O nacionalnom (ne)jedinstvu i smrtnim grijesima

O perverznom odnosu između trona i oltara, Crkve i Nacije, vjerske moći i političke moći, apoteoze naroda, o jeresi etnofiletizma… teško je napisati išta novo, išta o čemu već ranije nije pisano i što se ne može pronaći u djelima mislilaca poput Nikolaja Berdjajeva, Mirka Đorđevića, Tomislava Šagija-Bunića ― da spomenem samo one koji su o tome govorili iz kršćanske perspektive i čija je muka zbog svih tih izopačenih odnosa bila autentičnija od one koju su iskazivali primjerice volterijanci ili marksisti.

Teško je, dakle, išta kvalitativno novo reći o dvjema organizacijama na našim prostorima koje su predstavnici i predvodnici em vjerskog nacionalizma em dosljedne i nepokolebljive šutnje o zlu: Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Crkvi u Hrvata. Teorijskog materijala ima više nego dovoljno i zato će ovaj tekst biti kratak. Ipak, neki prizori zahtijevaju da se ne prešute.

Jedan od tih prizora vidite na slici gore. Utakmicu Svjetskog nogometnog prvenstva između Hrvatske i Rusije zajednički gledaju Dragan Čović, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), i Vinko Puljić, kardinal i vrbosanski nadbiskup. Prvi od njih je najistaknutija politička figura bosansko-hercegovačkih Hrvata i jedan od glavnih arhitekata njihove nesreće, drugi od njih je najistaknutija religijska figura katolika u BiH čija je vjera većinom svedena na hrvatstvo. Pred nadolazeće izbore u BiH ovakvi prizori su marketinški pun pogodak za HDZ koji se proklamira kao jedini vjerodostojni i legitimni zastupnik preostalih bh. Hrvata i oni će takvim prizorima svjesno manipulirati. Kardinal Puljić iskorištava se tako za potrebe jedne političke mašinerije koja od svog postanka do danas korumpira sve čega se dotakne.

No, nemojte biti naivni i misliti da je prizor slučajan i da je kardinal nesvjesno izmanipuliran. Daleko od toga. Ako izuzmemo maglovite načelne i generalne osude i isprazna moraliziranja koja se mogu odnositi na sve i na ništa, sarajevski nadbiskup se čvrsti drži Čovićeva pastirskog štapa i uloge dvorskog teologa sa zadatkom da nacionalno-političko jednoumlje zaogrne božanskim autoritetom. (O tome koliko takvo djelovanje predstavlja zloupotrebu funkcije i razara iznutra crkvenu zajednicu kojoj je kardinal na čelu, neka govore pozvaniji od mene.)

To je smisao i svrha kardinalovih poziva za jedinstvo, uz denunciranje onih koji na to jedinstvo ne pristaju. Govoreći u nedjelju pred Hrvatima u Sesvetama kod Zagreba, mahom podrijetlom iz BiH, sa vrhuškom HDZ-a u prvim redovima, kardinal Puljić je propagandnu hadezeovsku priču o jedinstvu i zbijanju redova poškropio čak i autoritetom sedam smrtnih grijeha. Najveći od tih grijeha je oholost, a kardinal Puljić je taj grijeh naveo kao glavni uzrok nacionalnog nejedinstva ― drugim riječima, postojanja kakve takve opozicije Čovićevom HDZ-u.

Za one koji se ne žele pokajati zbog grijeha i svjesno ustraju u njima slijedi naravno vječno prokletstvo i pakao. Tako je na kršćanskom nebu. Na onom dijelu kršćanske zemlje kojim upravlja Dragan Čović je slično: za oholice umišljene koji ne žele u jedinstvo s njim rezerviran je zemaljski pakao. Iz kojeg mnogi emigriraju u Irsku, usprkos prioritetnom upućivanju u Hrvatsku.

Franjo Šarčević, Prometej.ba