O drevnom običaju napisala knjigu i doktorat: Dr. sc. Vesna Haluga o podrijetlu i značenju sicanja

Pobjeda grupe Lelek na Dori s pjesmom ‘Andromeda’ u središte javnosti vratila je gotovo zaboravljeni običaj sicanja – tradicijskog tetoviranja katolkinja s područja Bosne i Hercegovine. Motiv križa, znaka vjere i pripadnosti, naći će se na europskoj pozornici, otvarajući raspravu o njegovu značenju i identitetskoj težini.

O tom fenomenu najopsežnije je pisala dr. sc. Vesna Haluga, autorica doktorske disertacije o tradicijskim tetovažama te knjige ‘Znamen na koži’. U razgovoru za Narod.hr pojašnjava povijesni kontekst sicanja i njegove suvremene reinterpretacije.

Riječ je o fenomenu koji je desetljećima bio gotovo zaboravljen, a danas izaziva snažne reakcije – od ponosa do osporavanja njegove autohtonosti, piše Narod.hr.

Kako Haluga u intervjuu za Narod.hr ističe, sicanje nije bilo tek estetski ukras, nego ‘tjelesni iskaz pripadnosti Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu’, znak koji je imao jasnu zaštitnu i identitetsku funkciju.

Upozorava i da suvremene reinterpretacije mogu biti vrijedne samo ako zadrže dostojanstvo i povijesnu težinu simbola, a ne svedu ga na prolazni trend – jer u vremenu krize identiteta i vrijednosti takva baština može postati snažna poruka i suvremenoj Europi.

‘Sicanje nije estetika, nego znak’

Grupa Lelek pobijedila je na Dori s pjesmom Andromeda, u kojoj vizualno i simbolički koristi motive sicanja. Kako Vi, kao autorica doktorske disertacije i najopsežnije knjige o toj temi – ‘Znamen na koži”, gledate na reinterpretaciju tog običaja u suvremenom pop-kontekstu?

“Kao autorica koja je fenomen promatrala iz kulturnog, povijesnog i komunikacijskog diskursa, reinterpretaciju vidim kao potencijalno vrijednu reaktualizaciju vizualnog identiteta tradicijske tetovaže, ako se motivi ne svode na dekor, nego ostanu vezani uz priču o ženskoj snazi, otpornosti i pripadnosti. Sicanje nije ‘estetika’, nego znak koji je u povijesnom kontekstu imao zaštitnu i identitetsko-vjersku funkciju, pa je ključno da suvremeni pop-narativ to ne izgubi. U tom smislu, ‘Andromeda’ može biti most između baštine i suvremenosti, naravno uz odgovornost i poštovanje izvornog značenja.”

Što je zapravo sicanje – kada se pojavljuje, gdje je bilo najraširenije i kakvu je simboliku imalo u zajednicama koje su ga prakticirale?

“Sicanje (bocanje, križićanje, znamenovanje) je tradicijsko tetoviranje, najčešće križeva i varijacija motiva križa, među ženama Hrvaticama katolkinjama u Bosni i Hercegovini te dijelovima dalmatinskog zaleđa, a osobitu težinu dobiva u razdoblju osmanske vlasti. U literaturi i terenskim zapisima ističe se da je riječ o praksi starijoj od tisuću godina, s najjačom društvenom funkcijom u razdoblju 1463. do 1878. godine. Simbolika je višeslojna: od prvobitne zaštitne (u ugrozi) do običajne, a zatim i identitetske (pripadnost vjeri i narodu), pri čemu koža postaje medij javno čitljive poruke.”

‘Imati križ na ruci znači da smo katolici i Hrvati’

Koliko je sicanje bilo povezano s identitetskim i vjerskim obilježavanjem, osobito među Hrvatima u Bosni i Hercegovini?

“U istraživanju se pokazuje snažna veza tradicijske tetovaže i identiteta. Od njenog nastanka do šezdesetih godina 20. stoljeća, tetovaže su bile tjelesni iskaz pripadnosti Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu, osobito u kontekstu društvenih pritisaka i nesigurnosti. U svjedočanstvima živućih nositeljica tradicijske tetovaže, u okviru istraživanja provedenog za potrebe pisanja doktorske disertacije, motiv križa ostaje ‘čitljiv’ znak: ‘Imati križ na ruci znači da smo katolici i Hrvati.’ Taj komunikacijski moment, poruka ‘bez posrednika’ , ključan je za razumijevanje zašto se običaj održao generacijama.”

Specifičnost sicanja u hrvatskom kulturnom prostoru u odnosu na druge slavenske narode

U javnosti se sada ponovno otvorila rasprava o podrijetlu običaja. Neki tvrde da nije riječ o autohtonom običaju Hrvata u BiH, nego o široj slavenskoj, pa čak i predkršćanskoj tradiciji tetoviranja. Što o tome kaže znanstvena literatura?

“Znanstvena literatura koju u knjizi sažimam polazi od činjenice da tetoviranje kao univerzalna praksa postoji u mnogim kulturama, ali ‘sicanje’ ima specifičnu kombinaciju obilježja (ženska praksa, dominantno motivi križa, jasna identitetsko-vjerska semantika i naglašena zaštitna funkcija u osmanskom razdoblju), što hrvatsku tradicijsku tetovažu čini jedinstvenom u cijelom svijetu. Teze o širem slavenskom ili pretkršćanskom sloju mogu biti zanimljive kao hipoteze o daljim korijenima tjelesnog obilježavanja, ali bez jasnog dokaznog kontinuiteta često ostaju na razini općih analogija. Ono što je dobro dokumentirano jest upravo povijesno-komunikacijska funkcija križa u konkretnim zajednicama žena Hrvatica, katolkinja u Bosni i Hercegovini.”

Postoje li etnološki ili povijesni dokazi koji potvrđuju specifičnost sicanja u hrvatskom kulturnom prostoru u odnosu na druge slavenske narode?

“U dostupnim opisima i komparativnim uvidima naglašava se da je fenomen u tom obliku jedinstven (u svjetskim razmjerima) i vezan uz hrvatski kulturni korpus u BiH, uz manje pojave u dijelovima Dalmatinske zagore i zaleđa Šibenika te južne Dalmacije (vjerojatno migracijski tragovi). Specifičnost nije samo u motivima, nego u funkciji: prijelaz od zaštitne prema identitetskoj, uz stabilan ‘kod’ križa koji zajednica prepoznaje. To je kvalitativna razlika u odnosu na opću činjenicu da su Slaveni ili Europljani u prošlosti poznavali razne oblike ukrašavanja tijela.”

Simbolička obrana identiteta

Može li se govoriti o svojevrsnoj simboličkoj zaštiti identiteta kroz tetoviranje?

“Da, u osmanskom razdoblju sicanje je snažno povezano s katoličkim identitetom i može se tumačiti kao simbolička obrana identiteta. Tetovirani križ na čelu, prsima, rukama ili prstima nosio je poruku pripadnosti i, prema predaji i interpretacijama, imao je i primarnu zaštitnu funkciju (od odvođenja u roblje i nasilja). U komunikacijskom smislu, tradicijska tetovaža je ujedno ‘tjelesni marker’ granice zajednice jer unutar same zajednice potvrđuje pripadnost, a prema van odašilje jasnu poruku o identitetu.”

Smatrate li da suvremene reinterpretacije – poput one u pjesmi Andromeda – doprinose popularizaciji i očuvanju tradicije ili postoji rizik pojednostavljivanja i komercijalizacije?

“Suvremene reinterpretacije mogu biti odlične za popularizaciju jer vraćaju temu u javni diskurs i potiču znatiželju, posebno kod mladih kojima je tetovaža općenito postala raširen medij, način neverbalne komunikacije. Rizik nastaje kada se ‘sicanje’ svede na trend i kada se izbriše povijesna bol, društveni kontekst i vjersko-identitetska težina. Moj je kriterij jednostavan: doprinos je stvaran kada reinterpretacija zadrži dostojanstvo ženske povijesti i jasno komunicira zašto simbol postoji, a ne samo kako izgleda.”

Čak 317 motiva

U Vašem istraživanju, koji su najčešći simboli korišteni u ‘sicanju’ i što su oni predstavljali?

“U korpusu su najčešći motivi različitih križeva, uključujući križeve s ‘jelicama’ (grančicama) i kombinacije elemenata. Zabilježeno je 317 motiva koji se pojavljuju pojedinačno ili u kombinacijama. Križ je temeljni znak (vjerski i identitetski), dok ukrasi i varijacije funkcioniraju kao osobni potpis unutar zajedničkog koda i omogućuju individualnost, a zadržavaju istu semantiku pripadnosti.”

Kada se posljednja žena ‘sicala’ tradicionalno?

“Za posljednju je teško dati jednu čvrstu godinu bez dodatne terenske verifikacije, što je gotovo nemoguće jer je jako malo živućih tradicijski tetoviranih žena, ali je u tekstovima jasno naznačeno da napuštanje običaja započinje prije Drugog svjetskog rata, a da se praksa u pojedinim sredinama zadržala do 1960-ih godina 20. stoljeća. U knjizi su trajno zabilježeni primjeri tradicijskog tetoviranja 22 živuće žene iz općine Prozor-Rama (te jedna iz Karlovca), što potvrđuje da je običaj živio duboko u 20. stoljeću, iako je danas izvorno ‘sicanje’ gotovo nestalo.”

Ako biste morali sažeti u jednoj rečenici – što je ‘sicanje’ danas: folklor, identitetski simbol, povijesni relikt ili živa kulturna baština?

“Danas je ‘sicanje’ ponajprije povijesno-identitetski simbol i kulturna memorija, baština koja više nema originalnu zaštitnu funkciju kao u vrijeme njenog nastanka, ali je i dalje jasno ‘čitljiv’ znak pripadnosti i snažan resurs za odgovornu suvremenu identitetsko-vjersku interpretaciju.”

‘Sicanje’ u kontekstu krize kršćanskih vrijednosti u Europi

Može li poruka ‘sicanja’ danas biti aktualna u kontekstu krize kršćanskih vrijednosti u Europi?

“Naravno da može. Ne kao moraliziranje, nego kao podsjetnik da su identitet i vrijednosti nekada bili toliko važni da su se urezivali u tijelo kao trajno svjedočanstvo. U mom teorijskom okviru to se može prevesti kao razlika vertikalnog identiteta (vrijednosti, vjera, tradicija, transgeneracijski kontinuitet) i horizontalnih pritisaka (trendovi, mediji, ideologije). ‘Sicanje’ je definitivno snažan primjer vertikale koja je omogućavala otpornost, usuđujem se reći i pridonijela opstanku jedne zajednice.”

Bilježenje živućih nositeljica tradicijske tetovaže

Otkud Vaš osobni interes za ovu temu? Je li riječ o akademskoj znatiželji, obiteljskoj povezanosti ili terenskom iskustvu koje Vas je potaknulo na istraživanje?

“Krenula sam iz akademske potrebe da se fenomen koji je u literaturi sporadično spominjan, a više od stotinu godina nije cjelovito istraživan, napokon obradi znanstveno i multidisciplinarno. Svi znaju za na primjer maorske i japanske tetovaže, a naše hrvatske tradicijske tetovaže, iako jedine sa izvorno zaštitnom funkcijom, gotovo su nepoznate. Disertaciju sam pisala u vrijeme korone i presudno je bilo bilježenje živućih nositeljica tradicijske tetovaže, na čemu sam neizmjerno zahvalna Zoranu Stojanoviću, profesoru iz Rame kao i spoznaja da ‘živi arhiv’ nestaje. G. Stojanović priprema i foto monografiju živućih tradicijski tetoviranih žena i nadam se da će se iznaći sredstva da ona što prije ugleda svjetlo dana. Zato je cilj bio i dokumentirati i protumačiti fenomen s naglaskom na njegovo komunikacijsko značenje te ga učiniti razumljivim suvremenoj javnosti. Zahvalna sam i g. Miroslavu Landeki HKD Napredak, Glavna podružnica Mostar koji je prošle godine izdao jedinstven kalendar s motivima tradicijske tetovaže, te koji je organizirao niz okruglih stolova na temu tradicijske tetovaže i identiteta kao i dizajnerici Heleni Beljo iz Mostara koja motiv tradicijske tetovaže popularizira kroz odjeću i uporabne predmete. Znamen je dobio i svoj pjenušac koji je kreirala gđa Mirjana Zelenika, privremene tetovaže izrađuje Eva Balažin, nakit gđa Marijana Žepačkić, knjiga je doživjela svoje treće izdanje, ali moram priznati da je pobjedom grupe Lelek na Dori, tradicijska tetovaža postala stvarno poznata.”

Tri izdanja u dvije godine

Planirate li novo, prošireno izdanje knjige, osobito sada kada je tema ponovno aktualizirana u javnom prostoru?

“Interes javnosti je očit. Knjiga je brzo rasprodana i u dvije godine doživjela je tri izdanja, a uz to su nastale i publikacije o samom običaju na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom i mađarskom jeziku u izdanju izdavačke kuće Dominović. Smatram da bi prošireno izdanje koje bi dodatno sistematiziralo nove medijske i umjetničke reinterpretacije, dopunilo terensku građu i osnažilo argumentaciju za institucionalnu zaštitu (uključujući smjer prema UNESCO-voj valorizaciji) bilo više nego poželjno, no prioritet nam je izdavanje knjige na engleskom jeziku što bi uvelike pridonijelo daljnjoj popularizaciji ovog vrijednog dijela hrvatske tradicijske baštine, ali i hrvatske tradicijske kulture općenito. Koristim priliku pozvati na predstavljanje knjige ZNAMEN 19. ožujka 2026. godine u 18.00 sati u Etnografskom muzeju u Zagrebu u okviru izuzetne izložbe „Moja koža – kultura tetoviranja“ koja je otvorena do 3. svibnja 2026. godine, a čija je autorica Tea Ritting.”