Obljetnica smrti fra Bone Ravlića (11. XI. 1914. – 11. I. 2006.)

Fra Bono, krsnim imenom Ivan, sin Nikole i Marte Ravlić r. Nikolić, rođen je u Ripcima 11. studenoga 1914. Istoga dana krstio ga na Šćitu fra Anto Ravlić, župnik. Osnovnu školu pohađao je na Šćitu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1926. – 1932., 1933. – 1935.), gdje je maturirao 23. lipnja 1935. godine.

Novicijat je proveo na Gorici u Livnu

Ondje ga je u franjevački habit obukao provincijal fra Marijan Marić 29. lipnja 1932. Na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Narcis. Prve zavjete položio je na Gorici 30. lipnja 1933. pred provincijalom Marićem i uzeo redovničko ime fra Bono. Doživotne zavjete položio je u Sarajevu pred provincijalom fra Alojzijem Ćubelićem 1. srpnja 1936.

Pohađao je filozofsko-teološki studij u Sarajevu od 14. rujna 1935., gdje je završio deset semestara (1935. – 1940.). Za prezbitera ga zaredio 29. lipnja 1940. u Sarajevu pomoćni biskup vrhbosanski Smiljan Čekada. Mladu misu proslavio je na Šćitu 14. srpnja 1940.

Fra Bono je 27. kolovoza 1940. imenovan župnim vikarom na Plehanu. Mjeseca studenoga otišao je na odsluženje vojnog roka u Niš, a zatim u Sarajevo (1940. – 1941.). Zanimljivo je da je to bila služba u dvjema državama i vojskama: jugoslavenskoj i hrvatskoj. Nakon vojnog roka obnašao je službe župnog vikara na Šćitu (1. listopada 1941. – 1. svibnja 1942.), u Dubravama (1. svibnja – 1. rujna 1942.), Tramošnici (1. rujna 1942. – 29. rujna 1942.), Tuzli (29. rujna 1942. – 1. svibnja 1943.), Kraljevoj Sutjesci (1. svibnja 1943. – 28. travnja 1944.), Varešu (28. travnja 1944. – 14. kolovoza 1945.) i Jajcu (14. kolovoza 1945. – 6. prosinca 1945.).

Nakon četiri mjeseca boravka u Jajcu fra Bono odlazi za župnika u Potočane kraj Odžaka. Odande je 6. kolovoza 1946. odveden u Doboj, gdje ga je komunistička vlast (OZN-a) zatvorila. Divizijski vojni sud u Sarajevu osudio ga je 25. listopada 1946. „na sedam godina lišenja slobode s prinudnim radom“ te „četiri godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, osim roditeljskih.“ Osuđen je zbog krivičnog djela iz čl. 3 t. 14 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Armijski vojni sud u Sarajevu razmatrao je 25. prosinca 1946. predmet njegove krivice i, u povodu njegove žalbe na presudu, donio rješenje da se osuđuje na „kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 5 (pet) godina i na gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od dvije godine“. U kaznu mu se uračunalo vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. kolovoza 1946. Budući da je kazna snižena na pet godina, na slobodu je pušten uvjetno 30. studenoga 1949. Bio je kriv, pisalo je u presudi, zato:

„a) što je neustanovljenog dana u martu mjesecu o. g. primio u svoju kuću 7 odmetnika i tokom mjeseca maja o. g. 2 puta sastao se zajedno s optuženim Dučić Markom sa odmetnicima Čalušić Markom, Čalušić Mijom i drugima, i to u šumi u blizini svoje kuće, prvi puta dao odmetnicima 2 litra rakije, a drugi puta za odmetnike nabavio pola litra rakije, te oba puta s njima bio i razgovarao o političkoj situaciji u korist odmetnika, te im na taj način davao moralnu podršku.

b) 14 jula o. g. sastao se s tri odmetnika kod svoje kuće i tom prilikom im dao jedan priličan komad slanine, time je počinio krivično djelo iz čl. 3 t. 14 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.“

U vojnom zatvoru u Sarajevu, gdje je bio sobni starješina, pričekao je neko vrijeme do pravomoćnosti presude. Od početka 1947. kaznu je uglavnom izdržavao u Kazneno-popravnom domu u Zenici. No kao zatvorenik upoznao je još neka radilišta: u Tarčinu kraj Sarajeva je krampom i drugim alatima probijao cestu, u Mesićima na Drini sa zatvorenicima je imao zadatak izvršiti neke iskope kao predradnje za gradnju električne centrale, u Lašvi je sudjelovao na gradnji omladinske pruge Zenica – Kakanj, u Vogošći je gradio vile za armijske časnike i partizanske invalide.

Po izlasku iz zatvora morao se u roku od 24 sata obvezatno prijaviti SUP-u (Sekretarijat unutrašnjih poslova) u Odžaku, kojem je pripadalo selo Potočani, gdje je trebao boraviti do isteka uvjetnoga roka, i od te ustanove zatražiti dozvolu da može putovati u rodno mjesto – Ramu, koje će, naknadnom promjenom odluke, od 30. studenoga 1949. do 6. prosinca 1951. biti njegovo prebivalište i iz kojega će se moći preseliti „samo iz osobito važnih razloga uz prijavu preseljenja nadležnoj vlasti javne bezbjednosti u mjestu posljednjeg svoga boravišta“. U toj dozvoli, koja mu je služila i kao osobna karta jer pravu osobnu iskaznicu nije mogao dobiti dok je bio pod uvjetom, pisalo je također da „ne smije za vrijeme dok mu traje uslovni otpust, pohađati krčme (kavane i gostione) niti se smije u pijanom stanju bilo gdje zateći“.

Svoja sjećanja i refleksije na zatvorske dane fra Bono je objavio 2003. u knjizi Svjetlo u tami. Sjećanja na zatvorske dane 1946-1949. O suđenju na Armijskom vojnom sudu u Sarajevu 25. prosinca 1946. fra Bono je zapisao: „Tužitelj je bio ženska osoba, tužiteljica. Ime joj ne znam. Znam da mi je pripisivala lažne optužbe i tovarila mi što mi nikad ni na pamet ne bi palo. U toku suđenja takve optužbe progutale su najviše vremena. Sve drugo teklo je na brzinu. Sudska trojka više je radila očima nego riječima. Moj dojam već otprije je bio da je sve unaprijed određeno, pa sam manje govorio da ne pogoršam svoju situaciju, jer njima nije trebalo mnogo da dodaju još koju godinu tamnice.“

Nakon puštanja iz zatvora fra Bono je imenovan župnim vikarom na Šćitu (14. prosinca 1949. – 25. listopada 1951.), potom je župnik na Gračacu (25. listopada 1951. – 8. rujna 1959.). Izgradnjom brane na rijeci Neretvi 1953. nastalo je Jablaničko jezero, u kojem su potopljeni župna kuća i crkva (1954. – 1955.). U vrlo teškom vremenu i pod nepovoljnim političkim okolnostima fra Bono je sagradio novu župnu kuću (1956. – 1957.), a potom i crkvu (1958. – 1959.). Temelje kuće blagoslovio je 17. lipnja 1956. fra Kazimir Ivić. Na povelji kamena temeljca napisano je: „U ime Oca, Sina i Svetoga Duha spušten je ovaj temeljni kamen dana 24. srpnja 1956. I tako je katoličko-hrvatski narod župe Gračac pod vrlo teškim okolnostima, a uz mnogo samoprijegora, započeo graditi župni stan. Sveti Anto, zaštitniče ove župe, pomozi nas i zagovaraj kod Svemogućega. Bilo nam svima na spasenje.“ Radovi na kući završeni su za godinu dana, tako da je prvi u njoj zanoćio fra Kazimir Ivić 13. lipnja, godinu dana nakon što je blagoslovio temelje.

Plan za gradnju crkve dobio je fra Bono od hercegovačkog franjevca fra Pija Nuića, a djelomice je modificiran na osnovi plana crkve u Veljacima, u Hercegovini. Dozvole za gradnju crkve dobivene su 1958., a temelje crkve blagoslovio je provincijal Bosne Srebrene fra Boris Ilovača 26. travnja 1959. U kamen temeljac sa strane je uklesan križ, a unutra je zapečaćena povelja na pergameni sa sljedećim natpisom: „Dana 26. travnja Gospodnje godine 1959., za vladanja pape Ivana XXIII., državnog poglavara Josipa Broz Tita, biskupa Marka Alaupovića, provincijala fra Borisa Ilovače, gvardijana fra Mladena Lucića, župnika fra Bone Ravlića, bi postavljen temeljni kamen ove crkve, na slavu Božju, na čast sv. Ante Padovanskog, na duhovno dobro hrvatskog katoličkog naroda u Gračacu. Temeljni kamen blagoslovi fra Boris Ilovača, provincijal Bosne Srebrene.“

Kad je biskup Marko Alaupović doznao da je blagoslov temeljnog kamena, mimo njegova dopuštenja, obavio provincijal Ilovača, tri dana kasnije poslao je fra Boni dopis: „Ovim Vam saopćujem, da Vam uskraćujem daljnju župničku jurisdikciju u župi Gračac. Dužnost upravitelja možete vršiti još do 15. svibnja 1959. zaključno.“ Ipak, župnička jurisdikcija višestrukim moljakanjima od mjeseca do mjeseca produživana je fra Boni do 8. rujna 1959. Da bi se ispunilo slovo zakona, župnikom je imenovan fra Franjo Žilić, ali fra Bono je prema dopisu Provincijalata od 11. rujna 1959. ostao na Gračacu „kao graditelj i sindik apostolski.“ Za novog župnika na Gračacu imenovan je 23. studenoga 1959. fra Ivan Krešo zamijenivši se s fra Bonom na župi Domaljevac. Župnik je u Domaljevcu do 9. lipnja 1964., kada je imenovan župnikom u Bihaću (9. lipnja 1964. – 13. listopada 1964.). Odande 8. listopada 1964. definitoriju Provincije piše kako je na proljetnom zasjedanju definitorija imenovan graditeljem crkve u Bihaću, ali priznaje da nije u „mogućnosti zadovoljiti zadatku gradnje crkve u Bihaću. Moji razlozi obilato su poznati cijeloj preč. Upravi Provincije pa šta više i cijeloj Provinciji uglavnom.“ Starješinstvo Provincije je 13. listopada 1964. uvažilo fra Boninu molbu: imenovan je župnikom u Sokolinama, gdje je ostao devet godina (13. listopada 1964. – 25. svibnja 1973.).

U svibnju 1973. godine fra Bono je izabran za gvardijana na Šćitu i imenovan župnikom 25. svibnja 1973. Za vrijeme njegova gvardijanstva došlo je do fratarskih nerazumijevanja, nesporazuma i stanovitih pastoralnih problema. Na izvanrednom zasjedanju Definitorija Provincije, 13. listopada 1974., razmatrana je situacija u samostanu na Šćitu. U dopisu Provincijalata gvardijanu fra Boni od 28. listopada 1974. stoji: „Problemi oko služenja župe, posebice organiziranja vjeronauka i filijale u Orašcu kao i otežani međusobni odnosi u samostanu, kroz cijelo vrijeme prelaze okvire samog samostana te u vidu molbi, žalbi i pritužbi postali su nužni predmet rješavanja Starješinstva Provincije.

Sve što smo u tom do sada poduzeli, kao što su pokušaji pronalaženja zajedničkog rješenja i promjene osoblja, nije donijelo željena ploda. Štoviše: izgleda nam da se ono za nas najbitnije, međuljudski odnosi i u samostanu i u župi i dalje zaoštravaju.“ Jednu od mogućnosti da se u navedenim okolnostima pokuša s novim rješenjem Definitorij je vidio u ostavci fra Bone na službi gvardijana. U dopisu nadalje piše: „Stoga Vas ovim molimo i pozivamo da to za volju općeg dobra učinite. Kako god ovaj korak za Vas bio težak, on je u sadašnjoj situaciji i za Vas bolje rješenje: rješava Vas daljnjeg unutrašnjeg i vanjskog opterećenja i Vi sami činite korak kojim izbjegavate nova uzajamna optuživanja, a ona bi, u suprotnom slučaju, sigurno nastala i dalje zaoštravala međusobne napetosti i optuživanja i u samostanu i u župi.“

Uprava Provincije razriješila je fra Bonu Ravlića službe gvardijana 20. studenoga 1974. U dekretu o razrješenju piše: „Ovim Vam se stavlja na znanje da Vas je Definitorij Provincije, na svojoj sjednici održanoj u Sarajevu dne 20. 11. 1974. g. riješio službe gvardijana u samostanu u Šćitu, iz Vama poznatih razloga.“ Četrnaest dana kasnije, tj. 4. prosinca 1974., uprava Provincije za novog gvardijana i župnika imenovala je fra Ivana Krešu.

Fra Bono je iz Rame otišao u Dubrovačku biskupiju, gdje ga je dubrovački biskup Severin Pernek 5. prosinca 1974. imenovao upraviteljem župe u Račišću na otoku Korčuli. Odande fra Bono 24. studenoga 1975. biskupu Perneku najavljuje svoj odlazak iz župe za 26. studenoga, a kao odredište navodi „naš provincijalat“.

Ponovno je u Rami na Šćitu župni vikar (19. lipnja 1976. – 21. rujna 1979.), potom je 21. rujna 1979. imenovan župnim vikarom u Jajcu. Međutim, u dopisu od 23. listopada 1979. jajački gvardijan i župnik fra Petar Karajica moli Provincijalat da u samostan pošalje „još jednog svećenika, koji će moći i htjeti pastoralno raditi u župi. […] Cijenjeni Naslov zna da brat fra Bono Ravlić, ovdje određen, nije došao i svima nama je dao do znanja da neće niti doći.“

Definitorij Provincije na sjednici od 19. listopada 1979. konstatirao je kako fra Bono nije izvršio dekret te ga u dopisu od 26. listopada moli i ozbiljno opominje da odmah prijeđe u samostan u Jajcu i tako izvrši odluku Kongresa. Zbog neizvršavanja dekreta fra Boni je bilo oduzeto aktivno i pasivno pravo glasa. Fra Bono je ipak ostao u ramskom samostanu, gdje je obnašao službe propovjednika i ispovjednika, potom i umirovljenika do svoje smrti. Preminuo je na Šćitu 11. siječnja 2006. u 92. godini života i 70. redovništva. Pokopan je 14. siječnja 2006. na groblju u Ripcima.

Fra Bono je bio neobično temperamentan, hrabar i oštar u raspravama. O sebi je u trenucima opuštenog razgovora znao govoriti kao o čovjeku teške prošlosti i teške naravi. I jedno i drugo mu je otežavalo životni hod. Takve razgovore redovito bi završavao riječima: „Samo neka ne umrem bez Božje milosti!“ Nije dopuštao da ga se obuzdava ili njime upravlja. Naravno, kao takav nije bio lagan u ophođenju s poglavarima i vlastima, ni svjetovnim, ni crkvenim, ni redovničkim. Prema sebi i drugima bio je strog. Neizmjerno je volio djecu. Uvijek je na šetnjama imao slatkiša u džepu i dijelio ih djeci koju bi sreo na putu ili se slučajno s njima našao u autobusu ili vlaku. Njegova samostanska ćelija bila je prenatrpana knjigama, fotografijama najbližih osoba, bilježnicama iz svih godina njegova dugog života i svakojakim stvarima koje su bile potrebne u ribolovu ili šetnji, dok mu je stol bio pokriven olovkama, perima i papirom za zabilješke, koje je pravio gotovo svaki dan. Pisao je pjesme, kraće pripovijetke i pobudna štiva koja su objavljivana u hrvatskom tisku četrdesetih, a devedesetih godina prošlog stoljeća u Ramskom vjesniku.

U 90. godini života objavio je knjigu Svjetlo u tami, koju je uredio Anto Jeličić. Nakon objavljene knjige fra Bono je Jeličiću pružio šezdeset bilježnica, numeriranih i označenih po stranicama. Skupa gotovo tri tisuće stranica pisanih rukom, često prekriženih tekstova iz najdublje intime, ali i doživljaja iz dugog svećeničkog i redovničkog života. U stihovima i kratkim izrekama kao kakvim poniznim i duboko religioznim činima dovodio je dušu u stanje mira. Priznao je Jeličiću „kako je mnogo toga uništio, bojeći se da ne dođe u ruke ljudi i da ih njegovo pisanje i razmišljanje ne sablazni. Ali opet je pisao, sjećao se uništenog i tako napisao šezdeset bilježnica“. Kako bilježi Jeličić, „fra Bono je pisao spontano, bez navođenja vremena i mjesta pisanja. Među općim mjestima nalaze se i duboko doživljena i promišljena, stilski dotjerana, pjesnički izražena stanja intime i duha.“ Od fra Boninih izreka, crtica, pjesama i kraćih zabilješki priredio je knjigu Nebolom duše.

Objavljena djela:

Svjetlo u tami. Sjećanje na zatvorske dane 1946-1949., Matica hrvatska, Ogranak Prozor-Rama, Prozor-Rama, 2003.

Nebolom duše. Izreke, crtice, pjesme, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, Franjevački samostan Rama-Šćit, Sarajevo – Zagreb – Rama, 2008.

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.), Prozor 2022.