Obljetnica smrti fra Eduarda Žilića (4. V. 1905. – 10. XII. 1971.)

Fra Eduard, krsnim imenom Ivo, sin Vida i Ivuše Žilić r. Radić, rođen je u Proslapu 4. svibnja 1905. Krstio ga na Šćitu 7. svibnja iste godine fra Anzelmo Alaupović. Osnovnu školu završio je na Šćitu (1912. – 1916.), gimnaziju u Visokom (1916. – 1922.), a u novicijat ga je primio provincijal fra Marijan Marić obukavši ga u franjevački habit u Fojnici 18. srpnja 1922. Na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Slavko. Prve zavjete položio je u Fojnici 19. srpnja 1923. pred provincijalom Marićem i tada je uzeo redovničko ime fra Eduard. Doživotne zavjete položio je u Parizu 20. srpnja 1926. pred pariškim gvardijanom fra Justinom Daugeom, provincijalovim delegatom. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu (1923. – 1925.) i Parizu (1925. – 1927.). Za prezbitera ga zaredio u Parizu 25. rujna 1927. Jean-Baptiste Marie Budes de Guébriant, naslovni nadbiskup i „vrhovni starješina društva vanjskih misija“. Na Katoličkom institutu u Parizu postigao je licencijat iz crkvenog prava. Na istom učilištu je doktorirao 11. lipnja 1929. radom La Morale chrétienne et la fonction sociale de la propriété (Kršćanski moral i društvena funkcija vlasništva). Vojni rok služio je u Mostaru u Jadranskoj divizijskoj četi (1930. – 1931.).

 

Fra Eduardov pastoralni rad kroz 45 godina svećeništva odvijao se na tri mjesta: u Sarajevu, Beogradu i Rami. Kao profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu (1929. – 1945.) predavao je sljedeće predmete: Opća dogmatika, Posebna dogmatika, Fundamentalna dogmatika, Apologetika, De Ecclesia, De fide, De sacramentis, De Deo uno et trino, De Scriptura sacra, Uvod u bogoslovlje, De Deo creante et elevante i De verbo incarnato.

U jednom sažetku svoga javnog djelovanja fra Eduard ovako opisuje svoj profesorski rad, svoje planove i razočaranja na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu: „Bio sam počeo predavati najidealnije i kanio se posvetiti isključivo profesuri teologije i pisanju apologetskih i socioloških rasprava, brošura i knjiga, ali me nerazumijevanje tadanjeg provincijala Markušića odmah u početku skrenulo daleko s tog puta. Bio sam cijelo vrijeme profesor, ali ne zagrijan jer sam se morao, po naređenju provincijala i traženju ondašnjih bogoslova, držati samo priručnika (kao u srednjoj školi). Prve generacije bogoslova, kojima sam predavao, malo su marile za teološki studij, zadovoljavale se s najnužnijim, a neki su izbjegavali i to.“

Bio je urednik Kalendara sv. Ante (1930. – 1942.) i Glasnika sv. Ante (1932. – 1942.). Glasnik je unaprijedio tehnički i sadržajno do zapažene razine, koja je stimulativno djelovala na vjerski pučki tisak. Uspjelo mu je podići kulturnu razinu Kalendara angažiranjem tada poznatih pisaca kako bi njihovi tekstovi koristili velikom broju vjernika, a ne samo ograničenom krugu književnih gurmana. Kalendar je 1933. imao 15.600 pretplatnika.

Fra Eduard, urednik i upravitelj Glasnika sv. Ante, šalje 1. svibnja 1934. dopis upravi Provincije u kojem iznosi svoje prijedloge usmjerene na unapređenje franjevačke publicistike i bolju afirmaciju franjevaštva u javnosti: „Poznato je svakome danas, da onaj nema svoga glasa u javnosti koji nema štampe, jer je štampa danas tako moćni faktor pri stvaranju javnog mišljenja kao i najzgodnije sredstvo upliva. Nismo li mi bos. franjevci možda pozvani, da danas baš zadržimo i povećamo svoj upliv na svoj okoliš preko dobre štampe i preko organizacija (uz ostala sredstva već u upotrebi)?! Mi u Jugoslaviji imamo, koliko znam, šest raširenih kat. tjednih listova. Nijedan nije u rukama fratarskim. Ti listovi svakim danom niču i osvajaju tržište. Tko dođe kasnije taj će ostati prikraćeniji moću i uplivom na javno mišljenje.

Već dulje vremena bavio sam se stoga mišlju, da bi mi i u tom pogledu pokazali shvaćanje potreba vremena i svojih vlastitih te otpočeli sa izdavanjem jednog savremenog fratarskog Tjednika, koji bi se pomoću Glasnika sv. Ante mogao ipak dostatno plasirati i u našem vremenu.“ Bojeći se da se s provedbom ove ideje ne bi zakasnilo, fra Eduard smatra da bi pitanje mogućnosti ostvarenja trebalo „povjeriti jednoj osobi ili skupu osoba na detaljno razgrađenje“.

S prijedlogom nove publicističke djelatnosti fra Eduard se 3. studenoga 1936. obraća Provincijalatu: „Jasna je činjenica, da se danas jedino štampom i organizacijom može kao dvama najmoćnijim oružjima današnjice zadobiti ili zadržati upliv na šire slojeve i njihovo vodstvo. Evidentnost te činjenice mora i nama biti u očima pri želji, da zadržimo svoj tradicionalni položaj i upliv u našim krajevima. Naša aktivnost u pogledu štampe i organizacije sigurno je u zaostatku pa bi na tim područjima trebalo, po mom mišljenju, više sveukupnog nastojanja naše provincije.

Na području štampe dalo bi se poći korak naprijed već početkom iduće godine izdavanjem jednog misijskog mjesečnika s naslovom ‘Franjevačke Misije’. Interes za misije porastao je znatno i u našim krajevima pa je opravdano da najjači red u Jugoslaviji preko najstarije svoje provincije izdaje jedno glasilo o misijskoj aktivnosti ‘najmisijskijeg’ reda Kat. Crkve.“ Prema fra Eduardovu prijedlogu list bi izlazio 10 puta godišnje na 24 stranice u 3.000 primjeraka. Fra Eduard moli od uprave Provincije dozvolu i blagoslov da može „prijeći k izdavanju ‘Franjevačkih Misija’“ ukoliko uspije organizirati pretplatničku mrežu.

Provincijal fra Alojzije Ćubelić obavještava članove uprave Provincije o fra Eduardovu prijedlogu tražeći od njih da izvole „dati svoj votum o naumu“. Sam provincijal 17. prosinca 1936. iznosi fra Eduardu svoje mišljenje: „Stvar, koju misli poduzeti Uredništvo, lijepa je i dobra; ali zbog nestašice osoblja (a i odnosa prema nadbiskupu) mislim, da bi je trebalo još neko vrijeme odgoditi.“ Nadbiskup Ivan Šarić obavještava 24. prosinca 1936. Provincijalat kako ne može „podijeliti kanonske dozvole za izdavanje novoga misijskoga časopisa, koji bi redigirali oo. franjevci bosanske provincije kao poseban propagandni ogranak za franjevačke misije“.

Odlaskom fra Emila Orozovića u Palestinu fra Eduard je 11. listopada 1935. imenovan mjesnim (sarajevskim) i pokrajinskim upraviteljem organizacije katoličke mladeži Omladina sv. Ante (OSA), zvana također i Vojska sv. Ante. Godine 1937. pokrenuo je katolički omladinski mjesečnik Glas omladine svetog Ante, koji je izlazio do 1941. Omladina sv. Ante bila se lijepo afirmirala u BiH, po gradovima i župama, posebno u Sarajevu, ali nove prilike javnog i kulturnog života onemogućile su joj rad od 1945. godine. Bila je često – posebno zato što je njezin sarajevski ogranak bio vrlo aktivan – na meti osuda nadbiskupa Šarića. Iako je ova udruga bila povjerena Franjevačkom redu, nadbiskup je tražio da on imenuje njezine duhovnike, barem na ključnim mjestima, da on ima nadzor nad njezinom imovinom, da ona kod njega traži dozvolu za ubiranje milodara, da ona ne smije održavati javne nastupe u „lajičkim“ prostorijama (npr. u kazalištu) bez izričite nadbiskupove dozvole. U tom smislu on naređuje da fra Eduard Žilić više ne bude mjesni i pokrajinski upravitelj Omladine sv. Ante. Uprava Provincije smatrala je nadbiskupovo uplitanje neutemeljenim te ga nije prihvatila. Zbog toga nadbiskup Šarić 5. srpnja 1937. obavještava Provincijalat da fra Eduard „nema više jurisdikcije za ispovijedanje niti dozvole za propovijedanje u Nadbiskupiji vrhbosanskoj“. Nadbiskup Šarić je 22. lipnja 1939. fra Eduardu ponovno podijelio jurisdikciju propovijedanja i ispovijedanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali i kasnije u svojim dopisima Provincijalatu, a i drugima, često nalazio zamjerke mjestu, programu i trajanju priredbi koje bi organizirala Omladina sv. Ante. Na upit uprave Provincije fra Eduard 5. svibnja 1941. odgovara da je „preč. Nadbiskupski Ordinarijat vrhbosanski uvijek našao povoda za prigovore kad god se O. S. A. afirmirala kojim jačim nastupom“.

Fra Eduard je u studenom 1943. pokrenuo i izdavao dvomjesečni informativno-religiozni list Glasnik bl. Nikole Tavelića, tiskan u 5.000 primjeraka, ali je u siječnju 1945. morao prestati izlaziti. Obnašao je i službu člana dijecezanskog odbora Lige bl. Nikole Tavelića, na koju je imenovan 18. rujna 1943.

Vikarom samostana na Kovačićima, u Sarajevu, imenovan je 20. studenoga 1943. Izabran je također 27. kolovoza 1942. za definitora i ekonoma Provincije u vrlo teškim vremenima Drugoga svjetskog rata, kada je trebalo povrh svega uzdržavati brojčano velike odgojne zavode, sjemenište u Visokom i bogosloviju u Sarajevu (1942. – 1945.). Otplatio je dug za novosagrađenu zgradu Teologije na Kovačićima u Sarajevu te radio na dovršenju i unutarnjem uređenju zgrade, ne dirajući pritom ušteđevinu Provincije, koju je predao kako ju je i primio.

U razdoblju od 1935. do 1944. fra Eduard je surađivao kao član glavnog odbora u nekim kulturnim i humanitarnim društvima, posebno u upravi Hrvatskog kulturnog društva Napredak i u Drinskom odboru Crvenog križa Drinske Banovine. Bio je osnivački predsjednik Potrošačke zadruge Napredak te držao predavanja na Narodnom univerzitetu u Sarajevu i često intervenirao kod upravnih vlasti. Stvarajući prijateljske i poslovne veze na raznim mjestima namjestio je mnogo katolika intelektualaca i službenika. Mnogi su ga se u Sarajevu sa zahvalnošću sjećali i spominjali kako im je pomagao za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tako je jedna muslimanka pričala kako je njezina obitelj ostala bez ikakvih prihoda pa je došla od doktora tražiti pomoć. Fra Eduard je odmah intervenirao: telefonirao je poznatim i nepoznatim ljudima koji su mogli pomoći. Konačno je našao jednoga koji bi bio spreman zaposliti djevojku, ali tek za mjesec dana. Na to je fra Eduard povikao: „Boginje ti, ona mora jesti danas!“ Nije preostalo drugo: djevojka je primljena na posao i toga se cijeloga života sa zahvalnošću sjećala.

Fra Eduard je materijalno i moralno pomagao siromašne i ugrožene, ne gledajući na vjeru i naciju. Držao je u zgradi bogoslovije na Kovačićima i jednoga zagrebačkog Židova kojega je obukao u habit, dao mu ime Marko i dobro pazio da ga nacistički i ustaški suradnici ne otkriju. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća došao je fra Ljubi Luciću, tada dekanu Teologije, jedan Srbin tražeći da mu izda „potvrdu o sudjelovanju u narodnooslobodilačkom pokretu“. Rekao mu je fra Ljubo da to treba tražiti u Savezu boraca, ali on je nadodao da mu to mogu dati samo fratri jer je kod njih sačuvao živu glavu. Prepoznao ga je fra Benedikt Maté i rekao da je to stvarno nekadašnji dječak pravoslavac koji je ostao siroče s majkom i bratom pa ga je fra Eduard primio da pomaže u vrtu ili kući i tako prehrani sebe, majku i brata.

Fra Eduard je 1945. osuđivan od komunističkih vlasti. U Centralnom zatvoru Ozne u Sarajevu, od 13. lipnja 1945., kada je zatvoren, proboravio je oko mjesec dana prije nego mu je započelo suđenje „zbog krivičnog dela protiv narodne časti Srba, Muslimana i Hrvata federalne Bosne i Hercegovine“. Naime, Sudu za suđenje zločina i prijestupa protiv narodne časti u Sarajevu predao je javni tužitelj okruga Sarajevo 9. srpnja 1945. optužnicu protiv fra Eduarda zato:

„što je za vrijeme okupacije sve do 1. novembra 1942. god. kao urednik najčitanijeg katoličkog lista Glasnik sv. Ante

1941. a) u broju lista za maj/juni 1941. g. napisao članak Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske u kome je pozvao čitaoce ‘da s punim povjerenjem izvršuju sve naredbe vodstva naše mlade države, jer samo tako moći ćemo iskreno surađivati na izgradnji naše nove države i s pravom očekivati još bolju budućnost’,
1942. b) pregledao rukopise i odlučivao koji će se članci štampati, pa je donosio u listu članke u kojima se veliča ustaški pokret kao i članke u kojima se napada narodno oslobodilački pokret, te iz ustaške štampe kao n. pr. Spremnost, Hrvatski narod, Novi list prenosio članke i notice kojima se veliča ustaški pokret i napada narodno oslobodilačka borba.

Dakle, sarađivao s okupatorskim pomagačima ustašama vršeći akciju i propagandu u korist okupatora i njihovih pomagača širenjem nacionalne i vjerske mržnje i napadanjem oslobodilačke borbe naroda, te je podupirući i pomažući političke akcije i nastojanja okupatora i njihovih pomagača vrijeđao ugled i narodnu čast Hrvata federalne Bosne i Hercegovine i slabio njihovu otpornu snagu, čime je učinio krivično djelo protiv narodne časti zločinom označenim u čl. 1, 2 t. 1 i 2 Zakona o zaštiti narodne časti, kažnjivo po čl. 3 istog zakona.

Nakon toga je javni tužitelj Sudu predložio

1. da se pred većem toga suda održi rasprava (čl. 19 istog Zakona) protiv Žilića dr. Eduarda r. br. 2 zbog gore označenog krivičnog dela;
2. da se na raspravi pročita zapisnik okrivljenog r. br. 1 te odlomci iz članaka pisanih u Glasniku Sv. Ante u 1941. g.
3. da se okrivljeni i dalje zadrži u zatvoru.“

Ne samo da fra Eduard nije zadržan dalje u zatvoru nego ga je Sud narodne časti Federativne Bosne i Hercegovine, Vijeća u Sarajevu, pod predsjedanjem Gruje Novakovića 11. srpnja 1945. oslobodilo kazne kako u oslobađajućoj presudi stoji:

„Izjavama svjedoka Josipa Vrtljana, Dušana Raškovića, dr. Ante Bošnjakovića, dr. Ante Čičića, Jovanke Vukelić i Božidara Eranovića ustanovljeno je da je okrivljeni zaista pomagao kome je god bila potrebna njegova pomoć i da je tu pomoć ukazivao bez obzira na vjeru i narodnost onoga tko ju je tražio. Nadalje svjedoci su izjavili da je okrivljeni postupke ustaša osuđivao i da je bio protivnik ustaša.

Kako se iz samog vlastitog priznanja okrivljenog vidi, okrivljeni je zaista povrijedio ugled i narodnu čast Hrvata Federalne Bosne i Hercegovine i svojim postupcima u prvo vrijeme slabio otpornu snagu naroda, pa ga je sud za to oglasio krivim, ali kako je okrivljeni svojim djelotvornim pokajanjem i docnijim radom dokazao da nije bio protiv ostvarivanja ciljeva narodno oslobodilačke borbe nego je čak tu borbu u nekoliko i pomagao svojim zauzimanjem za uhapšene ljude pripadnike NOP-a, te ga je sud oslobodio svake kazne uzevši pri tom i iskaze okrivljenoga i svjedoka kao potpuno istinite.“

Činjenicom da je fra Eduard Žilić, kao rijetko koji drugi franjevac Bosne Srebrene u tom periodu, oslobođen svake kazne, pokazuje se njegovo djelovanje za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Za njega su dakle svjedočili ljudi svih nacionalnosti i konfesija kojima je pomagao u tom teškom vremenu.

Na postkapituralnoj sjednici Definitorija Provincije 13. kolovoza 1945. pokrenuto je „pitanje o uklanjanju dr. fra Eduarda Žilića iz Sarajeva iz razloga bolje harmonije u samostanu u Kovačićima. Tajnim glasanjem sa pet protiv dva glasa odlučuje se, da se dr. Žilić ukloni iz Sarajeva. Nakon te odluke isti je izabran za gvardijana u samostanu sv. Ante u Beogradu.“ Osam mjeseci kasnije, 13. travnja 1946., fra Eduard iz Beograda moli Starješinstvo provincije da se vrati na službu profesora teologije. Premještaj u Beograd smatrao je nepravičnim i ponižavajućim, zbog toga se, ne čekajući naredno zasjedanje Definitorija, žalio Generalnom Definitoriju u Rimu i molio opoziv premještaja i ostanak u službi profesora teologije. Fra Eduard bilježi: „Radi slabih i nenormalnih veza sa Rimom moja žalba nije tamo stigla ili odgovor na nju nije mogao ovamo doći. Stoga sam slobodan ovim aktom podnijeti preč. Definitoriju provincije žalbu odnosno molbu u tom smislu.“

 

Fra Eduard moli Definitorij da opozove premještaj u Beograd. Imenovanje za gvardijana u Beogradu i uklanjanje s dužnosti profesora smatrao je nepravičnim, ponižavajućim i nepotrebnim. Smatrao je da se kriterij postupka prema njemu „ne temelji na objektivnim činjenicama, nego se morao osnivati na nekim stvarno neosnovanim, nedovoljno odmjerenim ili in bona fide prihvaćenim činjenicama i izlaganjima u vezi s mojom osobom, bez da sam bio saslušan. Dosljedno tomu, zaključak preč. Naslova o mojem uklanjanju iz Sarajeva stvoren je u jednoj posebnoj psihozi udešenoj baš s tim ciljem, da se takav zaključak izvojšti.

Stoga je upravo takav zaključak ispao za mene nepravednim i ponižavajućim, uz to stvarno neobjektivan, iako je Vama subjektivno mogao izgledati donekle opravdanim. Ali nemojte lomiti štapa nada mnom ‘u ime naroda’, a u stvari samo radi jednostranog prikazivanja moje djelatnosti zadnjih godina, koje je prikazivanje bilo neupućenim vješto servirano, a u svojoj razgolićenoj suštini ono je bilo plod bratske zlobe, osveta povrijeđenih ambicija, koja ne može podnijeti ni suočenja ni odgovora.

Po kojem napokon kriteriju, da ja snosim posljedice nekog navodnog i dobrim dijelom napuhanog rascjepa u provinciji i u teologiji? Je li zato što sam stalno bio opisivan u ‘Nedi’, a ja sam tu i tamo po koji put reagirao kojom riječi. Kad je pak propala N. D. H. i kad sam se mogao fizički obračunat s onim koji su se meni takvim obračunima prijetili, ja sam kršćanski prešao preko svega. Nijesam ni pomislio, da ih ministarstvima tužim, kao što su oni mene za N. D. H. tužili. Moj stav prema braći uopće i u teologiji napose temeljio se na jednakosti i na njihovom odnosu prema meni.

Konačno, ako me smatrate krivim, neka mi se to kaže i dokaže pa neka me se iza obrane kazni i degradira, a ne ovako ‘iz neba pa u rebra’. Ako pak objektivno nisam kriv, zašto me se onda ponižava i u mojoj 41. u zapećak baca? Nijesam valjda stvarno zavrijedio takav maćehinski gest sa strane ‘majke’ provincije iza 16 godina raznovrsnog, oli predanog i uspješnog rada u provinciji za zajedničke ciljeve!“

Na definitorijalnom kongresu Provincije 8. svibnja 1946. vodila se diskusija oko fra Eduardove molbe. Iznošeni su „razlozi za i protiv. Konačna odluka ostavlja se za naredne sjednice“. Dan kasnije se diskutiralo o Žilićevoj molbi. Definitor fra Anto Strukar navodi „da je doznao neke detalje o dr. Žiliću kako je on omražen u Sarajevu kod klera i vjernika radi izjave, koju je dao o Božidaru Brali, svećeniku na smrt osuđenom“. Nakon „duge debate“ članovi definitorija odlučuju da se tajno glasa o fra Eduardovoj molbi. Rezultat glasanja bio je „dva glasa za uvažavanje molbe, a četiri glasa protiv uvaženja molbe. Prema tome se molba fra Žilića odbija, pa on ostaje gvardijanom u Beogradu“.

Fra Eduard u Beogradu ostaje nepunih osamnaest godina obnašajući službe gvardijana (13. kolovoza 1945. – 5. kolovoza 1955., 8. srpnja 1961. – 30. lipnja 1964.), župnog vikara (25. kolovoza 1945. – 21. travnja 1947.) i župnika (21. travnja 1947. – 30. lipnja 1964.) te samostanskoga i župnoga vikara (5. kolovoza 1955. – 8. srpnja 1961.). Obnašao je i službu dekana Beogradske dekanije (1955. – 1964.).

Uz pastoralni rad u Beogradu fra Eduard nastavlja dogradnju crkve sv. Ante Padovanskoga po detaljnom nacrtu cjeline i pojedinosti glasovitog arhitekta dr. Jože Plečnika, koju su do tada vodili fra Bernardin Sarić, fra Arkanđeo Grgić, fra Jozo Markušić i fra Kruno Ladan. Uredio je propovjedaonicu (1952.), trijumfalni luk iznad velikog oltara (1956.), pročelje crkve (1957.), predvorje – atrium (1958.), katafalk (1959.), mramorni pod (1959.), crkvene klupe (1960.), oltare sv. Josipa (1951.) i sv. Franje (1954.) te dovršio radove na glavnom oltaru (1956.). Sagradio je zvonik (1960.) koji dominira Beogradom. Od kipara Ivana Meštrovića dobio je kip sv. Ante visine 2,75 m, koji je izrađen u Americi 1955., izljeven u bronci u Zagrebu i postavljen na glavni oltar 1956. Isti kip izljeven je i za župu sv. Ante Padovanskoga u Bugojnu.

Treće, posljednje mjesto fra Eduardova djelovanja bila je Rama. Na kapitularnom kongresu definitorija Provincije izabran je 6. lipnja 1964. za gvardijana u Rami i imenovan župnikom 10. lipnja 1964. U Ramu je došao u vrijeme izgradnje brane u Kovačevu Polju. Kako je u to doba u Rami bilo novca, jer svijet je zarađivao na izgradnji brane, a počelo se ići i u inozemstvo, fra Eduard je iskoristio priliku da temeljito obnovi i uredi crkvu na Šćitu. Nastavio je započete radove oko uređenja pločnika pred crkvom, spoja samostana i crkve. Dana 13. srpnja 1965. skinut je krov s crkve, potom je izlivena betonska podloga nad stupovima glavne lađe i na podlogu nazidano 4,4 m zida glavne lađe od betonskih blokova. U tom zidu napravljeni su polukružni prozori, a iznad njega je stavljena betonska ploča. Dana 10. studenoga postavljena je zadnja ploča eternita na crkveni krov. Tako je od 1. srpnja do 20. studenoga 1965. crkva pokrivena, a unutarnji grubi radovi završeni, te je ramska crkva opet dobila svoj prvotni vanjski izgled trobrodne bazilike. Bilo je nužno izolirati temelje crkve pa je kompletan zid bio presijecan i izoliran u temeljima. Crkva je iznutra obložena mramorom do visine od 175 cm. Izgrađene su dvije sakristije uz toranj i povećani crkveni prozori. Napravljen je sasvim novi kor u crkvi. Ovom zgodom prepravljen je i zvonik: gornji dio je sužen i podignut na visinu od 40,05 m, koliko iznosi udaljenost od tla do vrha križa.

Prilikom obnove crkve fra Eduard je ozbiljno razmišljao kome će povjeriti umjetničke radove u crkvi. Što god je radio, nastojao se posavjetovati s prvorazrednim stručnjacima te izvoditi radove po njihovu planu. Konačno se odlučio za kipara profesora Josipa Poljana, koji je izradio vitraje s prizorima iz života Isusa i Marije, koji su u studenom 1967. postavljeni na bočne lađe, a na troja vrata crkve postavljene su Poljanove rozete kao i na pročelju crkve. U svetištu crkve postavljen je Poljanov pozlaćeni bakreni tabernakul koji u plitkom reljefu sadrži narativne prizore iz Isusova života.

Akademski slikar Josip Biffel oslikao je čeoni zid ramske crkve u keim tehnici, i to trima motivima: srednja slika, veličine 72 m², predstavlja Mariju, zaštitnicu ramskoga puka (1968.), a dvije bočne, veličine po 27 m², predstavljaju Rođenje Marijino – lijeva, odnosno Dolazak Duha Svetoga nad Mariju i apostole (1969.) – desna slika. Biffelov srednji oslik pokušava sjediniti prošlost i sadašnjost: djelovanje i patnje puka i fratara kroz povijest. Tu su svetački likovi sv. Franje Asiškoga, sv. Ante Padovanskoga, sv. Nikole Tavelića i fra Anđela Zvizdovića te model obnovljene Gospine crkve na Šćitu koju fra Eduard ispred ramskog puka i fratara prinosi Gospi. Biffel je u jednoj niši izradio i sliku sv. Terezije te oslikao korsku ogradu u frizu sa simbolima sakramenata te posljednjim stvarima čovjeka u sgraffito tehnici. Biffelovi radovi u Rami ubrajaju se u njegova najuspjelija djela.

Fra Eduardovim zalaganjem uvodi se 1964. sustavna katehizacija na Šćitu i u selima u kojima su postojale četverogodišnje škole. Za vjersku pouku iznajmljene su privatne kuće, a na Šćitu se pouka održavala u preuređenom starom samostanu iz 1857. godine.

Nova morfologija, uvjetovana izgradnjom Ramskoga jezera 1968., udaljila je pojedina sela od župne crkve na Šćitu, posebno sela današnje podružne crkve u Orašcu i župe Rumboci. Gradnju podružne crkve u Orašcu fra Eduard je započeo u svibnju 1969. i vodio do srpnja 1970. Zaslužan je i za osnivanje župe Rumboci. Bilo je tada, kako sam bilježi, „živog nastojanja sa strane prozorskog župnika, da se na brzinu pristupi odcjepljenju pojedinih sela i formiranju nove župe u Rumbocima“. Zbog toga je fra Eduard novoga vrhbosanskog nadbiskupa Smiljana Franju Čekadu odmah pri njegovu imenovanju za biskupa s tim upoznao, zamolivši ga da ne dopusti razbijanje gornjoramskoga područja između dva klera eventualno dodjeljujući župu Rumboci svjetovnome kleru. Bilo je puno korespondencije, posebno fra Eduardove, oko lokacije i granica nove župe. Nadbiskup je prihvatio njegove razloge te je na konzistorijalnoj sjednici Ordinarijata 8. ožujka 1969. odlučeno da se u Rumbocima osnuje župa koja će se trajno povjeriti franjevcima.

Fra Eduard je bio u Rami gvardijan i župnik dva trogodišta (6. lipnja 1964. – 28. srpnja 1970.), a u samostanu je ostao do svoje smrti. Smrt ga je zatekla istoga dana kada je, zajedno s drugom dvojicom svećenika, ispratio jednog vjernika na groblju u Jaklićima. Preminuo je u samostanu na Šćitu 10. prosinca 1971. u 66. godini života i 49. redovništva. Pokopan je 14. prosinca 1971. na groblju u Ripcima.

I pored pastoralne i nastavničke djelatnosti napisao je relativno mnogo. Studije, članke, refleksije i druge manje priloge objelodanjivao je u Glasniku sv. Ante (1926., 1931. – 1933., 1942. – 1943.), Franjevačkom vijesniku (1927. – 1932.), Kalendaru sv. Ante (1927. – 1929., 1935. – 1936., 1938., 1940., 1942.), Katoličkom tjedniku (1932.), Glasniku omladine sv. Ante (1937.), Hrvatskoj straži (1939.), Glasniku bl. Nikole Tavelića (1944.) i Dobrom Pastiru (1951., 1962.). Kao svećenik i intelektualac zanimao se posebno za probleme i pitanja od socijalnog značaja. Volio se baviti velikim idejama u Crkvi, kao što je socijalna pravda i borba za prestiž Crkve u društvu. U Franjevačkom vijesniku opširno je pisao o socijalnom katolicizmu (1928.) i radničkom pitanju u svjetlu katoličkog nauka (1931.), o boljševizmu kao povijesno-društvenoj pojavi (1932.) i o agoniji kapitalizma (1944.), u Glasniku bl. Nikole Tavelića o kršćanstvu i komunizmu (1944.), a u Dobrom Pastiru o naravnim granicama prava vlasništva (1951.) i o socijalnom nauku Crkve prema enciklici pape Ivana XXIII. Mater et magistra (1962.).

Fra Eduard je bio čovjek primjerne marljivosti, radne sposobnosti i dobar organizator posla te siguran savjetnik za rješavanje životnih problema. Postojala je kod njega velika sklonost razmišljanju, imao je snažnu volju i u poslu dobru sistematičnost. Mogao je uvijek reći što radi, što kani, kako će što izvesti, kojim sredstvima i kako će izgledati. Znao je koje ljude treba pridobiti da bi surađivali s njim na istom djelu. Njegov rad bio je visoko kulturan, iako mu je prigovarano da su mu stvari suviše visoke za jednostavni puk. On bi rekao: „Šta ćemo, neka i puk nešto nauči!“

Fra Eduardov život i djelovanje lijepo je sažeo fra Željko Džaja u nekrologu objavljenom u Našim ognjištima nakon njegove smrti: „Fra Eduard je bio čovjek koji je volio svoj kraj, svoju zemlju na kojoj se rodio. Eto, postigao je i čast doktora i profesora, ali ostao je opet naš čovjek, onaj tvrdi Ramljak.

Mogao je lako pročitati gdje koga boli iako nije bio nikakav liječnik. Prilazio je ljudima s velikim oprezom i velikom mudrošću. Znao je ponekad i veseljem zasladiti cijelu skupinu ljudi sijući oko sebe veselje i radost onom pravom ramskom šalom koja ga nikad nije ostavljala. Bio je čovjek uporna rada, velike energije, neustrašivih i smjelih poduhvata, tvrdih načela, svoje glave, neslomiva vrata, koji nije znao nazad, već uvijek naprijed, samo krčiti i raditi. I u tom je protekao njegov život. Svu svoju veliku snagu potrošio je u plemenite svrhe.“

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.), Općina Prozor-Rama, Prozor 2022.