Neobična hajdučka priča iz Gorskog kotara: Bude li Hajduk prvak, dolazim pješice u 70-oj! Umrit ću umotan u bilo!
Dok se s Poljuda ove nedjelje bude orilo “ja te volim, ja te volim, ja te volim, Hajduče”, a adrenalin u žestokom valu tresao tribine, srce Delničanina, 70-godišnjeg Josipa Tomca narast će kao kuća.
Nema većeg hajdukovca od njega u njegovu gradu, ma ne samo tu, nema ga ni u Gorskom kotaru, ni puno šire. – piše Slobodna Dalmacija
Josip će za vrijeme utakmice u svom domu drhtati kao da je u najvećoj fibri, derat će se, hvatati za glavu. Pristojan je čovjek, ali će i psovati kada dođe neki kritični moment.
Bit će sav u balunu, skakat će na noge u propuštenim šansama, skandirat će Livaji, pljeskat će Subašiću, izgarat će isto kao i prva postava, kao i svi oni s tribina naše “Poljudske ljepotice”.
Žena će ga smirivati, moliti ga da zbog srca malo smanji uzbuđenje, da pripazi. Uzalud.
Jer kako minute budu išle, on će biti sve žešći. I opet kada sve završi, imat će samo jednu želju:
ŽELJA MI JE POTPISANI BALUN
– Cijeli sam život hajdukovac! A nikada u svom životu ja na Poljudu bio nisam. Nisam nikada osjetio tu atmosferu. Nikada, osim na snimci, nisam vidio, čuo Torcidu kada ono počne ono svoje… Taj njezin žar, kada krene kao ona snaga koja vuče sve.
I imam tu uvijek istu staru želju, već joj je 65 godina, već je i ona ušla u godine. Želim jednom doći u Split. Da zakoračim na stadion, da taknem travu po kojoj hodaju moji “bili”. Da se rukujem s Livajom. Da čestitam predsjedniku Uprave.
Nema u mom kraju puno navijača Hajduka, ali zna se, Josipu je srce bijele boje. Tu unutra Hajduk ima korijen. Kada on gubi, gubim i ja. Kada dobiva, ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Zarekao sam se jednom, kada Hajduk osvoji prvo mjesto u ligi, ja ću na noge iz Delnica dolje doći, da se naklonim bijeloj veličini – veli nam Josip.
Cijelu noć prije našeg susreta oka nije sklopio. Cijelu noć se kao prut tresao od silnog uzbuđenja što će konačno, junački svijetu moći reći koliko on ovo naše hajdučko u srcu nosi. Pa nam pokazuje Hajdukov grb na mobitelu, pa nam priča kako bi više od svega volio na dar od kluba dobiti potpisani balun.
Ma da je i star i izlizan, nema veze. Ili dres. Ma da je i “zmazan”, da je iskorišten, ni to nema veze. Samo da ga ima, da je njegov, da ga može nositi dok gleda Hajduka na televiziji. Jednom mu ga je jedan čovjek obećao dati prije 20 godina, nikada mu ga nije donio. Još se sjeća tog obećanja.
TU SU SVI ZA RIJEKU ILI DINAMO, ALI JA NE…
– Oka vam ja noćas sklopio nisam, vrtio sam se, dizao, gorio od uzbuđenja. Jedva sam čekao sjesti s vama ujutro, s vama iz Splita, kako bih mojoj Dalmaciji ispričao kako ima jedan Josip Tomac u Delnicama koji voli sve ono vaše s mora.
I Mišu Kovača, Olivera, Tedija Spalata, pokojnog Cocu. Sve vezano uz mog Hajduka. Šezdeset pet godina ja izgaram od želje da nekome kažem, ja sam taj hajdukovac, veliki. Ja ga volim, ma ne mogu vam to opisati koliko, to nema riječi, to je samo, ma… neopisivo. Eto, takav sam, što ću.
Nemam ovdje s nekim o tome popričati, ili su za Dinamo ili za Rijeku. Sam sam, ali moje srce tuče za “bile” kao njihovih tisuću. Ja vam sad letim od sreće samo dok s vama o tome pričam – veli Josip.
A ovako je počelo.
Još dok je bio mali, dok je s roditeljima živio tu u jednom obližnjem goranskom selu, njegovi su imali malu gostionicu, a u nju je dolazilo puno dalmatinskog svita koji je radio u ovom kraju.
A Dalmatinac ko Dalmatinac, bacit će na balote, na briškule, zapivat će, zabeštimat, veselit se, pričat o Haduku. Josip i njegov danas pokojni brat sve su to upijali kao spužve. Uvukli su u sebe Dalmaciju kao da je njihova. I s pet godina postade on hajdukovac.
– Pokojni brat mi je na radnoj akciji naučio nešto oko radioamaterstva. I jednom on nekako spoji prijemnik, jednu slušalicu dade meni, jednu sebi, i tako smo mi slušali utakmice. Kako su navijali oni, tako smo navijali i mi! Tu sliku uvijek nosim u sebi, kao onu kada je Hajduk Partizana dobio sa 6:1. U srcu Beograda.
To zaboraviti nikada neću. Pa kada sam sreo u Rijeci, taman sam došao iz vojske, Nikicu Cukrova. Bilo mi je drago sresti takvog velikana. Volim Hajduka u svim njegovim generacijama i ekipama. Šurjak, braća Vujović, Luketin, Mužinić, Rožić, Livaja, ova mlada postava…
‘BILIMA’ ŽELIM SVU SREĆU SVIJETA
Ne bih htio nikoga izostaviti. To su nemjerljive veličine. To su igrači. Reći ću vam, presretan sam da se nešto dolje stvara, da imamo rezultate – veli.
On je samo jedan najobičniji čovjek, 70-godišnjak, veli. Ali ima tu žar koja ga vuče. Energiju. Ludu ljubav.
– Imam još jednu veliku želju. Jednom kada dođe onaj moj trenutak, zadnji, hoću da to bude kao u Cocinoj pjesmi, hoću da me obuku u bilo. Kada umrem, zamotajte me u bilo. Nemojte mi krivo shvatiti, ne želim biti plačljiv. Ali Hajduk. To je tu, tu na lijevoj strani. Unutra. Kuca. Voli – ispadamo patetični, ali čovjek je to točno tako rekao. I doslovce pred nama obrisao suze radosnice.
Josip Tomac, 70 godina, Delnice, navijač. Hajduku, svim simpatizerima splitskih “bilih” želi u nedjelju na derbiju na “Poljudskoj ljepotici” svu sreću ovoga svijeta.
