Obljetnica smrti fra Ive Žilića, Proslap 16. IV. 1897. – Šćit, 10. V. 1981.

Fra Ivo, krsnim imenom Franjo, rođen je 16. travnja 1897. u Proslapu od roditelja Ante i Delfe Žilić r. Šišić. Krstio ga na Šćitu 18. travnja 1897. fra Jerko Pavelić. Osnovnu školu završio je na Šćitu, a gimnaziju u Visokom (1908. – 1912., 1913. – 1917.).

U novicijat ga je u Fojnici primio i 16. srpnja 1912. u habit obukao provincijal fra Lovro Mihačević. Umjesto krsnog imena Franjo uzeo je redovničko fra Ivo. Nakon novicijata polaže prve zavjete 17. srpnja 1913., a istog datuma tri godine kasnije i doživotne zavjete pred provincijalom fra Lovrom Mihačevićem.

Za prezbitera ga zaredio u Sarajevu 30. svibnja 1920. dr. Ivan Šarić, pomoćni biskup vrhbosanski. Teologiju je studirao u Sarajevu (1917. – 1920.) i Budimpešti te na Orijentalnom institutu u Rimu (1920. – 1922.), gdje je postigao licencijat iz istočnog bogoslovlja. Mladu misu proslavio je na Šćitu 5. srpnja 1920. i ponovno otišao u Rim kako bi završio studij.

Po povratku sa studija pastoralno djeluje nepunu godinu dana kao župni vikar na Šćitu (20. svibnja 1922. – 27. travnja 1923.). Imenovan je 27. travnja 1923. profesorom u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, gdje je obnašao i službu tajnika Gimnazije. Predavao je povijest, vjeronauk, zemljopis, francuski jezik i matematiku do 13. studenoga 1938. U Visokom je obnašao i službu katehete u sljedećim školama: Kožarska stručna škola, Osnovna muška škola, Osnovna ženska škola, Stručna ženska škola i Osnovna škola u Donjem Moštru kraj Visokog.

Fra Ivo se 23. rujna 1938. iz Visokog javlja definitoriju Provincije molbom da ga se premjesti iz Visokog

“U Visokom radim od septembra 1923. godine, pa eto sada već 15 godina sam na istom mjestu, te sam već dosta volje izgubio za daljnji rad u našoj gimnaziji. […] Molim prečasni definitorij da me premjesti iz Visokog u koje drugo mjesto, po mogućnosti što dalje od samog Visokog i njegove okoline. Spreman sam primiti svaku službu, koju mi preč. Definitorij dodijeli, ni od čega ne bježim i rado ću poslušati svaku naredbu Definitorija.“

Definitorij Provincije, s kongresa održanog u Beogradu 30. rujna 1938., obavijestio je Nadbiskupski ordinarijat u Beogradu kako je odredio za samostanskog i župnog vikara u samostanu sv. Ante u Beogradu poslati fra Ivu Žilića, koji će ujedno voditi i katolička društva u župi sv. Ante. Na dopis Provincijalata Nadbiskupski ordinarijat imenovao je 6. listopada 1938. fra Ivu župnim vikarom, potom i župnikom, naslijedivši na župničkoj službi fra Josipa Markušića 5. svibnja 1939. Fra Ivo je župničku službu obnašao do 10. svibnja 1940., a potom službu župnog vikara do listopada 1941..

Također, katehetom u osnovnim školama u Beogradu imenovan je 31. siječnja 1939.

Gvardijan franjevačkog samostana u Beogradu fra Krunoslav Ladan je 16. studenoga 1940. izvijestio Franjevački provincijalat u Sarajevu da je fra Ivo „ukazom Kraljevskih namjesnika od 31. oktobra 1940. godine postavljen za profesora (stalnog katehetu) na svim građanskim školama u Beogradu sa pravima činovnika V. položajne grupe. Dekret je dobio u ruke 14. ov. mj.“

Iz Beogradske biskupije fra Ivo je 29. listopada 1941. premješten u Banjolučku, i to u samostan na Petrićevcu, gdje je obnašao službu župnog vikara i katehete u školama na Petrićevcu i Banjoj Luci do listopada 1950.

Provincijal fra Josip Markušić 20. listopada 1950. moli odobrenje Nadbiskupskog ordinarijata u Beogradu kako bi za župnog vikara u Beogradu imenovali fra Ivu.

Fra Josip bilježi da je on „stariji svećenik“ te da ga „za to mjesto preporučuje pastoralno iskustvo i rad, a posebno rad u istoj župi u Beogradu, gdje je službovao od godine 1938. – 1941.“ Fra Ivo je imenovan župnim vikarom u Beogradu 28. listopada 1950.

Na definitorijalnoj sjednici 4. studenoga 1952. fra Ivo je imenovan župnim vikarom na Šćitu, o čemu ga provincijal fra Josip Markušić obavještava: „Vi ste poslušan, te znam da će Vam već iz milosti posluha sve biti pravo i raspoloženo; a mi smo se pri ovoj odluci osim razloga potrebe vodili i ovim motivom: da se u Rami ispostavi jedno svojstvo, koje imaju i običavaju stariji ljudi i redovnici, naime bratskog okupljanja, promišljenosti, takta, dobrog savjeta, čuvanja što je naše i tradicije. Bog Vas pomogao u svemu, da se zbilja ispune naše nade i očekivanja Provincije! (Ostaje neka praznina u Beogradu, ali Rama je Rama!).“

Nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu podijelio je fra Ivi 10. studenoga 1952. kanonsku misiju i jurisdikciju za župnog vikara u Rami. Umirovljen je 12. svibnja 1953.

Fra Ivin život prolazio je u pastoralnom radu, po gimnazijama kao nastavnik, po osnovnim školama kao kateheta koga su djeca voljela, i gdjegod je trebala njegova pomoć, rado je zamjenjivao pojedine župnike i brzo se snalazio sa svakim stvorenjem, jer prije nego bi što rekao, on se smiješio. U Gračacu je mijenjao bolesnog župnika fra Ivana Krešu od studenoga 1960. do siječnja 1961., a prije toga po nalogu provincijala fra Vjekoslava Zirduma bio je na ispomoći u Beogradu.

U svom pastoralnom radu velik dio tereta preuzeo je na sebe u župi Prozor i tako doprinio izgradnji prozorske crkve. Pomagao je i zamjenjivao prozorskog župnika Vladu Jurjevića za vrijeme gradnje crkve u Prozoru 1963. i 1964., zbog čega je prozvan prozorskim kapelanom, a sam je sebe, budući da je zamjenjivao pojedine svećenike, zvao najmenikom.

Fra Ivo je 25. listopada 1970. na Šćitu proslavio svoju zlatnu misu, na kojoj je propovijedao fra Miroslav Kasapović

Tim povodom fra Ljubo Hrgić napisao je zanimljive riječi, vjerojatno i zbog njihova zajedničkoga života u Beogradu: „Ali, Zlatomisniče naš, majstore dijaloga, duhoviti stvore Božji, neće se lako zaboraviti ovaj Tvoj dan. Ti ćeš i dalje raditi kao prijatelj Božji i puka Božjega i privlačiti Crkvi i one, kod kojih se fitilj vjere već gasi. Doći ćeš među njih, nešto u šali, koja je u prozirnosti prava zbilja, reći ćeš im: ‘Eh, dosta već šale, hajdemo se ispovijedati!’ Zlatna misa ne znači, da si na pragu smrti, nego samo na prvom stepeništu starosti, i mi ćemo se načekati, ako Bog da, dok Ti padneš u nemoćnu starost. Što Ti svi želimo u Bosni i Hercegovini i oni preko dalekih voda!“

Fra Ivo je 6. ožujka 1974. od Provincijalata zatražio premještaj u samostan u Jajcu navodeći kao razlog to što „u Jajcu ima u prizemlju soba za stanovanje, pa se ne mora penjati i silaziti, sve je u prizemlju i blagovaonica i crkva. Meni je gotovo fizički nemoguće penjati se uz stepenice. Nadalje, to je grad pa ima na licu mjesta liječnika.“

Uz suglasnost gvardijana u Rami i Jajcu fra Ivo je dekretom Provincijalata od 13. ožujka 1974. premješten u jajački samostan. Ondje je ostao do provincijskih promjena u svibnju 1975. godine, kada se vratio u samostan na Šćitu. Na svoj rođendan legao je u krevet i nakon tri tjedna, više od staračke iznemoglosti nego bolesti, mirno i predano preminuo 10. svibnja 1981. u 84. godini života i 68. redovništva. Pokopan je na groblju u Ripcima 12. svibnja 1981.

Fra Ivo nadimkom Misnik bio je čovjek vrlo sretne naravi

Volio je svakoga i ne zna se postoji li itko tko nije mogao osjetiti fra Ivinu ljubav ako se bar koji put susreo s njim. Dovoljan je bio samo jedan njegov prolazak kroz grad Prozor da bi se uočilo da on samo zbližava, izmiruje, sjedinjuje, da stvara zdravo ozračje humanosti među ljudima, da mu se opravdano oda priznanje za njegovo tako naravno djelovanje. Priznavao je na prvom mjestu zakon ljubavi. Priznavao ga i po njemu se ravnao. Moglo se primijetiti da nije bio naročit prijatelj pisanih zakona, jer ih je pravilno shvaćao kao nužno zlo za naše ljudske konkretnosti, zabilježio je fra Franjo Žilić u svom osvrtu na fra Ivin život i rad. Na fra Ivinoj sahrani bili su predstavnici republičke komisije za odnose s vjerskim zajednicama iz Sarajeva, predstavnici općinske vlasti Prozora te predstavnici društvenih organizacija.

Za svoga života fra Ivo je rijetko premještan na nova mjesta službovanja. Gdje je bio postavljen, tu je ostajao i predano radio. Bio je to znak da nikom nije bio težak, da je sa svakim mogao, jer je u svakome na prvom mjestu gledao čovjeka. Bio je sklon humoru, a iza njega su ostale mnoge anegdote, događaji, mnoge mudre izreke i pouke.

Kad je fra Ivo po dolasku u sjemenište u Visokom na stubištu plakao zato što su ga odveli daleko od Rame, u tuđinu, nađe ga učitelj fra Franjo Jukić-Kvesić i upita šta mu je. A on će: „Eto šta mi je! Što ste me ovdje doveli?“ – „Nu, pa šuti, mali, kupit ću ja tebi čakiju“, reče mu fra Franjo. Na to se fra Ivo nasmijao i nije se prestao smijati do smrti. Dobri se ljudi lako smiju, jer imaju mirnu dušu.

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020., Prozor, 2022.