Obljetnica smrti fra Eduarda Lončara, 12.9. 1919. – 27.7. 1995.
Josip, sin Ilije i Ane Lončar r. Mihan, rođen je u Mostaru 12. rujna 1919. Krstio ga u franjevačkoj crkvi u Mostaru 7. listopada 1919. fra Roko Sabljić. Obitelj Lončar je 1921. doselila iz Mostara na Ramu, naselje koje danas ne postoji jer je u potpunosti potopljeno Jablaničkim jezerom 1959. godine.
Osnovnu školu završio je na Gračacu. Franjevačko sjemenište i klasičnu gimnaziju u Visokom pohađao je kao kandidat ramskoga samostana (1930. – 1936., 1937. – 1939.). U Franjevački red stupio je 29. lipnja 1936., kada je na Gorici kraj Livna, pred provincijalom fra Alojzijem Ćubelićem, obukao franjevački habit i uzeo redovničko ime fra Eduard.
Prve zavjete položio je u istom mjestu pred provincijalom fra Marijanom Jakovljevićem 30. lipnja 1937. Na temelju Višeg tečajnog ispita položenog 18. lipnja 1939. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom upisan je 25. rujna 1939. kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu, gdje je završio deset semestara (1939. – 1944.). Doživotne zavjete položio je u Sarajevu pred provincijalovim delegatom fra Bonifacom Badrovom 30. lipnja 1941.
Od Kongregacije za redovnike je 6. travnja 1943. dobio oprost kako bi kao student treće godine teologije mogao primiti red prezbiterata. Sve stupnjeve sakramenta reda podijelio mu je u Sarajevu nadbiskup Ivan Šarić: subđakonat 24. listopada, đakonat 1. studenoga i prezbiterat 7. studenoga 1943. Mladu misu proslavio je na Kovačićima u Sarajevu 14. studenoga 1943. jer je u Ramu zbog ratnih okolnosti bilo nemoguće doći.
Pastoralno djelovanje započeo je 3. lipnja 1944. kao župni vikar u Docu kraj Travnika, te je bio svjedokom stradanja travničkoga kraja u Drugom svjetskom ratu
Tadašnji dolački nik fra Miroslav Daja biljei: „Odlučne borbe za Travnik, vrlo krvave i dramatične, vodile su se u listopadu 1944. Partizanske jedinice zauzele su Dolac 21. listopada, a zatim i Travnik.“ Nove goste, partizane, dočekao je župnik u Docu ovako: „Moj kapelan [fra Eduard] i ja ispovjedili smo se jedan drugome, molili se i čekali sudbinu, predani volji Božjoj. Oko 3 sata iza ponoći zalupalo je jako na vratima sa zahtjevom da se odmah otvori. Kapelan je otvorio, jaka ga je svjetlost džepne baterije obasjala (električni vod bio je potrgan), a strojnica mu je bila uperena prema prsima. Videći neoboružana, mirna čovjeka pred sobom u redovničkom odijelu, oružje je bilo spušteno i oko desetak je osoba ušlo u kuću da je pretraže, bojeći se zasjede. Kad su se osvjedočili da nema ništa sumnjivoga, jedni su izišli da pretraže crkvu, a komesar Đidara s još nekim Jovićem i trećim koga su zvali drug Nikola ušao je k nama u sobu, gdje smo ih počastili i bili su s nama prijazni. Zamolio sam ih da paze da ne bude previše krvi. Odgovorili su da im je Travnik izišao na vrh glave, a posebno ovaj otpor (poginuli su vođe Šoša i Mećava) pa da će biti krvi po svoj prilici više nego se misli […]. Tko je te krvave dane, a trajali su sve do svršetka listopada, preživio, teško će ih zaboraviti.“
Iz Doca je fra Eduard 19. travnja 1947. otišao za predsjednika rezidencije i župnika u Gučoj Gori, gdje je od fra Ive Markovića preuzeo vođenje radova na obnovi crkve i samostana, zapaljenih od partizana 21. veljače 1945. Do 1952. dovršio je radove na pokrivanju crkve limom, uređenju unutrašnjosti, bukanju i krečenju crkve. Uspjelo mu je također u prizemlju i na katu sjeveroistočnog dijela samostanskih ruševina pronaći prikladan kutić koji je dao dozidati i providjeti krovom te tako osigurati najpotrebnije prostorije za sebe i službu.
U taj se stan preselio 1948., a u drugom se kutu sklepalo nešto privremene štalice za smještaj potrebnih životinja. Taj će stan služiti fratrima sve do pred svetkovinu sv. Franje 1959., kada je, opet pod upravom fra Ive Markovića, useljeno u novu, solidnu i modernim komforom proviđenu kuću, čiji je blagoslov na Sv. Franju svečano obavio provincijal fra Boris Ilovača. U Gučoj Gori je fra Eduard okupio mlade oko nogometnog kluba Omladinac, zbog čega je mnogo puta pozivan u Travnik na informativne razgovore.
Devetogodišnju službu župnika obnašao je u Vitezu (12. kolovoza 1952. – 8. srpnja 1961.). Neumorno je, tiho i uspješno djelovao, pa ga je komunistički režim ponovno počeo maltretirati. Ovoga puta određen mu je godinu dana kućni pritvor, tako da se po župi mogao kretati samo uz prethodnu najavu.
Iz travničkog kraja fra Eduard odlazi za župnika na Gračac (8. srpnja 1961. – 24. travnja 1967.)
U dopisu od 7. siječnja 1962. fra Eduard obavještava provincijala fra Vjekoslava Zirduma kako mu je na Gračacu lijepo: „Sirotinja, ali vesela! Obilazim sada sela. Bogo dragi, rivina, gudura i klisura! Popnem se visoko, e mi se čini još malo pa u nebo!“ Fra Eduard je obnašao i službu dekana Ramskoga dekanata, imenovan 10. lipnja 1964. Župni vikar je u Rami na Šćitu (24. travnja 1967. – 23. rujna 1967.), potom u Zenici (23. rujna 1967. – 8. srpnja 1968.). Službu gvardijana i župnika obnašao je u Kraljevoj Sutjesci (8. srpnja 1968. – 28. srpnja 1970.). Imenovan je 22. veljače 1970. članom odbora za organizaciju hodočašća u Rim povodom kanonizacije bl. Nikole Tavelića. Ponovno je župni vikar u Zenici (28. srpnja 1970. – 25. svibnja 1973.) i na raspolaganju je provincijalnom ministru (ad dispositionem Ministro provinciali).
Obnašao je i službu dekana epake dekanije, na koju je imenovan 18. veljače 1972., a biran je i za definitora Provincije (1968. – 1971.)
Župnikučku službu na Gračacu po drugi put je obnašao od 25. svibnja 1973. do 12. rujna 1979. Na prijedlog časnih sestara franjevki iz samostana na Šćitu provincijal fra Stjepan Vrgoč imenovao ga je 11. travnja 1974. njihovim duhovnikom. Za vrijeme fra Eduardova župnikovanja na Gračacu sagrađena je podružna crkva na Hudutskom, za koju je Općina Prozor 23. lipnja 1975. izdala odobrenje.
Crkvu je 29. travnja 1977. blagoslovio gvardijan fra Pavo Kudić, delegat biskupa Tomislava Jablanovića, a posvećena je sv. Petru i Pavlu.
Ideju o gradnji crkve na Kućanima pokrenuli su još 1906. neki dijecezanski svećenici iz okolnih župa koji su u njoj vidjeli buduću župnu crkvu. Fra Eduard je 23. svibnja 1976. od Općine Prozor zatražio dozvolu za gradnju crkve, a Općina ju je izdala 20. prosinca 1976. Biskup Tomislav Jablanović odobrio je gradnju crkve na Kućanima 29. travnja 1977. Crkvu je počeo graditi fra Eduard, a završena je za župnikovanja fra Pave Kudića 1983. godine i posvećena Gospi Snježnoj.
Iz Gračaca fra Eduard odlazi za župnika u župe dubrovačke biskupije Zaton i Orašac (12. rujna 1979. – 30. srpnja 1985.)
Zatim je služio kao župni vikar u Novoj Biloj (25. srpnja 1985. – 29. listopada 1985.) i u Zenici (29. listopada 1985. – 12. rujna 1986.), a posljednjih devet godina života obnašao je niku slubu u ama dubrovake biskupije Luka ipanska i Suurana otoku ipanu (12. rujna 1986. – 29. ožujka 1995.), gdje je među ljudima nešto drugačijeg mentaliteta bio drag i prihvaćen, svjedočeći univerzalnu snagu ljudske i kršćanske ljubavi.
U travnju 1995. fra Eduard dolazi u samostan na Šćitu kao umirovljenik. Preminuo je u ratnoj bolnici u Rumbocima 27. srpnja 1995. u 76. godini života i 52. svećeništva. Pokopan je dva dana kasnije na groblju u Ripcima.
Fra Eduard zvan Dajo ostao je u sjećanju onih koji su ga poznavali kao tih, miran, nenametljiv i gostoljubiv fratar, pun ljubavi i dobrote. Bio je osoba oko koje su se ljudi rado okupljali i u čijoj su se blizini lijepo osjećali. Njegovoj neposrednosti u susretu s ljudima zacijelo je pridonijela i njegova sestra Marica, koja ga je skoro svugdje pratila nakon što joj je muž Ivica Stojanović nestao 1945. Uz Daju su odrastale i Maričine kćeri Lidija i Matilda – Seka, u duhu dubokog poštovanja i zahvalnosti.
