osuđuje, a ti umjesto da slušaš razloge zbog kojih si osuđen doma sjediš i vrtiš prstima? – slikovit je Cvrtila.

Odredba da optuženik ne mora biti nazočan na raspravama nakon što je upoznat sa svojim pravima unesena je u ZKP u nekoj od njegovih brojnih izmjena. Intencija je bila da se ubrzaju suđenja i spriječe legalne opstrukcije obrane koje su dolazile do izražaja u postupcima s više optuženika. Prije izmjena ZKP-a, dovoljno je bilo da se samo jedan optuženik ne pojavi na raspravi pa da se ona odgodi.

No praksa pokazuje da se suđenja baš nisu ubrzala jer svi veliki postupci, iz ovih ili onih razloga, traju godinama. U ovoj priči dodatni su problem i ljudi s dvojnim državljanstvom, koji to onda koriste za bijeg od hrvatskog pravosuđa. U takvim situacijama ne pomaže što Hrvatska s drugim državama, poput Srbije i BiH, ima ugovore o izručenju vlastitih državljana koje Hrvatska traži zbog teških kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala.

Takav je ugovor sa Srbijom potpisan u lipnju 2010., a u proteklih 10 godina po tom sporazumu, prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave, Hrvatska i Srbija jedna su drugoj izručila po jednoga svog državljanina, i to zbog djela počinjenih u sastavu zločinačkog udruživanja.

Usput, dvije države taj su ugovor potpisale nakon što se otkrilo da su se Sretko Kalinić i Miloš Simović, pripadnici zemunskog klana, koji je sudjelovao u likvidaciji srbijanskog premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003., nakon toga neometano godinama skrivali u Hrvatskoj. Kalinić, koji uz srbijansko ima i hrvatsko državljanstvo, bio je jedan od glavnih egzekutora klana. Zbog njega je sporazum i potpisan i on je ta jedina osoba koja je izručena Srbiji. Činjenica da se glavni egzekutor zemunskog klana godinama neometano skrivao u Hrvatskoj tada je otvorila brojna pitanja, na koja odgovora nema ni danas. Glavno je pitanje kako se takvo što moglo dogoditi pokraj MUP-a i SOA-e. Njihov je posao i zaštita nacionalne sigurnosti, koja valjda uključuje i nekakvu prevenciju. Prevencija bi valjda trebala postojati kada je posrijedi i osujećivanje bijega kriminalaca, no Cvrtila kaže da to baš i nije tako jednostavno.

Što policija mora znati

– SOA može prikupljati operativna saznanja, no njezina operativna saznanja nisu dokaz. Da bi nekoga pratila ili tajno nadzirala, SOA mora dobiti dozvolu Vrhovnog suda, jer se tajnim nadzorom zadire u nečija osobna prava i slobode. Njihovo je djelovanje dosta ograničeno. Problem je i što se njihov posao i ovlasti isprepliću s policijskim jer i oni rade na ekstremnom nasilju, organiziranom kriminalu, gospodarskom kriminalu… Ako i imaju saznanja da netko planira počiniti kazneno djelo ili pobjeći, ne mogu sami djelovati, već moraju o tome obavijestiti policiju, jer ne mogu djelovati. Nije puno drukčije ni s policijom jer i njima treba opravdan razlog i sudski nalog za tajno praćenje. Osim toga, što se tiče dvojnih državljanstva, policija ne mora znati da ga osoba traži jer se to odvija u drugoj državi. U rješavanju tog problema vjerojatno bi pomogla bolja međudržavna suradnja koje nema, jer svatko svoga izbjegava izručiti – kaže Cvrtila.

To što svatko svoga izbjegava izručiti, problem je koji je do izražaja posebno došao posljednjih godina u odnosima između Hrvatske i BiH. Kao i sa Srbijom, Hrvatska i s BiH ima ugovor o izručenju.

Potpisan je 2012., a primjenjuje se od 2015. kada je ratificiran. Ugovorom je predviđeno da se vlastiti državljani izručuju samo zbog kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala i drugih teških kaznenih djela, pri čemu se kao kriterij izručenja uzima visina zapriječene kazne. Nepotrebno je reći da se taj ugovor, kao i na primjeru Srbije, ne primjenjuje na optuženike za ratne zločine. Dapače, u sporazumu o izručenju između Hrvatske i BiH izrijekom je navedeno da su ratni zločini isključeni iz tog sporazuma. Prema tom sporazumu, BiH je Hrvatskoj izručila jednog BiH državljanina, a Hrvatska BiH dva svoja državljanina. Kako to funkcionira u stvarnosti, najbolje se vidi na primjerima Mamića i Kutle, koje susjedna država ne želi izručiti jer tvrdi da djela za koja su oni optuženi i osuđeni u Hrvatskoj u BiH nisu kaznena djela. I tu dolazimo do novog apsurda na koji upozorava i odvjetnik Anto Nobilo.

– BiH ne preuzima naše presude, nego provodi svoje postupke, pa BiH sudovi kazne izrečene na hrvatskim sudovima ublaže ili čak ukinu, što je potpuno neprihvatljivo. Hrvatski su sudovi te osobe osudili u Hrvatskoj, na temelju hrvatskih zakona i zbog djela počinjenih u Hrvatskoj, pa mi je nejasno zašto je dogovoreno da pravosuđe neke druge države, u ovom slučaju BiH, te kazne preispituje i preinačuje. Osim toga, u BiH postoji pravilo da se neke manje kazne mogu otkupiti – kaže Nobilo.

Jedan od takvih koji je iskoristio mogućnost otkupa kazne je i Drago Tadić, koji je bio osuđen na dvije godine zatvora zbog pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Branimira Glavaša. Vrhovni sud mu je kaznu umanjio za tri mjeseca, a kada više nije mogao odgađati odlazak na odsluženje kazne zatvora, otišao je u BiH, čije državljanstvo ima.

Kazao je da će, baš poput Glavaša, kaznu služiti u BiH, no prvo je zatražio ublažavanje kazne. Zahtjev mu je usvojen, pa mu je kazna ublažena za devet mjeseci. Kako je po presudi BiH suda bio osuđen na godinu dana zatvora, imao je pravo tražiti da mu se ta kazna zamijeni novčanom, što je i učinio. I to mu je odobreno pa je, što se tiče BiH pravosuđa, Tadić kaznu koju mu je izrekao hrvatski sud odslužio a da nije dana, ne računajući vrijeme koje je proveo u pritvoru nakon uhićenja, proveo u zatvoru. Taj pravosudni paradoks ili bolje reći igrokaz, u kojem je sve po zakonu, Tadiću i sličnima njemu omogućen je činjenicom što je dvojni državljanin, što očito predstavlja nepremostiv problem za naše pravosuđe.

– Dvojno državljanstvo ne može se ukinuti, no dvojni državljani koji počine ozbiljna kaznena djela imaju izlaz koji mi ostali nemamo. Mislim da bi se problem s dvojnim državljanstvima trebao riješiti tako da se tim ljudima oduzmu dokumenti dok traje postupak – kaže Nobilo. No ne možete baš dokumente poput osobne iskaznice oduzeti nekome u sustavu u kojem postupci traju 10 i više godina jer biste toj osobi onda kršili osnovna ljudska prava.

Nobilo ima rješenje i za taj problem.

Ne bježe samo naši

– Mogla bi se napraviti privremena osobna iskaznica koja bi se koristila za sve osim prelaska granice. To bi trebalo zakonski urediti, kao što bi zakonski trebalo urediti i izručenja optuženika i osuđenika za ozbiljna kaznena djela. Ne vidim razloga zašto se s BiH to ne bi moglo napraviti po principu koji funkcionira i u EU, gdje je to pokriveno europskim uhidbenim nalogom. Jer ne bježe samo naši u BiH, ima i obrnutih primjera – kaže Nobilo.

Prema podacima Ministarstva pravosuđa i uprave, Interpol Sarajevo raspisao je međunarodnu tjeralicu za 167 hrvatskih državljana, a Interpol Beograd za 81 hrvatskim državljaninom. S druge strane, u Ministarstvu pravosuđa i uprave kažu da je 68 osoba za kojima je Interpol Zagreb raspisao međunarodne potrage locirano u BiH, od čega se njih 12 traži zbog ratnih zločina, a ostali zbog drugih kaznenih djela. Što se tiče Srbije, Interpol Zagreb traži 65 osoba koje su tamo locirane, od čega se njih 37 traži zbog ratnih zločina.

No ako je suditi po svemu što se do sada događalo, teško da će itko od tih bjegunaca biti izručen matičnim državama. Da bi se to dogodilo, potrebna je politička volja koje očito nema iako u Ministarstvu pravosuđa kažu da su svjesni kako su višestruka državljanstva zapreka za provedbu kaznenih postupka i presuda jer države uglavnom drugim državama ne izručuju svoje državljane. Poručuju da suradnja među državama treba jačati te da se treba analizirati u kontekstu ukupnosti bilateralnih odnosa s pojedinim državama u regiji.

No dok se države neuspješno dogovaraju, kriminalci im poručuju da im nitko ništa ne može jer su oni, a ne države, jači i od sudbine. Odnosno zatvora.

(Izvor: Večernji list HR)