Obljetnica egzodusa Hrvata iz kakanjskog kraja

Početak ljeta 1993. bio je koban za Hrvate kakanjsko-sutjeskoga kraja. Napetosti s muslimanskom stranom započele su u ožujku, a kulminirale 13. lipnja na blagdan Sv. Ante Padovanskog. Gotovo u jednom danu s prostora općine protjerano je skoro 14 000 ljudi koji su se, većinom, zaputili ka Varešu.

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Udaljen od Sarajeva 50-ak te od Zenice 30-ak kilometara, Kakanj je rudarski industrijski gradić koji se s okolnim selima smjestio na rijeci Bosni. Općina je, prema popisu pučanstva iz 1991., imala 55 950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana (danas Bošnjaka) 54,56%, Hrvata 21,59% te Srba 8,80%.

Na početku rata 1992. srpsko pučanstvo je politički umrtvljeno, a pojedinci i skupine su razoružane tako da je osvit sukoba u ovoj općini prošao gotovo bez većih problema. Može se reći da Srbi, kao manjinski u ovome kraju, nisu imali niti želje ni volje za ratovanjem.

Sve počinje kad zasmetaju simboli

Neutraliziranjem opasnosti okupljene oko Srpske demokratske stranke vladao je tijekom 1992. relativan sklad između dvaju naroda koji su imali svoje vojske te političke predstavnike. Iako je HVO formiran prvi te je na početku rata bio respektabilno organiziran i logistički potpomognut, Muslimani su „hvatali priključak“ u kasnijim mjesecima te se može reći da su pretekli Hrvate koji su bili uljuljani u svojoj sigurnosti.

Ipak, na tragu mainstream politike Stranke demokratske akcije “Bosna pripada Bošnjacima” u kojoj su Hrvati (i Srbi) “stranci”, dok je bošnjački temeljni narod nositelj suvereniteta i budućnosti BiH, većina u Kaknju polako “pritišće” Hrvate. Pomutnju najprije prave Bošnjaci koji su “uvezeni” u taj grad i općinu.

Tako je u intervjuu za Katolički tjednik 2019. rekao mons. Petar Jukić, dugogodišnji župnik u Kaknju: „Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo ‘našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru’.“

Kidaju se i pale hrvatski nacionalni simboli, počinju verbalni pritisci i ponižavanje najprije pojedinaca, a potom čitavih obitelji, postavljaju se barikade, razoružavaju bojovnici HVO-a te uhićuju dužnosnici. A na kraju su došla i ubojstva.

Od napetosti do prvih ubojstava

Napetosti između dvaju naroda sve su više rasle, a do prvog incidenta došlo je 17. ožujka 1993. kada je ranjena hrvatska djevojčica Gordana Radoš na koju su pucali muslimanski vojnici tzv. Armije BiH. Istoga dana pripadnici muslimanskih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a.

Kako piše Ivica Milivončić u svojoj knjizi Zločin s pečatom, zatim počinju istjerivanja pojedinih Hrvata iz njihovih kuća i stanova. Izvjesni Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu. Muslimanski ekstremisti su također demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika.

Važno je napomenuti kako su u razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993., dok još nije bilo otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimanske formacije ubile osam Hrvata.

Pripadnici Armije BiH 18. svibnja 1993. pokušali su izazvati oružani sukob pa su bez razloga i povoda uhitili 16 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu Sretno, i tu ih zlostavljali.

U ranim jutarnjim satima, 8. lipnja 1993. uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjelovale su postrojbe iz Kaknja, ali i Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija između Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a nekoliko ih je ranjeno.

Postrojbe Armije BiH „čiste“ od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu Sretno i na drugim mjestima gdje su bili ponižavani i maltretirani. Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a.

Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.

Politika spaljene zemlje

Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo moralo je bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom: Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska.

Zbjeg oko 14 000 Hrvata (među kojima je bilo i 3 000 izbjeglica iz Čemernog i Ilijaša) krenuo je prema Varešu.

Sva napuštena sela najprije su temeljito opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a mnogo stambenih i gospodarskih objekata je potom spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.

Svijet nije mario za Hrvate

Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u općini nastavljeno je 9. i 10. lipnja 1993. Nadalje, u selu Ričici 12. lipnja zarobljen je ranjeni vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen. U selu Drenoviku 13. lipnja ubijena je skupina Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila – ukupno osam osoba.

U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a nekoliko njih ranjeno.

Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Međutim, tome nije pridavana velika pozornost. Naime, medijsku bitku su Hrvati izgubili mnogo ranije tako da patnje hrvatskoga pučanstva nisu bile „zanimljiva“ vijest, a i nije se uklapala u medijski narativ o Bošnjacima žrtvama.

Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozvale su izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima

Za vrijeme svih događanja pod zaštitom francuskog UNPROFOR-a, u Termoelektrani Čatići boravilo je oko 1 000 Hrvata.

Do kraja rata protjerano je iz Kaknja oko 11 000 osoba, do temelja su srušena 34 hrvatska sela, dok je broj Hrvata smanjen za 82%.

Najveća tragedija dogodila se u obitelji Anice Jurić iz Grmača, župa Kraljeva Sutjeska. Na kućnom pragu, pred njezinim očima 13. lipnja 1993. ubili su joj supruga Juru i tri odrasla sina: Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ranili su i njezinu nevjestu koja je morala sve gledati držeći novorođenče u naručju.

U vrijeme vojne akcije Armije BiH njezini pripadnici, a i muslimanski civili zapalili su oko 1 200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno devastirali oko 1 500 zdanja. U pljačku su dolazili i ljudi iz okolice Zenice. Svatko tko je želio mogao je kao u samoposlugu doći i s hrvatskih kuća skidati crijep, žlijebove te ono što je ostalo nakon prvobitne pljačke.

Jasno je kako je cilj bio onemogućavanje povratka. Tako su tamošnji politički moćnici dobili hrvatska radna mjesta, spretniji lopovi automobile, tehniku i strojeve, a oni koji su posljednji dolazili skidali su nezapaljene utičnice, prozore, čitav crijep te žlijebove, samo da ništa ne ostane, te da povratak bude skuplji.

Otpora nije bilo

Također je bitno napomenuti kako HVO nažalost (ili na svu sreću što je možda omogućilo zbjeg i preživljavanje ljudi) nije organizirano pružao otpor na određenoj crti bojišta, nego je, tu i tamo, štitio kolone civila u zbjegu. Razloga za ubijanja stoga nije bilo. Ipak, prema procjenama, u općini Kakanj u ratu su ubijena 153 Hrvata, 31 civil i 122 bojovnika.

Istina je kako nema pravog mira bez pomirenja naroda. Međutim, pravedna mira nema i bez pravomoćnih presuda – koje su izostale, uostalom kao i u drugim slučajevima gdje su Hrvati žrtve.