Objavljen ratni dnevnik bosanskog franjevca Josipa Markušića
Ratni dnevnik bosanskog franjevca Josipa Markušića, poznatog kao provincijala koji je nesmiljeno poratno nasilje vlasti nad franjevcima ublažio pronalaženjem 1949. „modusa vivendi“ s Josipom Brozom Titom, pojavio se kao knjiga „Ratne zabilješke 1941.-1945.”
Proučavatelj Markušićeva života i djela, književnik i urednik Ivan Lovrenović, susret provincijala Markušića i maršala Tita uspoređuje s epičkim susretom fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. 1463. Susret potonjih se dogodio nakon pada Bosne pod Osmanlije i gubitka perspektive za opstanak Katoličke crkve u Bosni.
Na ravno 400 zasebnih listova fra Josip Markušić je kroz gotovo punih pet godina svojim sitnim rukopisom i u krajnje discipliniranoj samokontroli zapisivao što se događalo u njegovoj okolini. Tu vrstu ratnoga dnevnika, koju ćemo uvjetno nazvati i samostanskom kronikom, vodio je s takvom dosljednošću i detaljnošću kojom tih godina nije vodio ni jedan drugi kroničar Bosne Srebrene, kazao je priređivač knjige Jozo Džambo, prenosi Hina.
On napominje da je rukopis nepaginiranih odvojenih stranica do priređivača stigao s poremećenim redoslijedom i gubitkom bilješke za neka razdoblja.
Kako je Markušić pristupao svojim obavezama u zla vremena, govore njegove izjave da je jedina stvarna opasnost „ne pokazati se čovjekom“. Ostati s narodnom hrvatskim i katoličkim, a sa svima ostalim u najljepšim odnosima i stvarno bratski, bila je deviza tadašnjeg jajačkog gvardijana. „Ostali smo da svjedočimo za istinu, za svoje ideale i vjerovanja. Nismo bili političari, već jedino ispovjedaoci“, napisao je.
Knjigu je uredio Drago Bojić, franjevac čije je sjedište u istom samostanu kao Markušićevo za vrijeme Drugog svjetskog rata. U uvodu ističe da se Markušić pridružio listi franjevačkih ljetopisaca koji zapisima ostavljaju svjedočanstva o svom vremenu te prenose iskustva kako bi se nasljednici lakše nosili s izazovima svoga vremena. I jedno i drugo svjedoči kako su minule generacije franjevaca imale snažnu svijest o važnosti povijesnog pamćenja iz kojeg zajednica izrasta, ističe Bojić.
Lovrenović kaže u pogovoru da su „Ratne zabilješke“ gorki trijumf istinoljublja i čovještva, te solidarnosti sa slabijima, u kojima se očituje starinski patriotizam i otpor tuđinstvu. „Iz toga izlazi sva snažna političnost ove kronike, a ne iz pripadništva ikojoj političkoj ideologiji“, smatra Lovrenović.
Kao svećenik i katolički vjernik Markušić je cijelim svojim bićem franjevac „bosanskog formata“ i cijelo njegovo djelovanje je time označeno. Predstavnik je tradicionalnog konzervativnog bosanskog katolicizma, odan crkvi i disciplini Reda. Ljubav prema svom narodu povezivao je s nepotkupljivim svjedočanstvom o nečovještvu počinjenom u ime toga naroda, ističe se.
Lovrenović podsjeća da je Markušić bio pristalica Jugoslavije, ali ne u političkom i ideološkom pogledu, nego je to izlazio iz stare integralističke južnoslavenske struje među franjevcima. Ta struja njeguje predodžbu o srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu kao svom institucionalnom ishodištu, objašnjava Lovrenović, te dodaje da je Markušić nacifaštitičku okupaciju zemlje doživljavao je kao narodnu katastrofu.
Josip Markušić (1880.- 1968.) bio je gvardijan u Jajcu, Sarajevu i Beogradu; nastavnik i ravnatelj franjevačke gimnazije u Visokom, te definitor, kustos i provincijal Bosne Srebrene. Godine 1955. odlazi u mirovinu, kada je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva I. reda.
Za vrijeme rata, samostan u Jajcu posjećivali su književnik Ivo Andrić i pjesnik Nikola Šop, a tijekom tridesetih godina, dok je vodio samostan u Beogradu, s jednim od najvećih slovenskih arhitekata Jožetom Plečnikom (1872.-1957.) Markušić je izgradio Crkvu sv. Ante. Intenzivno je tragao za umjetničkim rješenjima sakralnih prostora. Prema Lovrenoviću, bio je „jedinstvena pojava među katoličkim intelektualcima u BiH 20. stoljeća“.
Knjiga, u nakladi Franjevačkog samostana Sv. Luke u Jajcu i Synopsisa, na 730 stranica osim ratnih bilješki donosi brojne priloge, dokumente i karte, među kojima su dokumenti o zabrani obavljanja političkih i javnih poslova franjevcima te o zabrani upotrebe crkava za obranu.
Od 1980. rukopis se nalazio izvan samostana i bio izgubljen, premda je u nekoliko navrata korišten i javno citiran, da bi prije nekoliko godina bio pronađen u Arhivu Republike Srpske u Banjoj Luci, od kuda je vraćen u Franjevački samostan u Jajcu.
