Obitelj sa sedmero djece koja se ne boji života

Činjenica da je život, kao i ljubav, zaista Božji dar, najjasnije se očituje u obitelji koja, između ostaloga, ima veliku ulogu u odgoju i prenošenju vjere. Da bismo to potvrdili te saznali kako danas funkcioniraju obitelji s više potomaka, kontaktirali smo Martinu i Josipa Tirića koji sa sedmero djece žive u maglajskom selu Fojnica.

Ne treba biti stručnjak kako bi se moglo zaključiti da su brak i obitelj jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva. Također ne treba biti veliki poznavatelj statistike, sociologije, psihologije i drugih nauka da bismo došli do pretpostavke kako je bračna zajednica, a pogotovo ona kršćanska, pogođena mnogostrukim, dubokim i brzim promjenama društva koje, posljedično, imaju enormno negativan utjecaj na nju.

Nažalost, parovi u BiH sve kasnije ulaze u bračno zajedništvo i postaju roditelji, što za posljedicu, između ostaloga, ima i rađanje manjeg broja djece. Kada se na to nadoda proces iseljavanja, rezultat je trajni pad nataliteta. Začarani je to krug iz koga, čini se, zapadna civilizacija kojoj bh. društvo, htjelo-ne htjelo, pripada ne zna pronaći adekvatno rješenje.

Ono što u ovom kontekstu treba istaknuti je činjenica da je čovjek biće relacija i da se jedino u odnosu na drugoga sam ostvaruje i postaje produktivan. To dovodi i do otvorenosti prema životu, to jest rađanja djece.

Bog i glazba spajaju ljude

Jedni od onih koji se odupiru svjetovnim burama su supružnici obitelji Tirić – Martina i Josip koji danas žive u selu Fojnica, u župi u kojoj je Josip odrastao zajedno s dva brata. Ovo dvoje mladih poznavalo se iz viđenja za vrijeme sviranja u dvama različitim bendovima u KŠC-u Don Bosco u Žepču, župi u kojoj je Martina rođena te živjela u roditeljskom domu s dvije sestre i jednim bratom.

Kako nam je Josip rekao, kada se u školi javila ideja zajedničkog nastupanja ta dva benda, njih su se dvoje na probama pobliže upoznali pa se može reći kako su „kliknuli kroz glazbu“. Na brak nisu dugo čekali i sklopili su ga 2005. kada je Josip imao 23, a Martina, rekli bismo, tek 20 godina.

Uslijedilo je ono što danas nije baš uobičajeno i izaziva čuđenje. Bog im je, uz mnoge kušnje, podario sedmero djece: Julijana (2005.), Samuela (2010.), Gabriela (2012.), Rahelu (2014.), Martina (2016.), Anu (2017.) i Rebeku (2021.).

„Za nas je obitelj prvenstveno zajedništvo muškarca i žene. Samo to, a onda iz toga postoji mogućnost da dođu djeca, jer ako i ne dođu, to ne znači da muž i žena koji nemaju djecu nisu obitelj. Svakako je i jedan dar od Boga da čovjek ne bude sam“, kazala nam je Martina objašnjavajući što je to za njih obitelj. U tom je kontekstu istaknula kako su istinske vrijednosti kršćanske obitelji „da živi u ovome svijetu i vremenu, ali se ne suobličuje s ovim svijetom, nego čuva i brani svoje vrijednosti“.

Sve obitelji imaju probleme

Naglasila je da kršćanske obitelji imaju poteškoće i probleme, baš kao i nekršćanske, ali ih rješavaju na drugi način: tražeći Božju volju kroz molitvu te prihvaćajući trpljenje.

Na tragu toga posvjedočila je da su se godinu nakon vjenčanja u susretu s prvom nevoljom razdvojili jer nisu imali snage „biti zajedno u problemima“.

„Bili smo razdvojeni dvije godine i to je bilo jedno jako teško vrijeme za nas. U tom vremenu razdvojenosti iskusili smo užas odbacivanja križa, to jest što znači pred problemom pobjeći, ‘napustiti bojišnicu’. To nam je bilo puno veće trpljenje. U tom trenutku bili smo pozvani slušati kateheze Neokatekumenskog puta u Žepču. Muž je ušao u zajednicu 2007., a ja 2008. Ponovno smo počeli živjeti zajedno 2009. Naš brak, život i snaga obnovljeni su preko ove stvarnosti u Katoličkoj Crkvi“, kazala nam je Martina ističući da su najčešći problemi obitelji danas razne ideologije i način života koji želi uvjeriti čovjeka kako mu ne treba Bog i da sreća dolazi od novca.

Istaknula je kako najveće poteškoće u obitelji između muža i žene nastaju kada je supruga zahtjevna, a suprug nikad nije dovoljno uključen u kućne poslove. Na tragu toga ukazala je kako krize u vlastitoj obitelji ne rješavaju „odlascima“, kao na početku zajedničkog života, nego moleći oproštenje: „Poniziti se i reći OPROSTI. Bilo da su problemi između muža i žene ili između djece, to je najvažnija riječ. Iako onaj osjećaj oproštenja možda ne dolazi odmah, važno se poniziti, a onda Bog uvijek dolazi u pomoć. Prisjećamo se čudesa koja je Bog učinio u našem životu i podsjećamo da se ne borimo jedni protiv drugih.“

Osluškivati djecu…

Godine su prolazile, a broj članova njihove obitelji se povećavao, ali i obveze koje ponekad ne stižu završiti.

„Kad se nađeš u svakodnevici, onda ne razmišljaš kako to obavljaš, nego samo ideš naprijed i boriš se. Iskusili smo da ako stavimo Boga na prvo mjesto, sve druge stvari su na svome mjestu. Kad imaš više djece, shvatiš kako nije najvažnije da je kuća pospremljena i da su sve stvari gdje bi trebale biti, nego da je važnije osluškivati potrebe djece“, ustvrdila je Martina naglašavajući da su izazovi odgoja djece danas veliki.

„Duh ovoga svijeta pustoši po dušama djece i mladih preko pametnih telefona i interneta. Razne ideologije i ne znam kako bih nazvala to što se danas mladima promovira preko društvenih mreža i aplikacija. Kod nas samo najstariji sin ima pametni telefon. Druga naša djeca nemaju, ali vidimo da su razne stvari koje nisu dobre, ipak, došle i do njih“, istaknuli su roditelji te naglasili kako je najbitnije razgovarati s djecom o tome, reći im što je stvarnost, a što ne.

Posvijestili su kako danas uopće nema razlike između odgoja djece na selu i gradu upravo zbog moderna načina života gdje se sve postiže „jednim klikom“, a obitelji, većinom, imaju automobile te ih ništa ne sprječava biti gdje god žele. Kako su nam rekli, jedina prednost je u tome što djeca imaju više prostora za igru u prirodi te ih potiču da ju gledaju, slušaju cvrkut ptica, navečer promatraju zvijezde, i da u tome vide ljepotu dara Boga stvoritelja svega.

Kakav je uobičajen dan?

S obzirom na brojnost, jasno je kako ova obitelj ima i dodatni izazov kako sve posložiti.

Supružnici Tirić ustaju u 6:00 h i sami piju brzinsku kavu te bude djecu za školu. Pet je školaraca, a dvoje ostaje doma. Josip ide na posao nastavnika gitare oko 10:00 h, a Martina ostaje doma, pali sve moguće perilice, priprema ručak jer se oko 13:00 h već neki vraćaju iz škole te rade zadaću. Kada dođe suprug, zajedno s djecom ručaju i u to vrijeme razgovaraju.

„Muž nastavlja poslove oko kuće, djeca rade školske obveze jer ne mogu u isto vrijeme svi raditi zadaću s obzirom da smo u jako malom prostoru. No, Bogu hvala, pomalo pravimo našu kuću gdje ćemo uz Božju providnost, nadam se, imati više prostora. Zatim se djeca igraju vani do večere nakon koje imamo zajedničku molitvu“, posvjedočila je Martina ističući da nasumice otvaraju Bibliju, čitaju i razgovaraju o pročitanom.

„Poslije toga ako netko želi, upućuje naglas Bogu svoju osobnu molitvu; zajedno molimo Očenaš nakon čega si dajemo zagrljaj mira i obvezno molimo oproštenje jedni od drugih. Idemo na spavanje od 22:00 h na dalje“, kazali su supružnici ističući kako su samo opisali jedan miran dan, a bude tu svega…

Nedjelja je rezervirana za odmor, pjevanje psalama, molitve časoslova gdje koriste vrijeme podijeliti iskustva proteklog tjedna. Na misu idu u Maglaj, u idealnim uvjetima slijedi druženje s prijateljima i rođacima…

Savjet onima koji se kolebaju

Budući da su mladi stupili u kršćanski brak i bez neke pretjerane materijalne podloge, zanimalo nas je na kraju razgovora koji bi savjet dali onima koji žele zasnovati obitelj, ali imaju dvojbi.

„Iz svog iskustva mogu reći samo neka se ne boje jer Bog zna naše slabosti i računa s tim i želi nam pomoći, oblikovati nas i odgajati“, kazala je Martina kratko te nadodala da je svjedočila predrasudama prema ženama s više djece. „Misle da su to neke zapuštene žene, nesretne i nezadovoljne, ali ja mogu reći da sam potpuno ostvarena i kao žena i kao majka i da sam sretna što mi je Bog povjerio ovo djelo iako ja nisam zamišljala svoj život ovakav. Ovo je puno bolje od onoga što sam ja zamislila“, naglasila je ističući kako je najbitnije Boga staviti u središte, slušati njegovu Riječ, biti u zajedništvu s drugima te imati ljubav prema Crkvi.

Izvor: Katolički tjednik