Obljetnica smrti fra Bone Milišića, 15. II. 1841. – 17. VIII. 1902.

Fra Bono, sin Mije, krsnim imenom Ilija, rođen je u Rumbocima 15. veljače 1841. Uočio ga ramski župnik fra Bono Perišić (Fojnica, 1813. – 1887.), dva puta župnik u Rami (1845. – 1846., 1851. – 1855.), poučio u čitanju i pisanju i kao darovita dječaka zajedno sa stričevićem Petrom poslao u fojnički samostan, gdje su 28. travnja 1856. oba stupili u novicijat, uzevši ime fra Bono, odnosno fra Ivan, a u franjevačko odijelo obukao ih je provincijalov delegat fra Jakov Baltić. Jednostavne zavjete položio je u istom mjestu pred fra Bonom Perišićem, delegatom provincijala fra Martina Nedića, 28. travnja 1857. Tri godine fra Bono je bio na studiju u Đakovu (1857. – 1860.), potom je otišao u biskupsko sjemenište u Egeru (Mađarska), gdje je s najboljim uspjehom završio teološke nauke. Kao odličan student omilio je egerskom gvardijanu Furdeku i nadbiskupu Béli Bartakoviču, te su mu oni poklonili mnogo knjiga kako bi ih ponio sa sobom u Bosnu za daljnju teološku naobrazbu. Fra Bono je zaređen za prezbitera 1. studenoga 1863. Mladu misu proslavio je na groblju u Rumbocima 15. studenoga 1863.

Prema upisu u Matične knjige krštenih župe Bugojno fra Bono je župni vikar u Bugojnu od 26. studenoga 1863. do 6. siječnja 1864., a potom župni vikar u Rami do 2. prosinca 1866., kada je imenovan učiteljem novaka u Fojnici. Ondje djeluje pet godina (1866. – 1871.). Apostolski vikar fra Paškal Vujičić uzeo ga je za osobnog tajnika 1871. i boravi u rezidenciji u Brestovskom, ali tu je službu zbog slaba zdravlja obavljao samo godinu dana. Bio je zatim župnik u Rami (1872. – 1873.), gdje je čekao ferman i skupljao građu za gradnju crkve. Nakon godinu dana, nevješt gradnji i slaba zdravlja, zamolio je starješinstvo Provincije za premještaj sa Šćita. Imenovan je župnikom u Trišćanima, danas župa Gračac, gdje je proboravio tri godine (1873. – 1876.). Kad su Mađari na silu premjestili bosanske franjevačke bogoslove iz Đakova u Ostrogon, Milišić im je kao iskusan odgojitelj 1876. postavljen za odgojitelja. Iz Ostrogona je sljedeće godine, u najkritičnije i najpogibeljnije vrijeme promjene režima i zaposjednuća Bosne i Hercegovine od strane austrougarske vojske, došao za gvardijana u Fojnicu. Godine 1878. dva puta je od branitelja dotadašnjeg režima strahovao za svoj život. Fra Kazimir Ivić u Bilješkama piše: „Jednom je zgodom te godine morao klečati pred jednim silnikom dva puna sata, a on mu je oko glave mahao ćordom. Od toga vremena počeo je fra Bono sijediti, oslabilo mu je srce i nikada više nije imao pravog zdravlja. Poslije okupacije znao je fra Bono gdje se krije taj silnik, upitan je za to, ali nije htio kazati, oprostio mu je veledušno.“ Na kapitulu Provincije u Kraljevoj Sutjesci izabran je 1. travnja 1878. za definitora i ostao do 7. kolovoza 1882. Sudjelovao je na kapitulu Provincije na kojem je Rama proglašena rezidencijom. Naime, ramska redovnička zajednica bila je samostanska zajednica do tragičnog izgona u Cetinsku krajinu 1687., a od tada je imala samo status župe do 5. kolovoza 1882., kada je proglašena rezidencijom.

Fra Bono je nakon gvardijanstva u Fojnici 1880. imenovan župnikom u Podmilačju. Kada se 1883. godine fra Josip Ćurić odrekao službe predsjednika rezidencije u Rami, naslijedio ga je fra Bono, imenovan 4. svibnja 1883. Kao poglavar u Rami, nastavio je uređivati tek ozidanu i pokrivenu crkvu: stropove, popločavanje poda, žbukanje, bojenje i djelomice nabavku namještaja.

Dana 17. svibnja 1888. na kapitulu Provincije u Gučoj Gori izabran je za provincijala Bosne Srebrene. Kao provincijal kupio je već prve godine zemljište za gradnju sjemeništa i gimnazije u Visokom, ali Zemaljska vlada nije dozvolila gradnju. Iste je godine od braće Omera i Muje Sefera kupio i zemljište na Gračacu za gradnju nove crkve i kuće jer prvotna lokacija u Trišćanima nije bila pogodna za središte župe. Godine 1899. prisustvovao je generalnom kapitulu franjevaca u Rimu. Na službi provincijala naslijedio ga je 11. travnja 1891. fra Andrija Buzuk.

Milišić je ponovno predsjednik rezidencije u Rami i župnik od 16. travnja 1891. do 21. svibnja 1894. Svojom prvom dužnošću smatrao je urediti unutrašnjost ramske crkve, pa je 1892. godine u crkvi postavljena oltarna slika rimskog slikara Alberta de Rohdena, koja je izgorjela kad su partizani 13. srpnja 1942. zapalili crkvu. Godine 1893. majstori Dalmatinci radili su na uređenju unutrašnjosti crkve, a Kuprešaci su stavljali novi limeni krov. Dovršen je i toranj crkve visine 39 metara, a na Sve svete iste godine vrhbosanski kanonik Andrija Jagatić blagoslovio je ramsku crkvu i de Rohdenovu sliku. U Vrhbosni je objavljena vijest kako ramski fratri nikada nisu „smetnuli s uma potrebu, da se crkva što prije dopremi i što bolje okiti. Oni su u tom pravcu učinili mnogo, a najviše sadašnji župnik, bivši redodržavnik Bosne Srebrene, fra Bono Milišić. Treća je već godina, što se on svojski zauze za to, pri čem je našao revna pomoćnika u osobi sadanjega savjetnika redodržave i katehete na Sarajevskoj gimnaziji fra Jerka Vladića, sinovca pokojnog fra Ante. Pobude, poticanja i obilate podpore našao je on i kod Presvijetloga gospodina nadbiskupa Vrhbosanskoga. Znajući Njegova Presvietlost vruću želju pučanstva Ramskoga i smjernu njihovu a usrdnu prošnju, da se čudotvorna slika opet u njihovu sredinu vrati, zamisli lijepu misao, koju dade da vještim kistom svojim izvede rimski umjetnik Alberto de Rohden: kako najme angjeli donose u Ramu sliku Gospinu, koju s uzhićenjem i u velikom zanosu pozdravljaju župljani sa svojim župnikom.

Sve ovo bijaše u toliko dogotovljeno, ter je na 1. novembra mogao biti blagoslov posve obnovljene i dogradjene crkve i slike. […] Valja najviše imati pred očima samu temeljnu misao slike. Ne predstavlja nam ona najme Gospu, nego prenos slike Gospine, te zanosni, uzhićeni pozdrav te slike sa strane Ramljaka. […] Lice Gospino lijepo je i točno prema izvorniku izvedeno; vjerno je naslikan i puk u narodnom svojem odielu, te sadašnji župnik fra Bono pored njega.“

Na de Rohdenovoj slici bilo je prikazano 16 osoba. Središnji je lik fra Bone Milišića, do njega je jedan talijanski klerik. U prvom redu s lijeva na desno bili su: Mijo Ravlić iz Ripaca (otac fra Ante), Mijo Bradić iz Proslapa, Ivo Petrović iz Rumboka, Mijo Milišić (otac fra Bone), Matan Milišić-Baraban iz Rumboka, Ivan Jukić iz Proslapa, Ivuša Milas r. Beljo iz Proslapa i Toma Novaković Penjgo iz Jaklića. U drugom redu: Peša Šarčević iz Rumboka, Mijo Ljubić (Lumbić) iz Varvare te dvije osobe iz Donje Rame (mati i sin). U trećem redu kleči kći Mije Ljubića iz Varvare i Joza Petrović r. Anđelić iz Rumboka, kojoj se ne vidi lice. Kao kuriozum fra Kazimir Ivić navodi da je na Peši Šarčeviću bila ženska ramska haljina i zvirnjačke čarape, što znači da je umjetnik zaboravio koju odjeću tko nosi. Slikar Gabrijel Jurkić je prema jednoj fotografiji 1955. naslikao novu sliku Anđeli donose Ramsku Gospu, koja je danas smještena u pomoćnom oltaru crkve na Šćitu.

U svibnju 1894. fra Bono se zahvalio na predsjedništvu u Rami te je 21. svibnja 1894. imenovan župnim vikarom, „ali je opet morao preuzimati mjesto, na kojem nitko nije znao upravljati kao on“, bilježi fra Kazimir Ivić. Ponovno je predsjednik rezidencije i župnik od 3. svibnja 1895. Iza Velike Gospojine 1902. godine otišao je u banje na Ilidži u Sarajevu. Od posljedica srčanog udara umro je u Zemaljskoj bolnici na Koševu 17. kolovoza 1902. u 62. godini života i 46. redovništva. Sahranjen je 19. kolovoza 1902. na groblju sv. Mihovila u Sarajevu.

Kao ljubazan i praktičan čovjek, fra Bono je ulijevao poštovanje i povjerenje te uživao ugled kod vlasti. Bio je vrlo visok, oko dva metra, k tome i krupan, a jedno vrijeme bio je težak 200 kg.

U pismu provincijalu fra Augustinu Čengiću od 22. kolovoza 1902. fra Bono Ivandić piše o Milišiću: „Pokojni je kod svakog zdravo mislećeg čovjeka ostavio lijepu uspomenu, cijela Rama za njim tuži, činovnici ga žale, Vas je osobito cijenio i imao na srcu, pokažite dakle, da i Vi njega ljubite, te ne dopustite da mu se na taj način ugled krnji, providite ovoj obćini, kojoj je pokojni sve svoje sile posvetio, sa čovjekom trijeznim, pametnim i ozbiljnim, koji će znati držati stvari u redu. Taj čovjek bi bio najsposobniji Ćorić fra Anto.“

U povodu fra Bonine smrti u Vrhbosni, glasilu Nadbiskupije, stoji: „Za dobrim fra Bonom Milišićem požalit će sva Bosna kao za svojim savjesnim svećenikom i plemenitim rodoljubom, a osobito bosanska franjevačka redodržava, koja je u njem izgubila jednoga od najzaslužnijih i najobljubljenijih svojih članova, koji je u svoje vrijeme onako miroljubivo, baš kao pravo dobri pastir umio upravljati bosanskom srebrenom redodržavom. Zaplakat će za svojim dobrim gvardijanom i duhovnim otcem poimence sva naša lijepa i romantična Rama, gdje je mili pokojnik ponajveći dio svojega pastirovanja proboravio kao župnik i gvardijan. A žali za svojim velikim prijateljem i ‘Vrhbosna’, preporuča ga u pobožne molitve svojih čitatelja, te moli i sama Gospodina, da mu udieli pokoj vječni, da mu što skorije bude obilata plaća na nebesima. Pokoj mu plemenitoj duši!“

Tri puta biran za predsjednika rezidencije u Rami, fra Bono ju je znatno uredio, a knjižnicu je proširio i providio vrsnim knjigama znanstvenog, filozofskog, teološkog i historijskog sadržaja tako da se mogla „takmičiti s najboljim samostanskim knjižnicama na slavenskom jugu.“

Kao obrazovan i praktičan čovjek, fra Bono je veliku pozornost pridavao samostanskom gospodarstvu. Kupio je više zemlje nego što je rezidencija do tada posjedovala u dolini Rame i na okolnim planinama. Na Draševu je gajio blago. Posvetio je posebnu pažnju vinogradima u Trišćanima i uzgoju šljiva uz rezidenciju. Vino i rakija uvijek su se mogli prodati, pa makar i jeftino. Držao se fra Bono načela pametnih ekonomista u Bosni: Dok je na čepu, bit će i u džepu.

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020., Prozor, 2022.