Obljetnica smrti fra Augustina Brkića, 29. 10. 1919. – 22. 9. 2005.

Fra Augustin, krsnim imenom Frano, rođen je 29. listopada 1919. u Konj Docu kraj Varvare od roditelja Josipa i Stanislave Brkić r. Prskalo. Krstio ga na Šćitu 1. studenoga 1919. župni vikar fra Tugomir Petrović.

Osnovnu školu pohađao je na Šćitu (1928. – 1932.), Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1932. – 1938., 1939. – 1941.), a u novicijat ga je primio rektor bogoslovije i provincijalov delegat fra Lujo Franjičević 29. lipnja 1938. na Gorici kraj Livna.

Ondje je pred provincijalovim delegatom fra Alojzijem Ćubelićem 30. lipnja 1939. položio prve redovničke zavjete, a doživotne u Sarajevu, pred provincijalom fra Anđelom Kaićem, 1. srpnja 1942. Na temelju višeg tečajnog ispita položenog 13. lipnja 1941. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, 8. listopada 1941. upisan je na Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je završio deset semestara (1941. – 1946.).

Pri kraju teološkog studija primio je svete redove u Mostaru: subđakonat 7. listopada 1945., đakonat 14. listopada i prezbiterat 21. listopada 1945.

Sve redove podijelio mu je u franjevačkoj crkvi u Mostaru biskup Petar Čule

Mladu misu proslavio je na Šćitu na svetkovinu Svih svetih, 1. studenoga 1945. Pod misom je propovijedao eksprovincijal fra Alojzije Misilo, župnik iz Lepenice, tješeći i podižući narodu vjeru i samopouzdanje zbog paljevine crkve na Šćitu i stradanja Ramljaka u Drugom svjetskom ratu. Fra Kazimir Ivić je u Bilješkama o Franjevačkom samostanu u Rami zapisao kako je fra Augustin poslije mlade mise održao podulji govor u kojem je zahvalio na izrečenim čestitkama i na koncu rekao: „Na zgarištu Gospina svetišta obećajem danas da ću poći svijetlim koracima naših ujaka do konačnog susreta s vječnim Jaganjcem na nebu. Obećajem da ću poći tradicijom velikih sinova sv. Franje, koji su kroz 700 godina prolazili bosanskim planinama i nosili narodu mir i dobro. Obećajem da ću se boriti za Boga i njegove vječne ideale i žrtvovati se za povjereno mi stado.“

Svoje pastoralno djelovanje fra Augustin je započeo na Šćitu

26. veljače 1946. imenovan je župnim, a 9. svibnja iste godine i samostanskim vikarom. Zanimljiv je slučaj njegova odlaska u Sarajevo 22. srpnja 1946., gdje se planirao zadržati nekoliko dana. Kako se nije vratio u samostan u Rami, gvardijan fra Mladen Lucić uputio je dopis Provincijalatu 6. kolovoza 1946. s molbom da mu jave ako nešto znaju za fra Augustina jer se trebao povratiti u samostan 25. srpnja iste godine.

Provincijalov tajnik fra Stanko Karin obavještava samostan 10. kolovoza 1946.: „Saznali smo da je p. o. fra Augustin pošao iz Rame, kao i to da je došao u Sarajevo, ali k nama još nije došao radi vanjske sile.“

Službeno glasilo provincije Bosna srebrena od 19. kolovoza 1946. izvješćuje: „Nestalo je na putu iz Rame za Sarajevo fra Augustina Brkića, kapelana iz Rame. Njegova sudbina dosad nepoznata.“

Umjesto u sarajevskom samostanu fra Augustin je završio u zatvoru. Naime, sa sobom je nosio bočicu žive kako bi je unovčio pa ga je policija proglasila krivim i ošišala te ga nakon nekog vremena pustila. U sljedećem broju Bosne srebrene, od 18. rujna 1946., bez više podataka, napisano je: „Fra Augustin Brkić, duhovni pomoćnik u Rami, vratio se na svoju dužnost.“

Iz Rame fra Augustin odlazi na službu župnog vikara u Fojnicu (22. travnja – 2. rujna 1948.)

Potom je služio kao župnik u Podhumu/Žitačama sa župničkom jurisdikcijom i za župu Solakova Kula (2. rujna 1948. – 19. listopada 1950.), župnik je u Varešu (19. listopada 1950. – 30. lipnja 1955.) te gvardijan i župnik u Jajcu (5. srpnja 1955. – 11. kolovoza 1958.), gdje je obnašao i službu dekana Jajačkoga dekanata. Odande je otišao za župnika u Brajkoviće (11. kolovoza 1958. – 8. srpnja 1961.), a tri godine kasnije imenovan je gvardijanom u samostanu na Bistriku, u Sarajevu (8. srpnja 1961. – 10. lipnja 1964.). Nakon gvardijanske službe župnik je u Busovači (10. lipnja 1964. – 5. srpnja 1972.), župni vikar u Tuzli (5. srpnja 1972. – 23. svibnja 1973.) i župnik u Bihaću (31. svibnja 1973. – 19. lipnja 1976.). Biran je i za definitora Provincije (17. travnja 1967. – 25. srpnja 1970.).

Na prijedlog Provincijalata od 19. lipnja 1976. beogradski nadbiskup Gabrijel Bukatko imenovao ga je 25. lipnja 1976. župnikom u Beogradu. U isto vrijeme obnašao je i službu gvardijana u samostanu sv. Ante do 16. srpnja 1982., kada je imenovan župnim vikarom. U Beogradskoj nadbiskupiji je 6. prosinca 1977. imenovan dijecezanskim konzultorom pri Ordinarijatu na mandat od tri godine. Imenovanje je produženo na sljedeće tri godine, do 1983. Za člana Prezbiterijalnog i Pastoralnog vijeća te nadbiskupije na mandat od tri godine imenovan je 20. prosinca 1977. U Beogradu je 22. listopada 1995. proslavio i zlatnu misu te ondje ostao do 31. kolovoza 2000., kada je prešao u samostan na Šćitu. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić podijelio mu je jurisdikciju ispovjednika 9. kolovoza 2000.

Fra Augustin je preminuo u samostanu na Šćitu 22. rujna 2005. u 86. godini života i 68. redovništva

Pokopan je dva dana kasnije na groblju u Ripcima. Svojim redovničkim i svećeničkim životom fra Augustin je ispunio svoje obećanje s mlade mise. Prošao je franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom, od Rame do Beograda, koračajući svijetlim koracima bosanskih ujaka i vratio se na mjesto gdje je započeo pastoralno djelovanje i gdje je našao konačno smirenje do susreta s vječnim Jaganjcem, kako je istaknuo gvardijan fra Mato Topić u oproštaju na ukopnoj misi.

Živio je u duhu tradicije sinova svetog Franje noseći svima mir i dobro: odan redovničkim i dijecezanskim poglavarima, s punim poštovanjem odnosio se prema pretpostavljenima. Bio je temeljit i odgovoran u vođenju redovničkih i župnih zajednica, precizan i dostojanstven u svim vidovima komunikacije i zajedničkim točkama, jednostavan i malen s malenima iz običnog puka kojemu je služio, velik u skrovitom kutu ispovjedaonice, napose posljednjih godina života.

U svojoj redovničkoj zajednici, posebno pred konac života, najviše se radovao susretu s braćom i sestrama, a najteže mu je bilo kada je morao biti bez blizine drugih fratara. U zajednici je uvijek bio raspoložen za šalu i bratske dosjetke, pa i onda kada više ništa nije mogao čuti.

Fra Augustin zvan Gušta do kraja svoga života na različite se načine borio za Boga i njegove vječne ideale. Božje ime nosio je u srcu i na usnama i u časovima bolesti i iscrpljenosti. Posljednjih dana svoga života, potpuno prikovan za postelju, nekada je i satima svjesno, a još češće nesvjesno, naglas molio krunicu i gestikulirao rukama ponavljajući bezbroj puta: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svojemu!“