Obljetnica smrti fra Ivana Kreše (1. XI. 1926. – 1. XII. 1992.)

Fra Ivan je rođen u Orašcu 1. studenoga 1926. od roditelja Ivana i Luce Krešo-Lovrić r. Pivić. Krsno mu je ime Božo, od milja zvan Stari Krešo. Krstio ga na Šćitu dan kasnije nakon rođenja fra Ljubo Sović.

Pučku školu završio je na Šćitu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1939. – 1945.). U franjevački habit obukao ga je u Kraljevoj Sutjesci 2. kolovoza 1945. provincijal fra Kruno Misilo, kada je uzeo redovničko ime fra Ivan. Prve zavjete položio je u istom mjestu 3. kolovoza 1946. pred provincijalom fra Vitomirom Jeličićem, a doživotne također pred fra Vitomirom u Sarajevu 16. travnja 1950.

Na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu završio je deset semestara (1946. – 1951.), a pri koncu teološkog studija u Sarajevu primio je u Dubrovniku svete redove: podđakonat 30. travnja, đakonat 1. svibnja i prezbiterat 9. srpnja 1950. Sve redove podijelio mu je dubrovački biskup Pavao Butorac.

Mladu misu proslavio je zajedno s fra Miroslavom Abazom na Šćitu 16. srpnja 1950. Bila je to velika okrepa i nada za ramski puk, koji je u teškim godinama Drugoga svjetskog rata navikao gubiti svećenike. Naime, partizani su između 14. i 17. srpnja 1942. ubili župnika i gvardijana fra Julijana Jurkovića, a potom, 16. ili 29. rujna 1942., i župnog ujedno i samostanskoga vikara fra Viktora Sliškovića.

Kao mlad svećenik fra Ivan je imenovan 7. listopada 1952. župnim vikarom u Jajcu

Sreski odbor Narodnog fronta Jajca uputio je 27. siječnja 1953. Udruženju katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine dopis u kojem se žali na ponašanje fra Ivana Kreše na jednom od skupova ove građanske udruge i traži da se on žurno premjesti iz Jajca u neku drugu župu. Upravni odbor Udruženja taj je dopis proslijedio Franjevačkom provincijalatu u Sarajevu. U odgovoru Provincijalata Upravnom odboru Udruženja katoličkih svećenika, datiranom 10. veljače, provincijal fra Josip Markušić između ostalog je napisao:

„1. Da nam je uvaženi Sreski odbor Narodnog Fronta u Jajcu dostavio preko Vas pritužbu na ponašanje našeg člana fra Ive Kreše na spomenutoj konferenciji N. F. od 25. januara ove godine, mi bi gore imenovanom svećeniku, i s naše strane ispitavši stvar, mogli i htjeli dati mnogo korisnije upute za vladanje u budućnosti, nego što je zahtjev za njegov premještaj.Njegov bi premještaj, sad odmah, nanio mnogo više štete nego li koristi općoj narodnoj stvari; najviše iz razloga što se to događa u ovoj godini, upravo kad se spremamo na proslavu desetgodišnjice jajačkog Avnoja, dne 29. novembra ove godine. Mi također imamo ne samo pravo već i dužnost da svojim pogledima doprinesemo uspjehu opće narodne stvari, a naše je stanovište apsolutno ispravno, što možete vidjeti iz slijedećega.Jajački franjevački sektor za vrijeme rata, skupa sa svojim pukom, dao je konstruktivan i za povijesno pamćenje vrijedan primjer nacionalne svijesti, te međuvjerske bratske ljubavi i sloge, kao što je dao i svoj zamjeran doprinos narodnooslobodilačkom otporu i borbi. Tomu svemu, uz građansku i narodnu samosvijest dakako, u presudnom razmjeru doprinijeli su franjevci jajačkog sektora, u samostanu i na terenu. Tko se raspita u narodu bez razlike vjere, uvjerit će se. Ovaj primjer trebao bi da ostane svijetlom i poučnom zabilješkom za svu budućnost! Dok sada naprotiv iz toga kraja, više nego igdje u našoj republici, ima najviše nepovoljnih vijesti, za koje ne vjerujem da dolaze stoga, što bi se iza rata tamošnji svećenici bili odnarodili, ili da oni baš u tom kraju najgore ne poznaju zakona, ili da se prema njima najnemarnije odnose!? Za traženu kaznu premještaja izvan redovnog vremena, mi smo, kako je pravo i naravski, zatražili da se i fra Ivo Krešo izjasni o svom incidentu, što je on i učinio, te Vam njegovo pismo dostavljamo na uvid. On priznaje da je prije vremena odstupio sa konferencije 25. I. o. g., ali iz drukčijeg razloga, nego što se navodi u tužbi. Naime ne radi govora o Bogoljubu Jakeševiću, koji radi prekršaja već izdržaje kaznu, nego što bi jedan diskutant navodno bio rekao: Ako pripustimo omladinu da ju odgajaju svećenici, dobivamo kriminalce. On tih riječi nije vezao za osuđenog Bogoljuba Jakeševića, nego za jednu pređašnju konferenciju od 8. I. kojoj je također prisustvovao, sa sličnom diskusijom, što također vidite u dopisu.“

Fra Ivan je 11. ožujka 1953. ipak zamolio Provincijalat da ga premjesti iz Jajca „zbog Vama od prije poznatih razloga.“

Na sastanku Definitorija Provincije koji je održan u Sarajevu 5. i 6. svibnja 1953. imenovan je samostanskim i župnim vikarom na Šćitu. Iz Rame odlazi za župnog vikara u Tolisu, imenovan 30. lipnja 1955., potom je i samostanski vikar od 5. studenoga 1955., gdje ostaje do 11. kolovoza 1958. Župnik je u Domaljevcu (11. kolovoza 1958. – 23. studenoga 1959.), a zatim na Gračacu (23. studenoga 1959. – 9. studenoga 1961.), gdje je radio na izgradnji nove crkve, koju je započeo fra Bono Ravlić. Crkva je bila pokrivena, pa ju je trebalo urediti iznutra i izvana, što je dugo trajalo.

Postavio je oltare, popodio, ožbukao crkvu i obolio od zarazne žutice (hepathytis epidemica), koja ga je dugo mučila. Nakon jedanaest mjeseci župnikovanja na Gračacu morao se povući u samostan na Šćitu. Prema Tabuli Provincije od 8. srpnja 1961. rekonvalescent je u šćitskom samostanu. Fra Ivan je na Gračacu lijepo radio s narodom. Naučio je školsku djecu da prije odlaska u školu navrate u crkvu i pomole se. Taj je običaj dugo ostao među gračačkim đacima, a kad bi crkvu našli zaključanu, pomolili bi se nakratko pred njom.

Župni vikar je u Tuzli (9. studenoga 1961. – 11. svibnja 1962.) i župnik u istoj župi (11. svibnja 1962. – 24. travnja 1967.), potom župnik u Vitezu (24. travnja 1967. – 28. srpnja 1970.). Na kapitularnom kongresu Provincije održanom u Sarajevu 22. srpnju 1970. izabran je za gvardijana na Šćitu, a za župnika je potvrđen 28. srpnja 1970.

Međutim, već 18. listopada fra Ivan moli Definitorij da ga razriješi dužnosti gvardijana u Rami, na što ga Definitorij 27. listopada 1970. obavještava da „izražava žaljenje što Vi, koji ste na drugim službama svladavali raznovrsne poteškoće, već u početku službe gvardijanstva zapadate u malodušnost. Vi ste naveli samo jedan razlog: da se ne osjećate sposobnim za tu dužnost. Definitorij je, naprotiv svojim izborom smatrao Vas sposobnim i sada Vas smatra sposobnim za službu gvardijanstva u samostanu na Šćitu“, tako da „svoju službu i dalje vršite prema svojim sposobnostima.“

Za vrijeme fra Ivanova gvardijanstva sagrađena je i pokrivena podružna crkva u Orašcu, koju je započeo graditi gvardijan fra Eduard Žilić 1969.

Te godine saliveni su temelji za crkvene zidove i za četiri unutarnja stupa, na kojima će počivati svjetlarnik i krovište crkve. Do svibnja 1972. crkva je sagrađena i potpuno osposobljena za službu Božju, te se svake nedjelje i svetkovine ondje slavila misa, a jedanput tjedno održavala se vjeronaučna pouka. Na Orašac se većinom prevozilo autom, a kad bi snijeg zapao, onda čamcem preko jezera i dalje pješice ili na konju. Većinom je išao gvardijan fra Ivan, jer je on jedini bio ispitani vozač.

Na službi gvardijana u Rami ostao je do 25. svibnja 1973., kada je imenovan župnikom u Brajkovićima, gdje je službu obnašao do 4. prosinca 1974. Na izvanrednom sastanku Definitorija zbog problema oko služenja župe Rama-Šćit, posebice organiziranja vjeronauka i problema oko podružne crkve u Orašcu, kao i otežanih međusobnih odnosa u samostanu, fra Ivan je 4. prosinca 1974. ponovno imenovan za gvardijana i župnika u Rami, na službi je ostao do 19. lipnja 1976.

Sljedećih šest godina, do 5. srpnja 1982., fra Ivan je župnik u Rumbocima. Njegova aktivnost ondje nije se mogla ograničiti samo na pastoralno djelovanje i administrativno vođenje župe. Njemu na brizi bila je dogradnja župne crkve, čiju je gradnju 1972. započeo fra Tihomir Salapić, temelji su blagoslovljeni na Ilindan, 20. srpnja 1973. Za vrijeme fra Ivanova župnikovanja najprije je izgrađena betonska podzida ispod crkve i ostakljena crkva. Uslijedilo je žbukanje crkve iznutra te uređenje dvorišta i silaznog puta s ceste.

Slikar Josip Turković izradio je 1980. postaje križnog puta. Sljedeće su godine u ljevaonici Grassmayer u Innsbrucku nabavljena tri zvona, težine 620, 300 i 180 kg, u tonovima g/1, h/1 i d/2. Blagoslovljena su 10. svibnja 1981., jedno na čast Ramskoj Gospi, drugo na spomen sv. Franji i treće na spomen ramskih mučenika. U lipnju 1982. crkva je popločana posuškim kamenom. Na promjenama te godine za novog je župnika određen fra Mijo Rajič, a fra Ivan je 12. srpnja imenovan župnim vikarom i tu je ostao do svoje smrti. Preminuo je u Rumbocima 1. prosinca 1992. u 67. godini života i 48. redovništva. Pokopan je dan kasnije na groblju u Ripcima.

Fra Ivan je iz Drugoga svjetskog rata ponio ožiljke tuge i stradanja članova uže obitelji i franjevačkog samostana na Šćitu. Bio je jedan od rijetkih svjedoka paljenja crkve na Šćitu 1942. godine: dok je gorjela crkva, kao sjemeništarac bio je s fratrima u samostanu, odakle je nekim čudom zajedno s drugima uspio pobjeći. Cijeloga života tugovao je za svojim ubijenim ocem, svojim strijeljanim bratom Ilijom, ispaćenom i rano umrlom braćom i sestrama, rodbinom i prijateljima.

Krešo je bio omiljen svećenik. Volio je obične ljude, a to je očitovao svojim požrtvovnim radom i poukom ili pak šalom na koju je do posljednjega dana uvijek bio spreman. Za svakoga je imao lijepu, iskrenu riječ i vedro lice. Rado je okupljao ljude oko sebe i hrabrio ih u dobru. Riječima i djelima, životom i srcem svjedočio je vjeru koja je dizala iz pepela i upućivala prema nebu!

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.), Općina Prozor-Rama, Prozor 2022., 98-104.