Obilježena 28. obljetnica od razmjene hrvatskih logoraša iz logora Muzej „Bitka za ranjenike“ u Jablanici
U organizaciji Hrvatske udruge logoraša obilježena je 28. obljetnica od razmjene hrvatskih logoraša koji su bili zatočeni u logoru Armije BiH Muzej „Bitka za ranjenike“ u Jablanici.
Obilježavanje je započelo polaganjem vijenaca kod Muzeja u Jablanici u 10 i 30 sati. Položen je vijenac i upaljene su svijeće. Opijelo je izmolio don Drago Ćurković, jablanički župnik koji je predvodio i misu u župnoj crkvi u 11 sati. Don Drago je tijekom propovijedi istaknuo važnost kršćanskog života prateći Isusov put.
Posebno je naglasio da se uvijek treba boriti za istinu jer je Isus naš Put, Istina i Život. Na kraju misnog slavlja zahvalio je svima koji su došli na obilježavanje ove obljetnice jer je važno da se ovi događaji ne zaboravljaju, nego da budu podsjetnik za veliko zlo koje se događalo, a to je rat.
Logor Muzej „Bitka za ranjenike“ Jablanica
Logor je osnovalo ratno Predsjedništvo općine Jablanica 15. travnja 1993. godine U razdoblju od osnivanja do njegovog zatvaranja kroz ovaj logor prošla je 891 osoba hrvatske nacionalnosti. Od tih 891 njih 88 su bili pripadnici HVO-a, ostalo su bili civili iz Jablanice, Doljana, Drežnice, Grabovice i okolnih mjesta, a neki nisu ni evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa.
U skupini od oko 150 civila dovedena je i najmlađa osoba u logor, dijete starosti 28 dana, te više od 60 djece mlađe od 14 godina, kao i veći broj starijih osoba.
Ubrzo nakon osnivanja, točnije10. svibnja 1993. godine, nakon napada Armije BiH na hrvatsko selo Grabovicu, u logor su dovedeni zarobljeni pripadnici HVO-a. Također, napadom Armije BiH na selo Doljane 28. srpnja 1993. godine prisilno je i protupravno u logor dovedeno više od 150 civila iz tog sela.
U toj skupini dovedena je i najmlađa osoba u logor, dijete starosti 28 dana, te više od 60 djece mlađe od 14 godina i veći broj starijih osoba
U logoru su se događala nečovječna postupanja, od premlaćivanja, silovanja pa do ubijanja. Dovođena su djeca, starci, majka s četvero djece, a jedna je žena čak i rodila u logoru.
Obljetnici su prisustvovali bivši logoraši čije su ispovijesti teške i bolne
Logoraši su bili smješteni u ćelijama ispod Muzeja. Tijekom razgovora moglo se čuti kako su vođeni na prisilne radove na Bokševicu i Pisvir.
„U prostorijama Muzeja nalazile su se samice u kojima su stravične torture prolazili hrvatski logoraši. Razmjena je uslijedila 1.3.1994. Do današnjeg dana nema nijedne optužnice od strane pravosuđa za nalogodavce za osnivanje logora”, kazao je Ronald Jarak, predsjednik udruge Hrvatskih logoraša.
Mara Kovačević iz Doljana u logoru u Muzej u Jablanici provela je sedam mjeseci. „Bila sam ovdje sedam mjeseci. Teško je bilo. Ja ne bih sad o tome. Ništa nisu poduzeli da ostvarimo svoja neka prava što smo tu bili, ni ja, ni, sin, ni svekrva. Da nam barem nešto priznaju.“
Niti nakon 28. godina od raspuštanja logora Tužiteljstvo BiH nije podiglo ni jednu optužnicu protiv odgovornih osoba za formiranje i stanje u logoru.
U logoru Muzej „Bitka za ranjenike“ bio je i Mirko Zelenika koji je kazao: „Do rata živio sam u Jablanici, zapravo, moj stan je desno od mene jedno 350 metara. U ovom logoru sam bio zadnja četiri mjeseca, a prije toga sam bio u logoru Crkva, Donja Drežnica i u Zukinoj bazi. Ovdje sam došao u 11 mjesecu 1993. godine kada je logor bio već pun. Ovaj logor se stalno osporava od politike. Ovdje je bilo 88 pripadnika HVO i deset puta više civila, ukupno 891 osoba. Bio sam u jednoj prostoriji koja nije imala dnevno svjetlo. Zamislite ovo, cijelu noć i veći dio dana jedini nužnik bila je kanta, a po danu su nas puštali jedanput. Uz to batinjanje, paćenje glađu, tjeranje na prisilni rad. To je slika ukratko ovog logora. Ovo je koncentracijski logor.“
Osim civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti u logoru Muzej u Jablanici našli su se i zarobljeni pripadnici HVO-a
Matija Jakšić iz Jajca o logoru je kazao: „Bio sam tu četiri mjeseca pod neonskim svjetlima. Vodili su nas tu po nekim čukama da radimo, da kopamo. Tu je bilo premlaćivanja, batinanja, omalovažavanje. Nema šta nisu radili. Kažu sabirni centar, ovo je bio kazamat. Svašta je tu bilo. Bio sam na sudu i u Hagu, na sudu u Mostaru i Konjicu. Imaju neke presude, ali sve je to… neki kažu da je zastara…“
Srećko Raič iz Drežnice je prošao logor Muzej : Ovdje sam proveo 6 mjeseci. Da nisam pobigo bio bi još četiri mjeseca. Tu je svašta bilo; degeneka, gladni, bilo je po tri dana da ne bi nam dali ništa jesti. Po tri dana ne otvaraju vrata nikako. Uništili su mene prvo, sve što sam imao, imanje. Sve je srušeno. Bilo je nas četiri kuće Raiča. Mene su ovdje dotjerali, a stari su ostali. Tada su i stare odveli 30 kilometar od kuće i onda su sve srušili. Pravio sam molbu da mi se kuća obnovi i nikad ništa. Sad sam u mirovini i nisam je u stanju obnoviti. Nikada nisam ništa dobio, pa ni odbionicu. Šta sam pretrpio i da nisam pobjego tko zna šta bi bilo. Nas je pobjeglo 22 i još nas je svega pešest živo.“
