Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive
Sveto, kao i čovjek, ograničeno živi i ograničeno traje u prostoru i vremenu. Stoga, i prostor i vrijeme u bitnome utječu na oblikovanje čovjekovog religijskog vjerovanja i religijskog djelovanja.
Kao dio Prirode, čovjek se oduvijek odnosio sa strahopoštovanjem prema njoj i njezinim moćnim silama. Svjestan svoje nemoći u odnosu na njezinu moć, tražio je načine kako utjecati na prirodne sile, kako ih nadvladati ili barem kako ublažiti njihovo negativno djelovanje.
Piše: prof. dr. Ivan Markešić
A kako službena kršćanska i islamska religija nisu u svojim sakralnim prostorima (crkvama i džamijama) uspijevale uvijek riješiti sve (vjerničke) probleme, njihovi vjernici okretali su se samoj Prirodi i u njoj tražili mjesta u kojima bi moglo boraviti Sveto kojem bi se mogli obratiti za pomoć.
Zbog toga su i jedni i drugi, kad su tijekom povijesti nalazili ta i takva mjesta, pristupali njihovoj sakralizaciji: ogradili bi ih i izdvojili iz područja svakodnevnog i profanog, učinili ih nepristupačnim u svakodnevnoj komunikaciji.
Molitvena i zazivna obraćanja Svetome kojima se tražila izravna pomoć u borbi protiv prirodnih sila, ali i za tjelesno i duhovno ozdravljenje, događala su se u točno određenim vremenskim razdobljima, u vremenima kada je, prema njihovu vjerovanju, Sveto boravilo na tome mjestu.
U Bosni postoje takva dva važna mjesta, međusobno udaljena ni 40 kilometara: Podmilačje kraj Jajca kao katoličko i Ajvatovica kraj Donjega Vakufa kao muslimansko hodočasničko mjesto.
Unatoč slobodi da konačno smije govoriti istinu, kardinal se ni jednom jedinom riječju ne osvrnu na ulogu hrvatskih političara i onih iz BiH i onih iz Hrvatske za sadašnju nimalo ružičastu situaciju Hrvata u BiH, a posebno Hrvata u Bosni
Iako se ne zna točno vrijeme njihove sakralizacije, ipak ta mjesta već stoljećima važe kao sveta mjesta u kojima, prema vjerovanju hodočasnika, u sveta vremena, i to posebno u vremenu ljetnoga suncostaja, u drugoj polovici lipnja, ili točnije 24. lipnja, boravi Sveto i čini čudesa, ozdravlja od nečastivih duhova.
U tome smislu je fascinacija vjernika čudom i čudesnim ozdravljenjima privlačila ljude u Podmilačje.
Osim katolika, dolazili su i muslimani i pravoslavci tražiti pomoć od svetog Ive, što je vidljivo na ovome kratkom, desetominutnom filmu iz davne 1969. godine.
A kako su to doživljavanje boravka Svetog u tome mjestu i tome vremenu doživljavali oni koji nisu katolici, neka posluže riječi iz pisma moga dobrog i dragog prijatelja iz Zagreba, inače podrijetlom iz Skender Vakufa, Harisa Imamovića, koji je te 1969. godine kao mladi učitelj u Dobretićima bio u ne tako udaljenom Podmilačju, a koji mi je nakon gledanja navedenog filma napisao i ovo:
”Tu sam i ja bio. Sve slike i prizore sam zapamtio. Kao da je bilo jučer; koliko me tvoj film podsjetio na sve… svećenika, njegov lik, propovijed, činove iscjeljenja, hod zavjetnika oko crkve na koljenima… Sve, sve, ovo je takva čudna koincidencija, da sam pravo zatečen. Prosto, osjetiš onu uzvišenost, svečanost koja se svukud širi i zarobljava. … Ljudi, odsvakud, svi mole, kult bogoslužja na svakom koraku. Mladih k’o pljeve, korzo na putu cijelu noć… Impresije neopisive, osjećaj irealnosti, čudesno, sav zarobljen nekom milinom i nekim finim iščekivanjem da će se nešto veliko desiti… Vidi ti da je prošlo više od 50 godina, a kao da je bilo jučer…. Hvala ti, profesore moj, na ovom dokumentu koji za mene ima posebnu vrijednost”.
***
Sve ovo gore navodim, kako bih istaknuo sljedeće: ovogodišnja proslava sv. Ive u Podmilačju bila je također posebno svečana i uzvišena.
Posebno svečanom i uzvišenom učinili su je – ne prvi put – i svojim dolaskom i prisustvom ”uveličali” trenutni obnašatelji visokih državnih i entitetskih služba u Bosni i Hercegovini: Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i Marinko Čavara, dopredsjednik HDZ-a BiH i predsjednik Federacije BiH te Zvonko Milas, državni tajnik Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Nitko, naravno, ne spori da svi ljudi, pa time i gore spomenuti uglednici, imaju pravo pohoditi mjesta u kojima se održavaju religijski obredi njihove, ali i drugih religijskih zajednica, i njima prisustvovati.
No neshvatljivo je da su imali obraza doći u Podmilačje i to upravo o sv. Ivi, na misu uočnicu 23. lipnja, ali ne kao vjernici nego kao političari, i da je toga poslijepodneva njihovo prisustvo na misi nekima bilo važnije od religijskog čina, posebno svete mise posvećene bolesnicima.
I to one mise zbog koje oni obični ljudi iz gore spomenutog filma hodočaste, pješače kilometrima, na koljenima obilaze crkvu. I sve da bi u svetosti i uzvišenosti mjesta i vremena doživjeli susret s Nadnaravnim, sa Svetim.
Te večeri propovijedao je kardinal Vinko Puljić.
Kardinal će u drugome dijelu propovijedi progovoriti i o nevoljama Hrvata u BiH u posljednjih 30-ak godina. Svoj uobičajeni propovjednički galamdžijski bijes iskalit će na velikim svjetskim silama, međunarodnoj zajednici.
U Bosni postoje takva dva važna mjesta, međusobno udaljena ni 40 kilometara: Podmilačje kraj Jajca kao katoličko i Ajvatovica kraj Donjega Vakufa kao muslimansko hodočasničko mjesto
Reći će da su te sile doprinijele da danas imamo mir, ali nisu htjele zaustaviti rat kad je počeo, potom su nam navukle ”luđačku košulju” i sada nam se smiju da ne znamo živjeti. Ponovio je nekoliko puta da sve zna što su nam te velike sile namjeravale učiniti i učinile i da zbog svoje životne dobi više ne želi šutjeti.
Naveo je podatak da je na području njegove Vrhbosanske nadbiskupije od predratnih 520 tisuća vjernika ostalo tek 150 tisuća pa upitao i sebe i druge, ne očekujući ni od koga odgovor: ”Kako su nestali, tko ih je uništio?”.
Potom će zavapiti da se ne smijemo dati iskorijeniti iz svoje zemlje Bosne, da unatoč svemu trebamo ostati u toj zemlji i čuvati svoje korijenje.
Međutim, umjesto da tu, kad je već religijski čin u toj dolini koju i on naziva svetom, postao politička pozornica, prstom upre u one koji su posljednjih godina najvećim dijelom odgovorni za probleme Hrvata u BiH i njihovo polagano nestajanje iz ove zemlje, a to su – između ostalih – i neki gore spomenuti uglednici koji su stajali ispred njega, on, Puljić, kardinal svete Majke Crkve Katoličke, prstom upire isključivo u predstavnike međunarodne zajednice.
No unatoč slobodi da konačno smije govoriti istinu, kardinal se ni jednom jedinom riječju ne osvrnu na ulogu hrvatskih političara i onih iz BiH i onih iz Hrvatske za sadašnju nimalo ružičastu situaciju Hrvata u BiH, a posebno Hrvata u Bosni.
Ne navede čak ni u natuknicama da je opominjao i upozoravao i domaće političare (a znamo da je to činio više puta) i to baš one koji su stajali tu ispred njega, da ga nisu htjeli (po)slušati, da se nisu čak ni potrudili vratiti na područje Republike Srpske barem nekoga od preko 300 tisuća vjernika prognanih, da nisu ništa poduzeli na očuvanju njihove zemlje koju im entitetske vlasti katastarski oduzimaju, da nisu ništa poduzeli u poboljšanju političkog predstavljanja bosanskih Hrvata u entitetskim i državnim službama itd.
Istina, spomenuo je da se u domaćoj bosanskohercegovačkoj situaciji ”mnogi kunu da ovu zemlju vole, da Bosnu i Hercegovinu vole, a ne daju građanima da žive svoje dostojanstvo i svoja prava”.
Na nama je zaključiti na koga bi se ta primjedba mogla odnositi. Na Hrvate i Srbe zasigurno ne.
Temeljem takvoga kardinalovog propovjedničkog nastupa mogao se steći dojam da naše crkvene velikodostojnike obuzme neko veliko i neizlječivo uzbuđenje pomiješano sa strahopoštovanjem kada se nađu u društvu s ”legitimnim” predstavnicima Hrvata, a posebno s najomiljenijim i ”prvim u Hrvata” u BiH, kako Čoviću tepaju u Katoličkome tjedniku, kličući pri tome ”Tako mu Bog pomogao!”.
***
P.S.
I još bih nešto dodao!
Zanimljivo, gore spomenuti uglednici su taj dan, 23. lipnja 2021., a prije dolaska u Podmilačje, posjetili svoju stranačku podružnicu u Jajcu, ali ne, kao nedavno Željko Komšić, i Franjevački samostan i muzej u kojem se čuvaju posljednji ostaci bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića, pretka današnjega gradonačelnika Zagreba o kojemu, kao junaku našega doba, piše Miljenko Jergović u svome tekstu ”Tomislav Tomašević, sin posljednjih bosanskih Hrvata”.
Željko Komšić, najomraženiji i zadnji u Hrvata, posjetio je 7. lipnja 2021. u povodu obilježavanja obljetnice pogibije posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (a što se zbilo 5. lipnja 1463. godine), Franjevački samostan u Jajcu, njegov muzej kao i lokalitet Kraljev grob
Naime, Željko Komšić, najomraženiji i zadnji u Hrvata, posjetio je 7. lipnja 2021. u povodu obilježavanja obljetnice pogibije posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (a što se zbilo 5. lipnja 1463. godine), Franjevački samostan u Jajcu, njegov muzej kao i lokalitet Kraljev grob te tom prigodom rekao ono što do sada od Čovića, Čavare i Milasa, kao ni njihovih politički nadređenih, još uvijek nismo čuli, a važno je da se čuje:
“Želimo i na ovaj način obilježiti kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti, odajući počast posljednjemu bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću. Bosna i Hercegovina preživjela je i nadživjela Otomansko Carstvo, Austro-Ugarsku Monarhiju, Kraljevinu SHS, Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku i nekadašnju SFR Jugoslaviju, što je stavlja u red zemalja u svijetu koje su svojim postojanjem nadživjele druge, mnogo veće i snažnije zemlje koje su nekada postojale” i uputio poziv svim građanima Bosne i Hercegovine da okupljanje na Kraljevom grobu 5. lipnja svake godine bude ”tradicionalna manifestacija čiji bi povod bio obilježavanje kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti”.
Zanimljivo da je to Željku Komšiću palo na pamet tek tijekom trajanja trećega mandata člana Predsjedništva BiH. Bolje ikad, nego nikad – rekli bi naši ljudi.
Nažalost, gore spomenuta gospoda nisu svratili čak ni nakratko kako bi posjetili posljednje počivalište posljednjega bosanskog kralja.
Je li se to zbilo zbog toga što ih fratri u jajačkome samostanu nisu željeli primiti ili oni jednostavno nisu željeli gubiti vrijeme na posjet ostacima čovjeka koji je položio život za zemlju Bosnu kojom oni taj dan hodaše?
Bilo kako bilo, oni ne svratiše. I tako je bolje. Jer time moje pitanje ”Što je tim tipovima BOSNA?” dobi kristalno jasan odgovor: ”Kao i drugima u hrvatskoj politici – NIŠTA!”
