O PUČANSTVU RAME: Obilježja osmanskih popisa

Ne možemo napraviti apsolutnu usporedbu brojnosti pučanstva u Rami 1468. i 1550, zbog vrste i metodologije popisa, a posebno kada je riječ o konfesionalnim odnosima. U pojedinačnim defterima su nabrojani izvori prihoda od navedenih glava obitelji, a u sumarnom su ukupni podaci.

Piše: Anto Ivić

Dok je prema popisu 1469. (Prilog I.) na širem području Rame evidentirano 712 domova, godine 1550. (Prilog II.) na timarima je popisano 1057 kućanstava. Znatno veći broj je muslimanskih u odnosu na kršćanska kućanstva na timarima. Ove brojčane vrijednosti daju određene pokazatelja, ali se ne smiju gledati kao rezultati popisa stanovništva. Premda je to u znanosti prihvaćeno, navest ćemo neke od činjenica koje to potvrđuju.

Tablica 1: Kuće i baštine šireg ramskog područja na timarima popisanim 1550. godine

Osmanski popisni defteri su popisi zemljišnih posjeda organiziranih ne po naseljima, nego po timarima, redovnim plaćama za vojnu službu. Za analizu stanovništva po naseljima moraju se uspoređivati podatci iz više timara. Popisi nisu kompletni s aspekta obuhvaćanja svih naselja i stanovnika.[1] Mnogi stanovnici dobili su određene povlastice, koje ih nisu svrstale u ovaj popis. Ali i broj spahija, koji u početku nije bio veliki, određivao je broj timara i zeameta, a time i popisani teritorij. Ona naselja koja nisu pod timarima, nisu ni popisivana. Rastom broja spahija, povećavao se i broj zabilježenih naselja. Zato nema temelja pretpostavka da naselja koja se spominju 1550. možda nisu postojala i 1468., pa čak i kao pusta.

Tablica 2: Pregled vrsta posjeda

Npr. 1468./69. evidentirano je 39 naselja u okviru timara, ali spomenuta su i druga, u kojima su bili zidari u radnim jedinicama, osim u Prozoru, i u selima: Izgrađe, Ričica, Donji (Šipić). Dakle, broj naselja je bio veći. Gotovo je nevjerojatno da u ta tri naselja nije živio nitko drugi, osim njih, što potvrđuje da nisu popisani niti svi stanovnici, niti sva kućanstva. Godine 1550. u varoši Prozor i pazaru (trgovištu) Konjic značajan je udio glava obitelji za koje je navedeno da su upisani i kao muslimanska raja u pojedinim selima.[2] Plaćali su dimnicu ili dimarinu, prve godine u mjestu u kojem do tada nisu bili upisani. U Prozoru 12-orica muslimana koja su plaćala dimarinu, bili su raja upisana u drugim selima Duge, Ripci, Gmići, Ustirama, Doljani, Ravnica i Zvirci (vj. Zvirnjača), te jedan kršćanin iz sela Krajinčić (vj. Kranjčići). One u Doljanima, Ripcima i Kranjčićima, možemo naći u popisu, a ostale ne.[3] Slično je i s osobama u Konjicu. Navedena su i ramska mjesta za koje uopće nemamo podatke o stanovnicima, poput selâ Dušković i Jelovci.[4] Ovo također potvrđuje da nisu popisana sva mjesta ali i da je bivalo dvostrukih upisa osoba, po različitim kriterijima.

Budući da se radi o nekretninama i poreznim obveznicima, postavlja se pitanje bezzemljaša i onih koji rade na tuđim posjedima, za koje posjednici plaćaju porez. Spominjanje „oženjenog bezzemljaša“ (džaba bennak) u selu Borovnica 1550. godine,[5] iznimka je koja potvrđuje pravilo da ih ne nalazimo u popisu. Rijetko nalazimo udovice. Također, neslobodni kršćani, zarobljenici, robovi, posluga kod muslimanskih gospodara, nisu se mogli naći u ovim defterima. Franjevačka crkva i samostan u kojem je bilo najmanje šest redovnika, navedeni su u smislu potrebe plaćanja poreza, a ne kao jedno od kućanstava koje ulazi u ukupan zbroj.

S posebnim nametom bili su evidentirani neoženjeni muslimani. Ne i kršćani. To bi se moglo tumačiti i stimuliranjem stvaranja novih muslimanskih obitelji. Postoje indicije da je i ovom razdoblju, kao i danas, brojnost urbanih obitelji bila manja od seoskih, što bi ukazivalo na to da je i prosječan broj članova muslimanskih, u odnosu na katoličke obiteljske zadruge bio manji.

Zamjećuje se da Ahmed Aličić u predgovorima više izdanja osmanskih popisa ističe kako se u popisima nisu razlikovali kršćani – katolici i pravoslavci, te da ovih drugih u Bosni i nema do turskog osvajanja. Također i da naziv krstjanin pripisuje isključivo bosanskim krstjanima, time ih razlikujući od kršćana-katolika, bez ikakvog jasnog utemeljenja. Naime, katolici su upravo tim nazivom označavali svoje vjersko opredjeljenje. U skladu s pravopisnim promjenama i standardizaciji, riječ krstjanin[6] praktično je zamijenjena rječju kršćanin tek u 19. stoljeću. Ne ulazeći u korektnost prevođenja staroosmanskih tekstova, poput npr. označavanja franjevaca popovima i kaluđerima, ili čitanja osobnog imena kao Stepan, a koje se bez sumnje izgovaralo kao Stipan, ovo potvrđuju katoličke matične knjige, franjevačka književnost i ljetopisi, kao i drugi izvori pisani bosanicom sve do 19. stoljeća.

[1] Ahmed S. ALIČIĆ (prir.), Opširni katastarski popis za oblast Hercegovu iz 1585. godine, sv. I. X „Broj ukupnog stanovništva na temelju ovih popisa nije se mogao utvrđivati.“

[2] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj. 86-87, 416-417.

[3] Radi se o dva popisa na koja se referiram: Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. i Opširni popis timara mustahfiza Kliškog sandžaka iz 1550. godine.

[4] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 80, 94

[5] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 227. Riječ je o Hidru, sinu Božidara, u selu Borovnica u Rami.

[6] Pisanog s ubačenim vokalom ispred samoglasnog “r“, poput „Nauka k(a)rstjanskog“ bosanskog franjevca fra Matije Divkovića iz 1611., prve tiskane knjige na narodnom jeziku u BiH.