Neke osobe povezane s Ramom u srednjem vijeku

Malo znamo o imenima stanovnika Rame iz doba srednjovjekovne Bosne. Prema Pavi Anđeliću, među bosanskom i humskom vlastelom 14. stoljeća, nije bilo Vlaha.[1] Ime poneke konkretne osobe nalazimo u sačuvanim dokumentima. Za Ostoju Pribojevića, kneza Rame, saznajemo iz isprave izdate 1322. godine, kojom ban Stjepan II. Kotromanić i njegov brat knez Vladislav, kao nagradu za vjernost Vukoslavu, sinu kneza Hrvatina daju župe Ključ i Kotor. Tom prilikom, na dvoru bana Stjepana, među dvanaest svjedoka odn. jamaca Vukoslavu Hrvatiniću i „dobrih ljudi“ koji su vladali bosanskim zemljama, bio je i „ot Rame knez Ostoja s bratijom“.[2] U povelji kojoj je kralj Tvrtko II. „na Bilih Selištih u Trstivnici“ 24. lipnja 1405. izdao Dubrovčanima, nalazi se ime kneza Radosava Pribojevića.[3]

Piše: Anto Ivić

U srednjem vijeku korišteni su priimci koji su prethodili kasnijoj pojavi stalnijih prezimena. U povelji Stjepana II. Kotromanića iz 1333. koja uređuje odnose s Dubrovačkom Republikom, među bosanskim plemićima susrećemo i dva Hlapovića. Premda su osim ovog, postojale inačice Hlapenović i Hlapčić, vezane uglavnom za Usoru, selo Hlapović u susjedstvu sela Kranjčići i Gorica, zabilježeno 1550. u nahiji Neretva, a kasnije u nahiji Rama,[4] ukazuje na postojanje ovakvog priimka u srednjem vijeku i u Rami.

Šire područje koje ovdje promatramo, obuhvaćalo je i Blidinje s okolnim planinama. Pašnjaci i obradive zemlje Polja u 14. stoljeću bile su u vlasništvu bosanskih plemića, vojvode Mastana iz Drežnice u 14. stoljeću i braća Radivojevići u 15. stoljeću.[5] Masna Luka, izvorno Mastanova Luka, najplodniji dio Dugog Polja ispod Čvrsnice, dobila je ime po ugledniku bosanskoga dvora, vojvodi Mastanu iz Drežnice, vlasniku ovog posjeda. Jednu od nekropola na Dugom Polju Šefik Bešlagić pripisuje ovom vojvodi i njegovoj obitelji. Iz Drežnice vojvoda bi se sa svojima ljeti uspinjao na planinska ispasišta, a kmetovi bi istim putom u suprotnom smjeru na dvor snosili ljetinu i mliječne proizvode u Drežnicu. Njegovi sinovi su se po njemu prozvali Masnovići ili Mesnovići. Imao je sinove Radivoja i Miroslava.[6]

Kralj Ostoja je 28. prosinca 1408. braći Radivojevićima, kapetanu Jurju i bratu mu Vukiću i njegovim sinovima i potomcima darovao neka imanja u Dalmaciji i Hercegovini, a među ostalim grad na Poljima i sama Polja, i „Pokrajinu Planinu sa svim pravima i prostorima“. Od Radivoja, sina Bogavčeva, rođenog (r. oko 1320. – u. prije 1390), sinovi Juraj i Pavao nosili su prezime Radivojevići, a Jurjevi potomci Jurjevići. Djeca Vlatka, sin Jurja Radivojevića, bili su Vlatkovići. Radivojevići-Jurjevići, a kasnije i Vlatkovići, bili su istaknuti velikaši u neretvanskoj krajini.[7]

Gustu naseljenost Rame potvrđuju mnogobrojna groblja i kameni „bilizi“, koje nazivamo stećcima.[8] A natpis na stećku u livanjskom selu Lipa (sl.1.), govori o Radivoju Iliću iz Rame Kovačepoljaninu. Radivoje, priimenka Ilić, sin ili potomak Ilijin, tu je ili doselio iz Kovačeva Polja, ili ga je smrt zadesila na putu.

Slika 1: Ase leži Radivoj Ilićь iz Rame Kovačepolaninь

Kao nasljeđe antičkih vremena, postojala je živa komunikacija Rame s Primorjem. U Zadru je 12. studenoga 1236. pod zakup uzeo vinograd Obrad Ramljanin, došljak iz Rame.[9] Ivaniš Dragonić iz Rame u Bosni, u kolovozu 1369. prodao je u Splitu konja Ivanu, nečitko zabilježenog priimka.[10]

Jedan notarski spis pokazuje da su Novakovići i Milišići obitavala u Rami prije turskog vremena. Naime, 23. svibnja 1400. Radojica Novaković i Rusan Milšić (sic!) iz Rame,[11] iz Bosne, iz katuna Dobravca Pridinovića,[12] „priznaju se dužnim prema trgovcu Marku, sinu Dujma Slovetića iz Splita, za sukno, robu i novac što su u njegovu dućanu od njega dobili.“[13]

de Catone Dobrauaç Pridinouich

Radoica Nouacouich et

Rusan Milsich

de Rama de Bosna

Slika 2: Dio notarskog zapisa načinjenog u Splitu 23. 11. 1400.

Odgovornu službu splitskog kneza u nezahvalnom razdoblju 1408.-1413.[14] obavljao je Cvitko Tolihnić iz Rame, u ime i po nalogu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, hercega splitskog, u to doba gospodara grada. Zbog objedinjavanja Hrvojevih posjeda u Dalmaciji, Tolihnić je u ovom razdoblju bio i knez Hvara i Omiša. Osim sudske i upravne funkcije u gradu, izabran je za plemića i vijećnika grada Splita 1412. Kada su Splićani u sporazumu s kraljem Sigismundom, 4. lipnja 1413. uskratili posluh Hrvoju, Cvitko Tolihnić je protjeran iz grada.[15]

Promjene koje su se dogodile dolaskom mletačke vlasti u Dalmaciju, pogodile su još jednog manje istaknutog Ramljaka. Petar Lorendan, generalni kapetan mletačke vlade u Dalmaciji, nakon oduzimanja imovine, 7. srpnja 1420. protjerao je sluge pokojnog Miacija Vitturija iz Trogira, nekadašnjeg biskupa i gradskog kneza, protivnika Mletaka. Vukašin iz Rame je s ovim ostalim slugama: Juraj Vlah, Pribil Dragoslavić, Budimir Pomenić, Ivić Sveserić, Radoslav iz Šibenika, Jurković iz Splita, Marko Guzde iz Trogira, Vuk Valenta iz Požege, Vukac, Vukašija, Radoslav Talijan, Miho iz Dubrovnika, Juraj Mezivca i Rade Dupilić, protjeran iz Trogira, Splita i Šibenika, pod prijetnjom odsijecanja nosa i tromjesečnog zatvora, te obrazloženjem da su to „gusari i ljudi na zlu glasu i zla ponašanja.“[16]

Stanovnik Splita bio je i Staš iz Rame,[17] koji 24. veljače 1447. imenuje upravitelja svojih dobara, a 21. veljače 1448. prodaje svoj udio u barci, Miji, sinu Ivana Hrankovića iz Brača.[18] Dan prije ovoga, 20. veljače 1448. Radoje Neradović iz Rame, kraja bosanskog, svojevoljno se na tri godine nagodbom obvezao služiti plemiću Nikoli od Petraća, iz Splita.[19]

Nema sumnje da su u Rami u srednjem vijeku postojale zanatlije, zidari, drvodjelje, klesari, poput Franka Milutonića iz Uskoplja koji je 1422. godine klesarski zanat učio kod majstora Jurja Miloševića u Zadru, ili Jurja Gradomirlovića iz Vesele Straže,[20] koji se klesarstvu učio kod gotičko-renesansnog majstora Andrije Alešija u Splitu 1455. godine.[21] S obzirom na postojanje varoši i naselja u srednjovjekovnoj Rami, i poneki ovdašnji mladić vjerojatno je graditeljski zanat učio kod dalmatinskih majstora. Znanja su se prenosila i generacijski unutar obitelji. Turci su u prvom popisu evidentirali u novoformiranoj nahiji Rama više zidara. Bili su to:

u Prozoru, Cerojevi sinovi Vuk i Vihoje,

u selu Izagrađe,[22] Juraj, sin Mikulov (ili Mihovilov), njegov sin Ivan i brat mu Bol(j)at,

u selu Ričica, Borač, Radunov sin, Božidar njegov sin, i Rajko, njegov brat,

u selu Donja Šiptić,[23] Radovan i Milovan, sinovi Milanovi, te Radenko, sin Vlajkov.[24]

O trgovačkim poslovima Ramljaka u Splitu govore i ugovori o zaduženjima. Vukić Pričić i Vukmir Silčić iz Prozora, jamčili su 9. siječnja 1449. kod Nikole Karipiću iz Splita zaduženju Cvitka Pribilovića iz Prozora za 70 zlatnih dukata i Vukića Vukašinovića iz Prozora za 17 zlatnih dukata te za po jedno platno kvarintinsko i po jedno tuce pojaseva što je svaki od njih kupio.[25] Spomenuti Cvitko Pribilović, i Vukoslav Bek, obojica iz Prozora, 8. svibnja iste godine ugovorom su se zadužili kod trgovca Petra Antina u Splitu, za platno i za 21 zlatni dukat. Kod istog Petra se zadužio za 40 zlatnih dukata i u zlatu i to za platno koje mu je dano i prodano iz njegova boravišta, Ivan Hirinović iz Prozora.[26]

U srednjovjekovnoj župi Rama, periodična trgovina se odvijala u trgovištu Podprozor, smještenom uz utvrdu Prozor, politički centar župe. Prerastanje periodične trgovine u trgovanje i zanatstvo u stalnim radnjama, stvorilo je istoimenu varoš.[27] Varoš je u početku označavala samo trgovačke i zanatske radnje, a kasnije i naseobinski kvart, tj. manji dio naselja.[28] Do turskog osvajanja, u njemu živi kršćansko stanovništvo. Zbog rata, trgovci i veći dio zanatlija pobjegao je iz naselja. Ostali su oni koji su jače ovisili o zemlji.

Veze ljudi Rame s Dubrovnikom u doba pâda pod Turke i poslije, pokazuju neki dubrovački dokumenti. U svojoj oporuci, Milorad Vladoević zvani Tokaričić iz Stona, 9. listopada 1466. izjavljuje da je dužan dva zlatna dukata Dobrivoju Viličeviću iz Rame.[29] Ivan Miočinović iz Prozora i Jurko Lizuliepić iz Konjica (ili Fojnice?) kao glavni dužnici, i Paško Razić kao jamac, zadužili su se 6. studenog 1470. za 190 zlatnih dukata u Dubrovniku kod Marinka Rajkovića.[30] Radoje Radičnić iz Prozora, jamčeći svojim dobrima, zadužio se za 130 zlatnih dukata kod Franje Vukosalića u Dubrovniku 17. veljače 1509. godine.[31]

Bračko prezime Cicarelli, od prvih upisa u župskim knjigama 1578., pa do početka 19. st. bilježeno je kao Čikarelović alias Čikarelić i kao Ciccarelli,. Prema obiteljskim dokumentima od roda su Kukretića, a potječu iz „Opud Ivela Città di Narenta“. Kralj Tvrtko im je 1392. podijelio zemlje oko Duvna i u Rami. Stjepan Dabiša imenuje Dimitrija „Coppiere“, a sinove mu Grgura i Pavla „ciambellani“. Stjepan Tomašević godine 1462. Pavlova sina Radoša imenuje vojvodom. Nakon pada Bosne, Radoševi sinovi bježe na siguran teritorij, Dominik u papinsku državu, a Nikola na Brač, a i danas im žive potomci. Godine 1489. primljeni su u bračko plemstvo kao „nobili originarii“. U matici od 1611. su zabilježeni aliasi Živić, Mlinić i Klopanović, a g. 1653. samo Mlinić.[32]

Matići iz primorja, prema Andriji Kačiću Miošiću, potječu iz Varvare, a nastanili su se u Cipčiću u Petrovu Polju poslije propasti bosanske države Fra Stipan Matić, gvardijan ramski u vrijeme seobe, bio je iz Žrnovnice neposredno uz Varvaru.[33]

Podaci o Rami iz Opširnog popisa Kliškog sandžaka iz 1550. donose neka imena i priimenke iz doba osmanskog osvajanja. Moguće da je Varvara dobila ime po Varkovićima, što bi se moglo zaključiti na temelju bilješke o baštini Varkovića u selu Varvara, koja je bila čifluk Ivana, sina Raljina, i sina mu Šimuna. Nakon smrti Ivanove, sve zemlje baštine Varkovića, pripale su Šimunu, koji je prelaskom na islam nazvan Bali.[34]

Selo Sovići koje u turskim defterima susrećemo pod nazivom Aksovići, najvjerojatnije se u srednjem vijeku zvalo kao i danas. Dio pripadnika tog roda prebjegao je izvan turskog teritorija. Možemo pretpostaviti da se u popisima naseljenika u Sinjsku krajinu nakon Morejskog rata nalaze potomci tih istih Sovića. Katastarski popis iz 1709. bilježi u Hrvacama u banderiji Cvitkovića, Martina Sovića rečenog Pletikosića /sina/ pokojnog Marka, s 10 članova obitelji i Luku Pletikosić, pokojnog Ivana, s 21 članom obitelji. U banderiji Jadrijevića bio je Luka Sović sa 6 članova obitelji. U Glavicama, također u banderiji Jandrijevića, bio je Frano Sović.[35]

[1] Pavo ANĐELIĆ, Mesnovići, Masnovići, Bubanjići – humska i bosanska vlastela, Hercegovina br. 2, Mostar 1982. 80-86.

[2] Nada KLAIĆ, Srednjovjekovna Bosna, Sarajevo 1989., 224. Marko PEROJEVIĆ, Stjepan II: Kotromanić u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. Napredak, Sarajevo 1942.-1991., 252.

[3] Marko PEROJEVIĆ, Stjepan Tvrtko II. Tvrtković, u: Povijest Bosne i Hercegovine, knj. I. HKD Napredak, Sarajevo 1991., 416.-417.

[4] Fazileta HAFIZOVIĆ (prir.), Opširni popis timara mustafhiza u tvrđavama Klilškog sandžaka iz 1550. godine, Sarajevo 2014., 167.

[5] Robert JOLIĆ, Povijest Polja u: Jovo POPOVIĆ, Hercegovački stočari na Poljima i okolnim planinama, II. Izdanje, Tomislavgrad 2008., 131.

[6] Robert JOLIĆ, Povijest Polja, 133-134. Ivanka MILIČEVIĆ CAPEK, Arheološki zemljovid područja Blidinja s okolicom, Hercegovina br 20, Mostar 2006., 21-22.

[7] Euzebije FERMENDŽIN, nav. dj., 88. Oppidum na Polich et ipsa Poglia, Provinciam Planinam cum omnibus iuribus et terrotoriis. Milko BRKOVIĆ, nav. dj, 303. O njihovu rodoslovlju pisao je Nikola MANDIĆ u: Crkva na Kamenu, veljača 2002, 38-40.

[8] Milenko S. FILIPOVIĆ, nav. dj., 11., Ljubo LUCIĆ, Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit 2002, 13. Stećci su bili u selima: Orašac, Proslap, Šćit, Mluša, Ploča, Podbor, Kopčić, Družinovići, Šlimac, Lapsunj, Gmići, Borovnica, Dobroša, Ljubunci, Duge, Lug, Donji Višnjani, Škrobućani, Gorica, Paroš, Krančići, Grevići, Heljdovi, Parcani, Ravnica, Tošćanica, Hudutsko, Lizoperci, Ustirama, Slatina, Doljani, Sovići i Polja. Na Poljima su najvrijedniji.

[9] Milenko S. FILIPOVIĆ, nav. dj. 19.

[10] Yuanus Dragonich de Rama de Bossna. Državni arhiv Zadar, Splitski arhiv, Busta 3, sv. 8/1, f. 20.

[11] Vjerujem da je kod Milšića, u izvornom tekstu punom kratica, pisanom beneventanom i sačuvanom u Zadarskom arhivu, greškom ispušteno „i“ (Mil/i/šić). Ali treba ostaviti mogućnost i da je ovaj glas kasnije dodan (Milšić->Milišić), pa ovo patronimsko prezime izvorno potječe ili od imena Milša ili od Miliša.

[12] de Catone Dobrauaç Pridinouich (Dubravac Pridinović) .„Katun“ ukazuje na stočarsku, vlašku organizaciju.

[13] Državni arhiv u Zadru, HR-DAZD-16 Općina Split, kut. 5, svez. 14, sveščić B, l. 88r. Sažetak dokumenta je objavljen u: Vladimir RISMONDO, Markulin Slovetić u svjetlu nekoliko notarskih spisa, Četiri priloga, Izdanja Historijskog arhiva u Splitu, svezak 2., Split 1960, 76.

[14] Vrijeme je to borbi za prevlast na ugarsko-hrvatskom prijestolju i mletačke kupovine Dalmacije od Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata. Zauzimanje Dalmacije trajalo je od 1409. do 1420.

[15] Spomenut je u nizu dokumenata i notarskih isprava u narednim godinama, poput zakupa prikupljanja poreza na sol u Skradinu, Šibeniku i Trogiru, zaplijene brodova mletačkog trgovca zbog nedopuštene trgovine stokom, ili pri ovjeri posudbi novca splitskih patricija, u kojima se pojavljuje i Hrvojeva supruga Jelena Nelipić. Dubravko LOVRENOVIĆ, Jelena Nelipić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica, Radovi vol 20., Zagreb 1987., 185-186. Mladen ANČIĆ, Inventar splitskog kancelara i javnog bilježnika Tome Coluttii de Cingulo, Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 47/2005., 114-117, 140. Grga NOVAK, Povijest Splita, knjiga prva, Zagreb 1957, 234.-239. 312. Neven ISAILOVIĆ, O familijarima Hrvoja Vukčića Hrvatinića u Splitu (1403-1413), Istorijski časopis, knjiga LVIII, Istorijski institut, Beograd 2009., 136.-140.

[16] Ivan LUCIĆ, Povijesna svjedočanstva o Trogiru II, Split 1979., 925-926. Irena BENYOVSKY, Urbane promjene u Trogiru (1420.-1450.), Povijesni prilozi 23., Zagreb 2002. 81.-82.

[17] Stasius de Rama habitator Spaleti.

[18] Državni arhiv Zadar, Splitski arhiv, Busta 9, sv. 23/11, f. 53. f 164.

[19] Radoe Neradouich de Rama partium Bosne. Državni arhiv Zadar, Splitski arhiv, Busta 9, sv. 23/12, f. 163v.

[20] Današnje selo Vesela kod Bugojna.

[21] Pavao ANĐELIĆ, Doba srednjovjekovne bosanske države, u: Grupa autora, Kulturna historija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, II. Izdanje, Sarajevo 1984., 485.-487.

[22] Ovo bi moglo biti naselje sjeverno, odn. iza utvrde, danas poznato kao Pograđe. Ali spominje se (I)zgrađe u Donjoj Rami. (v. Prilog I.)

[23] Naziv je možda bio drugačiji od ovog.

[24] Ahmed S. ALIČIĆ (prir.), Sumarni popis, 243. (v. Prilog I.)

[25] Ciuithcus Pribilouich de Prosor; Vuchich Vucassinouich de Prosor partium Bosne; Vuchich Pricich et Vuhmir [Vuchmir ?] Silcich de Prosor. Državni arhiv Zadar, Splitski arhiv, Busta 9, sv. 23/14, f. 268v.

[26] Vucoslauus Bech de Prosor partium Bosne et Ziuithcus Pribilouich de eodem loco; Iuanus Hirinouich de Prosor partium Bosne. Državni arhiv Zadar, Splitski arhiv, Busta 9, sv. 23/14, f. 298v., f 299v.

[27] Pavao ANĐELIĆ, Trgovište, varoš i grad u srednjovjekovnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1963., 183.-186.

[28] Dio današnjeg Prozora, poviše ulice na ulazu u grad, naziva se Varoš. Premda je teren radi glavne prometnice usječen, čime je uklonjena padina ispod utvrde Prozor, vidljivo je da je to pozicija tipičnog srednjovjekovnog naselja pod utvrdom. Zbog izmijenjenog terena za potrebe prometa, teže je odmah shvatiti zašto je ovakav karakterističan položaj nazvan „Prozor“, a današnjim proširenjem usjeka nema obilježja „Vrata.“

[29] Dobrouoy Vilizeuich de Rama. Državni arhiv u Dubrovniku, Testamenta Notariae, XIX, 110.

[30] Iuanus Miocinouich de Prosora et Jurchus Lizuliepich de Coiniza. Državni arhiv u Dubrovniku, Debita Notariae, XXXIX, f. 83.

[31] Radoe Radichnich de Prosora. Državni arhiv u Dubrovniku, Debita Notariae, LXVII, f. 25v

[32] Andre JUTRONIĆ, Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču, Zbornik za narodni život i običaje južnih slavena, knjiga 34. JAZU, Zagreb 1950. 163.

[33] Milenko S. FILIPOVIĆ, 33 prema A. K. Miošić, Razgovor ugodni.

[34] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ (prir.), Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Sarajevo 2007., 165.

[35] Josip Ante SOLDO, Sinjska krajina u 18. stoljeću, knjiga 1. Sinj 1995., 100, 109. Nikola MANDIĆ, Crkva na kamenu, siječanj-veljača 2009. 26 „Rade Pletikosa bio je istaknuti hajduk uz Mijata Tomića, kojega je na prijevaru ubio njegov kum Repovački u selu Repovcima. Osvetio ga je brat Mijat ubivši bega i njegovu majku, a junaka Radu Pletikosu donijeli su na Vran planinu i tu ga sahranili. O ubojstvu Rade Pletikose ispjevana je guslarska pjesma pod naslovom: Tomić Mihovile osvetio Pletikosu Radu.“