Obljetnica smrti fra Bože Kreše, 10. XI. 1949. – 19. VII. 2010.

Fra Božo je rođen u Orašcu 10. studenoga 1949. od roditelja Mate i Ruže Krešo r. Faletar. Krstio ga na Šćitu 13. studenoga 1949. fra Jerko Petričević. Osnovnu školu pohađao je u Orašcu, Domaljevcu, Gračacu i Šćitu (1957. – 1965.). U navedena mjesta školovanja vodio ga je sa sobom stric fra Ivan, u Rami zvan Stari Krešo, i brinuo se za njega fratarskom brigom za vrijeme osnovnog obrazovanja i kasnijeg studija. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom (1965. – 1969.). U novicijat je stupio 14. srpnja 1969., kada je u Kraljevoj Sutjesci, pred provincijalom fra Vladom Karlovićem, obukao franjevački habit. Kao novak pozvan je na odsluženje vojnog roka kojega je služio u Karlovcu (30. rujna 1969. – 19. veljače 1971.). Prve zavjete položio je u Kraljevoj Sutjesci 19. siječnja 1972. pred provincijalovim delegatom fra Krešom Aždajićem. Doživotne zavjete položio je u Rumbocima 14. veljače 1977. pred provincijalom fra Alojzijem Ištukom. Dana 19. veljače 1972. upisao se na Franjevačku teologiju u Sarajevu, gdje je završio dvanaest semestara (1971. – 1978.). Biskup Tomislav Jablanović podijelio mu je u Sarajevu 3. travnja 1977. red đakonata, a 17. travnja i red prezbiterata. Mladu misu proslavio je na Šćitu 24. srpnja 1977.

Pastoralno je djelovao kao župni vikar u livanjskim župama: Podhumu (20. svibnja 1977. – 13. rujna 1979.), Ljubunčiću (13. rujna 1979. – 6. srpnja 1982.) i Livnu (6. srpnja 1982. – 25. srpnja 1985.). Župnik je u Bučićima (25. srpnja 1985. – 4. lipnja 1991.), Rumbocima (4. lipnja 1991. – 1. kolovoza 1997.) i Gračacu (1. kolovoza 1997. – 9. kolovoza 2000.). Župni vikar je na Šćitu (9. kolovoza 2000. – 27. lipnja 2002.), potom župnik u Zoviku (27. lipnja 2002. – 6. srpnja 2006.) i Osovi (6. srpnja 2006. – 8. lipnja 2010.). Smrt ga je zatekla na službi župnog vikara u Ulicama. Preminuo je 19. srpnja 2010. u 61. godini života i 41. redovništva u Salakovcu, nedaleko od Mostara, na putu za mostarsku bolnicu. Pokopan je dan kasnije na groblju u Ripcima.

Fra Božo je imao svoj vlastiti životni put. Nekada je izgledalo – osobito zadnjih godina, kada je sve više pobolijevao – da mu je dosta životnoga tereta, a nekada da mu je dosta i ljudi. Ali, opet se borio i obavljao svoje dužnosti. Tražio je svoj životni prostor, često možda i izmičući da mu se pomogne. Tražio je pogotovo zadnjih godina svoju vlastitu samoću, svoju rodnu grudu, svoju planinu Ljubušu, Rudo polje na Vran planini, gdje je provodio mladost i djetinjstvo, tražio je planinu svoga djetinjstva. Tražio je neke svoje proplanke. Kao da je u netaknutoj prirodi tražio svoju nesmirenu, ali od ljudi nedotaknutu prirodu. Možda je u tim svojim samoćama stresao sva bremena koja su bila preteška za njegova ramena, probleme kojima ni sam nije mogao naći rješenje. Možda je u toj svojoj prirodi postizao opuštenost i susret sa Stvoriteljem, pronalazio tragove Božje ljepote i blizine. Nikome nije pričao o svojoj sreći, a ni muci, a bilo ih je dosta u životu. S njim je sve leglo u grob, rečeno je, između ostaloga, na njegovu ukopu.

Fra Božo je, kao župnik u Bučićima, postao književni lik u romanu Orgulje iz Waldsassena Nebojše Lujanovića iz 2011. godine. U trećem dijelu toga romana, koji je svoj naslov dao cijelom djelu, a vremenski je najudaljeniji i seže u sredinu 19. stoljeća, pripovjedač je Jozo Marin, alkoholičar i priučeni veterinar, koji je došao u samostan u Gučoj Gori da bi fratrima ispričao ono što o fra Marijanu Šunjiću „neće bit ni zapisano ni zapamćeno“. Jozo se s fra Marijanom upoznao prije mnogo godina u travničkom zatvoru, gdje su dugo tamnovali u istoj ćeliji. Pripovijedajući gučogorskim franjevcima o tim svojim tamničkim zapamćenjima i povezujući neka kasnija zbivanja Jozo suvislo spaja i prepleće tri nesretne sudbine: tragediju mladoga Turčina Imrana, nesretnu sudbinu Adalgisova štićenika i graditelja orgulja Florijana Krešića te fra Marijanovo srljanje u propast.

U tom se dijelu romana raspetljava i čvorišni, provodni motiv orgulja. Sagradio ih je mladi Florijan Krešić u pet godina boravka u Waldsassenu, gdje je nakon toga umro. Njegov dobrotvor opat Adalgiso posredno je, budući da je mladić bio nijem, doznao da Florijan potječe iz mjesta Srebrndol, koje je vjerojatno negdje u Bosni, da je kao dječak prisustvovao pokolju u kojem je izginula i njegova obitelj te je od užasa zanijemio. (Srebrndol aludira na Srebrenicu, nekad sjedište Bosne Srebrene, a pokolj, koji je Florijan preživio, na onaj iz posljednjeg rata). Adalgiso je smatrao da se to remek-djelo „mora vratiti na izvor patnje koja ga je oblikovala“, pa je fra Marijan preuzeo dužnost da orgulje dopremi u Bučiće. Međutim, smrt ga je pretekla, a kako se vidi, nije to uspjelo ni fra Dominiku, kao ni fra Boži, jer je UNPROFOR-ov konvoj u kojem su bile orgulje „zaglavio negdje kod Jajca“.

Nebojša Lujanović se na upit u dopisu od 25. kolovoza 2020. prisjeća „što se tiče fra Bože, da, to je bio svećenik kod kojeg sam ministrirao, koji me pričestio, taman prije nego će rat. Htio sam i korištenjem njegovog imena odužiti se nekako tom vremenu i kraju. Spomenut je u dobrom kontekstu, iako malo dramatski dorađen za, ipak, fikciju.“

Fra Janko Ljubos, kolega fra Božin, bilježi: „Kao župni vikar dobro je obavljao svoje poslove i sa župnicima je dobro surađivao, no kad je postao župnik, već je bilo drugačije; župni vikari su ga teže razumijevali! Fra Božo je živio u sjeni svoga strica fra Ivana, a fra Ivan je bio ugledan i na visokom glasu i među fratrima i među pukom, i fra Božo je to želio, ali na neki drugi način.

Ovaj zadnji rat ga je zadesio u rodnom kraju, u Rumbocima. Rat je bio težak, neki rumbočki mladići bili su se odali raznim magareštinama, kroz Ramu su prolazili svi putovi i putnici. Fra Božo nije pazio na hranu, često je jeo po seoskim kućama. Mnogi sprovodi i raznorazni stresovi učinili su da je i fra Božo fizički oslabio, propao: nije to bila ni slika onog bucmastoga fra Bože. Nikada nije pio alkohol, a cigaretu nije pušio samo dok je bio na oltaru i kad je spavao. Sve u svemu, nije znao čuvati zdravlje, siromašno je živio, a imao je novaca, vozio je loše aute, garderoba baš siromaška, na godišnje odmore davno prestao ići. Imao je pristojnu kolekciju umjetničkih slika. Na fra Božinom primjeru moglo bi se puno toga naučiti i u životu primijeniti.“

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020., Prozor, 2022.