Njemačka na određeno vrijeme

Prije 50 godina potpisan je sporazum SFRJ i SR Njemačke o razmijeni radnika. Od gastarbajtera kod ‘neprijateljskog Švabe’ nastali su iseljenici. O tome za DW govori istoričar Vladimir Ivanović sa Univerziteta Humbolt.

U svojoj obimnoj knjizi „Geburtstag pišeš normalno” navodite podatak da je 1961, u doba ogromnog privrednog rasta i industrijalizacije Jugoslavije, čak 220.000 radnika bilo na birou rada. Da li su sporazumi sa zapadnim zemljama o odlasku radne snage u suštini bili izvoz nezaposlenosti?

Na neki način jesu. Cilj tadašnje vladajuće nomenklature Jugoslavije bio je da se iz nerazvijenih područja, prije svega iz južnog dijela zemlje – Kosovo, Makedonija, južna Srbija – pošalje radna snaga u inostranstvo. To je specifikum Jugoslavije, to je jedina socijalistička zemlja koja se odlučila na izvoz radne snage. Ideja je sazrijevala od 1961. Nakon male privredne reforme 1963. i velike reforme 1965. nezaposlenost raste i jugoslovenske vlasti su odlučile da podijele pasoše ljudima te da, ko hoće, jednostavno ode. S tim da je plan države bio da se to na neki način reguliše, odnosno da se sklope sporazumi o zapošljavanju sa određenim zemljama. To je učinjeno 1965. sa Austrijom, Francuskom i Švedskom, ali ne i sa SR Nemačkom jer još nisu postojali diplomatski odnosi.

Taj sporazum je došao 12. oktobra 1968, prije tačno 50 godina. Vjerovatno se u Jugoslaviji nije smjelo otvoreno reći da u omraženom kapitalizmu ima više posla nego u socijalizmu. Ima u odličnom dokumentarnom filmu „Dragan Wende – Westberlin” rečenica djeda Mileta koji je bio zidar u Berlinu – jeste, radio je u kapitalizmu cijeliživot, ali mu je socijalizam pokazao put.

Tu je prije postojao diskurs neprijatelja nego diskurs kapitalizma. ‘Kako ja da idem da radim kod Švabe koji je htio da me ubije prije dvadeset godina!?’ O Nijemcima se kroz sve instance gradila slika neprijatelja. Jugoslavija je samim tim što nema posla za sve na neki način priznala da ima veliki problem, ali je, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja, imala sopstveni put u socijalizam, samoupravljanje. Upravo cilj reforme 1965. bio je da se čitava industrija postavi na tržišne osnove, to jest da jugoslovenska preduzeća postanu konkurentna na svjetskom tržištu. Taj cilj naravno nije ostvaren, ali je došlo do masovnog otpuštanja radnika i ukidanja subvencija preduzećima.

Neki su i tada, kapitalističkim rječnikom rečeno, bili gubitnici tranzicije. Da li se može tvrditi da je sporazum sa Zapadnom Njemačkom bio i svojevrsna zamjena za ratne reparacije?

Ne. Priča o obeštećenju žrtava nacističkih progona u Jugoslaviji je zasebna i završena je 1973. kada su Tito i Brant sklopili takozvani džentlmenski sporazum. On nikada nije bio u pisanoj formi, ali se nakon toga moglo jasno videti kakvi su sporazumi došli u obzir i da je Jugoslavija dobila mnogo više nego što je tražila, s tim da to iz političkih razloga nikada nije nazvano sporazumom o obeštećenju.

S druge strane sporazum iz 1968. se može sagledati više u okviru Brantove istočne politike i pokušaja da kao ministar spoljnih poslova izvuče Njemačku iz političke izolacije. Njegova istočna politika je 1967. doživjela krah i zato mu je bilo dosta bitno da prvo dođe do uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Jugoslavijom što je učinjeno 30. januara 1968, a nedugo zatim je došao i ovaj sporazum o angažovanju jugoslovenske radne snage. Vrlo je bitno da u tom trenutku u Njemačkoj radi više od 300.000 jugoslovenskih radnika i to je bila zemlja koja zapošljava najveći procenat radne snage iz Jugoslavije iako nema sporazum sa njom.

Prema popisu stanovništva Jugoslavije iz 1971, 671.000 radnika je bilo na „privremenom radu u inostranstvu”, od toga preko 60 odsto u Njemačkoj. Oko 70 odsto tih ljudi je veoma mlado, do 34 godine. Šta su radili uglavnom?

Interesantno je da je jugoslovenska radna snaga u Njemačkoj obrazovana – ti ljudi mahom imaju zanate. Za razliku od turske, grčke i italijanske radne snage koja dolazi uglavnom kao nepismena, bez osnovne škole ili sa četiri razreda. Potrebe njemačke privrede su se promijenile, tražili su se prije svega kvalifikovani radnici. Jugosloveni uglavnom rade u fabrikama, na poslovima koji traže određenu vrstu obuke. Skoncentrisani su oko velikih gradova, tamo gdje su automobilska ili hemijska industrija: Keln, Štutgart, Frankfurt, Minhen.

Interesantno je da dobar dio jugoslovenskih radnika sedamdesetih odlučuje da napusti takozvano sigurno radno mjesto i mnogi od njih otvaraju restorane. Tokom druge polovine sedamdesetih nastaje prava poplava jugoslovenskih restorana. U Njemačkoj nastaje nešto što nije postojalo u Jugoslaviji, a to se zove – jugoslovenska kuhinja. Oni su bili okrenuti prije svega njemačkim mušterijama.

I dan danas stariji Nemci kad se sjete tih dana kažu: Kad hoćeš mnogo mesa, odeš kod Jugoslovena.

Tako je. Poenta je bila da se za male pare dobije puno mesa, ali se zarada nije ostvarivala na mesu nego na piću. Mnogi su restorani propali u drugoj polovini osamdesetih i to dakle nema veze sa raspadom Jugoslavije. Poenta je da se mijenjaju životne navike, navike u jelu, otvaraju se restorani drugih kuhinja. Ali, ovo je interesantna priča jer se jugoslovenski radnici odlučuju da budu samostalni, da uđu u slobodnu privredu, da načine korak u nesigurnost.

Maks Friš, švajcarski pisac, rekao je: „Pozvali smo radnu snagu, došli su ljudi.” Da li je ta zabluda bila obostrana, da li su u nju vjerovali i došljaci i Nijemci?

Jugoslovenski radnici su zaista krenuli da ostanu neki određeni vremenski period. Njihov cilj nije bilo iseljavanje, integracija niti učenje jezika već da u najkraćem mogućem vremenu zarade novac koji bi im riješio egzistencijalne probleme kod kuće. To je prije svega značilo stambeni problem, možda kupovinu nekih mašina, neki su otišli da bi sebi kupili motor jer su htjeli da recimo budu glavne face na splitskoj rivi. Motivi su različiti, ali je zajedničko bilo što su svi prvo išli na godinu, dvije – toliki su im bili i ugovori – sa namjerom da se onda vrate.

Tokom vremena su ostajali još godinu, još godinu pa još godinu, a i Nijemci su shvatili da ti ljudi ostaju pa se promijenila zakonska regulativa. Vize su se prvo izdavale na godinu, pa na dvije, a od 1973. na pet godina te su ljudi mogli i da planiraju budućnost. Kako privredna situacija u Jugoslaviji nije bila bolja već gora, mnogi su se odlučili da ostanu samo dok djeca ne krenu u školu, dok ne urade ovo ili ono, i privremenost je postala trajna.

Što se tiče Njemačke, oni su od početka rekli da nisu tradicionalna useljenička zemlja već da iznajmljuju radnu snagu dok im je potrebna. No kako su radnici ostajali i stvarali nekakav život, a to je ipak demokratsko društvo, onda više nije bilo moguće da se vrate jer „došli su ljudi”. Ali shodno toj privremenosti su postojale i mjere, na primjer u pojedinim delovima Berlina bilo je zabranjeno doseljavanje stranaca, nisu postojali integracioni kursevi kao danas. O integraciji se govori tek od kraja sedamdesetih.

Na naslov vaše knjige inspirisala Vas je kuvarica iz Šumadije koja je pisala rođendansku čestitku šefu u Beču, pa su joj suflirali: „Geburtstag pišeš normalno”. Prvih decenija je bio pravi biznis pomagati gastarbajterima da se snađu, da ispune formulare na njemačkom i slično. Prva generacija nije sama imala impuls integracije.

Mislite da kod druge treće i šeste generacije to postoji? (smijeh)

Vi ćete mi reći.

Ako pogledate ljude koji sada dolaze, koji su dobro obrazovani, imaju fakultete – oni isto ne poznaju sistem. Oni ne znaju šta je Kindergled (dječiji dodatak) ili Hamburger Modell (postepeni povratak na posao nakon bolovanja, prim. red. DW), ne znaju mnoge mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. Tako ni ljudi koji su tada dolazili nisu znali da imaju pravo na dječiji dodatak ili da kao članovi sindikata imaju neka prava. Ali tada je postojao mnogo veći broj savetovališta, veći broj mogućnosti da se ljudi, kada dođu, nekome obrate.

Ali nije bilo dr Gugla.

Ali kad pričate sa ljudima koji dolaze danas, oni kao da nikad Gugl nisu vidjeli. Njima ako neko ne ukaže da u komplikovanoj njemačkoj zakonskoj regulativi imaju određena prava, oni ih nikada neće otkriti. Nema nijedne internet-stranice gdje su popisana prava. Kod njemačkih sindikata smo šezdesetih i sedamdesetih imali predstavnike jugoslovenskih sindikata pa savjetovališta u svakom gradu i preduzeću, a danas postoji jedna jedina savjetnica za bosanski, srpski i hrvatski koja sjedi u Manhajmu. Zato ima mnogo ljudi koji danas u Njemačkoj traže posao i bivaju nemilosrdno iskorišćavani.

Kad ste se već dotakli današnje migracije, da li je ona još po nečemu uporediva osim po toj neinformisanosti došljaka?

Ne možemo da poredimo jer je ranije postojalo organizovano zapošljavanje. Ljude koji su dolazili su čekali posao i smještaj, bili su potpuno obezbijeđeni. Drugo, tada je za kratko vreme došao jako veliki broj ljudi, toliki da su bukvalno nastale nacionalne manjine. Zakonska regulativa je bila mnogo jednostavnija nego danas. Danas možete da ostanete u Njemačkoj ukoliko imate posao, ispunite određene uslove ili sklopite brak. Jako je teško dobiti stalni boravak.

Drugi profil ljudi dolazi. Može se reći da su ondašnji Nijemci iz šezdesetih ostarili pa im danas uglavnom trebaju negovatelji.

Oni uzimaju radnu snagu koja im je potrebna kao i tada. I tada je bilo nešto medicinskih radnika, ali je to bilo zanemarljivo u odnosu na milion Jugoslovena koji su otišli u Njemačku od 1968. do 1972. Te godine oni predstavljaju najbrojniju zajednicu stranaca, brojniju od Turaka. Onda je Jugoslavija od 1973. odlučila da više ne šalje radnu snagu.

Bavite se ovom temom godinama… da li ste uspjeli da zbrojite koliko je ljudi iz Jugoslavija, pa zatim bivše Jugoslavije, u ovih pola vijeka otišlo u Njemačku?

To je dosta teško iz prostog razloga što nakon 1973. imate takozvani povratak. Jugoslavija pokušava da motiviše ljude da se vrate i uvodi zakonsku regulativu koja nudi otvaranje malih preduzeća ili kupovinu dionica u fabrici. Masa ljudi se vratila, ali onda postoji i remigracija – kada ljudi ipak ne mogu da se snađu u Jugoslaviji pa se opet vraćaju u Njemačku.

Zbrajanje je zato Sizifov posao jer postoji i izbjeglički talas iz Bosne odakle je 360.000 ljudi otišlo u Njemačku, doduše 80 odsto je vraćeno. Posljednjih godina imate konstantno iseljavanje, naročito iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine – koja ima bilateralni sporazum sa Slovenijom, pa ih slovenačke firme često šalju u Njemačku – a posljednjih godina i iz Srbije. Tako da se radi vjerovatno o tri ili četiri miliona ljudi ukupno tokom vremena.

Sami ste rekli da u jednom trenutku Jugosloveni čine najbrojniju manjinsku zajednicu u Njemačkoj. Ali Nijemci kada se sjećaju svog Wirtschaftswunderčesto to zanemaruju, govore o Turcima, Italijanima i Grcima, a slabo pominju Jugoslovene. Zašto?

Zato što nisu vidljivi. To je zajednica koja je iz njemačke perspektive dobro integrisana. Kulturološki se ne razlikuje previše jer i Jugosloveni jedu krompir i meso. Zajednica govori jezik, vizuelno ne izgleda drugačije i na neki način je nevidljiva. Kod Turaka ste imali drugi profil ljudi: neobrazovani, diskriminisani. Oni se drže zajedno, žive sa svojim porodicama dok su kod Jugoslovena djeca uglavnom ostajala dole. Mnogo je manje jugoslovenske nego turske djece u školama.

A onda imate nestanak zemlje devedesetih pa su se njemački istraživači okrenuli istraživanju jugoslovenskih ratova prije nego istraživanju zajednice u Njemačkoj. Ex-Yu se ne percipira tako – neko se sjeća jugoslovenskih restorana i imate ćevapčiće u svakom supermarketu, ali Jugosloveni kao takvi… šta je to?

Prije nekoliko godina sam pisao o tome gdje se sahranjuju migranti i ispostavilo se da oni starije generacije ili penzionerske dane provode u zemlji porijekla ili barem žele da budu sahranjeni tamo. Kao da ljudi rijetko puste korijenje u Njemačkoj.

Gdje biste Vi željeli da budete sahranjeni?

Ne bih nigdje još neko vrijeme, ako može.

Ni ja sebi nisam postavio to pitanje. Postoji nešto što psihološki gledano veže sve migrante, a to je povratak u zemlju. U slučaju sahranjivanja to je i bukvalno. Recimo želja mog oca je da bude sahranjen tamo gdje je rođen, a ne u Beogradu. Ako hoćete dublje u psihoanalizu, to je povratak majci. Pretpostavljam da ću za deset ili petnaest godina i ja razmišljati o tome i vrlo vjerovatno ću reći da želim da budem sahranjen u Beogradu na Centralnom groblju.

Želim Vam svu sreću u tome i da se što kasnije desi. Hvala na razgovoru.

*Doktor istorije Vladimir Ivanović, 1975, je predavač na Katedri za istoriju jugoistočne Evrope berlinskog univerziteta Humbolt. Kroz više istraživanja u Njemačkoj, Austriji i Srbiji, posebno pri institutima za savremenu istoriju u Beogradu i Inzbruku, bavio se temom jugoslovenske emigracije u Evropi. Autor je knjiga „Geburtstag pišeš normalno: Jugoslovenski gastarbajteri u Austriji i SR Njemačkoj 1965-1973″ i „Jugoslavija i SR Njemačka 1967-1973: Između ideologije i pragmatizma” kao i desetina istorijskih članaka na ove teme.