Obljetnica smrti fra Jerka Petričevića (27.11. 1909.-3.11. 1986.)

Fra Jerko, krsnim imenom Gabrijel, sin Stjepana i Anđe Petričević r. Jelić, rođen je u Jaklićima 27. studenoga 1909. Krstio ga na Šćitu 29. studenoga 1909. fra Jerko Pavelić. Pučku školu završio je na Šćitu (1919. – 1923.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1923. – 1929., 1930. – 1932.).

U franjevačko odijelo obukao ga je i time primio u novicijat u Fojnici provincijalov delegat i kustos Provincije fra Lujo Marković 29. lipnja 1929. Na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Franjo. Prve zavjete položio je također u Fojnici pred provincijalom fra Josipom Markušićem 30. lipnja 1930. i tada uzeo novo ime – fra Jerko.

Upisao je Franjevačku teologiju u Sarajevu 9. rujna 1932. i završio osam semestara (1932. – 1936.). Doživotne zavjete položio je u Sarajevu pred fra Marijanom Jakovljevićem, kustosom Provincije, 30. lipnja 1933. Sve stupnjeve sakramenta reda podijelio mu je u Sarajevu nadbiskup Ivan Šarić: subđakonat 31. siječnja 1937., đakonat 20. veljače i prezbiterat 13. ožujka 1937. Mladu misu proslavio je na Šćitu 4. travnja 1937.

Nakon mlade mise uslijedilo je požrtvovno pastoralno djelovanje na brojnim župama diljem Bosne i Srbije

Župnim vikarom u Tuzli imenovan je 2. svibnja 1937., a već 10. prosinca 1937. župnim vikarom na Šćitu, organistom, učiteljem pjevanja i katehetom u osnovnoj školi na Šćitu. Te dužnosti vršio je do 2. veljače 1940., kada je imenovan župnim vikarom u Beogradu i katehetom u osnovnim školama. Na sjednici definitorija Provincije izabran je 13. kolovoza 1945. za gvardijana i župnika na Šćitu, ali se zahvalio na službi. Imao je nekoliko semestara završenih na Filozofskom fakultetu u Beogradu i htio je završiti studije.

Zahvala mu je uvažena te je na definitorijalnom sastanku 21. studenoga 1945. umjesto njega za gvardijana i župnika u Rami izabran fra Mladen Lucić. Provincijal fra Vitomir Jeličić 31. srpnja 1946. obavještava fra Jerka da dužnost proviđanja duhovnim potrebama naroda ne dopušta da se u Beogradu zadrže trojica aktivnih svećenika, gdje sve poslove bez poteškoća mogu obavljati dvojica. Iz tog razloga, bilježi Jeličić, „odlučili smo riješiti Vas dosadašnje Vaše službe u Beogradu i dodijeliti Vam službu u duh. pastvi. Ovaj čas imamo dvije župe koje bi trebalo popuniti, i to Banbrdo i Podhum/H. Podhum treba čim prije popuniti, jer je narod te župe bio skoro kroz dvije godine bez svećenika, a Banbrdo se dade još nekako služiti ekskurirajući iz samostana Kreševo. Ako Vam se ne bi sviđala župnička služba, onda bi bilo potrebno da preuzmete službu duh. pomoćnika u samostanu Kreševo, tako da bi se jedan svećenik iz samostan mogao postaviti za župnika. Zato nas odmah po primitku ovoga lista obavijestite, koje od navedenih mjesta i služba Vam najviše odgovara, da prema tome postupamo. Ujedno se prema tome ravnajte, spremite se i u roku od osam dana krenite na put.“

Devet dana, nakon dopisa provincijala, fra Jerko je 9. kolovoza 1946. imenovan župnikom u župi Podhum/Žitače sa župničkom jurisdikcijom i za župu Solakova Kula, gdje je ostao nepune dvije godine. Potom je gvardijan u Rami, imenovan 21. travnja 1948., i župnik, imenovan 22. travnja 1948.

Dana 28. travnja 1948. fra Jerko se iz Podhuma, zbog imenovanja župnikom i gvardijanom u Rami na Šćitu, obraća provincijalu fra Vitomiru obavještavajući ga da je dobio glasilo Provincije Bosnu srebrenu te da se strašno iznenadio i do skrajnosti oneraspoložio promjenom: „Ne znam što Vas je rukovodilo da me premještate, da mi iziđete u susret, ili ne vodeći nikakve misli o meni. Samo znam da se nisam ni malo nadao, a još manje želio. Vrlo mi je teško i krivo što me niste na to bar upozorili. Kad se čovjek nada, drukčije poslove raspoređuje i svršava. Ne valja na župu stalno postavljati novog župnika, da se u 10 godina promijeni na jednoj župi 15 župnika. Imao sam ovdje dosta muke, a teško mi je i danas, ali uvijek mi je promjena odvratna, pa makar bilo iz goreg u bolje. Vrlo mi je teško i štetno djeluje sve to na moje duševno stanje i sve mi živce potresa. Potiče me da uzmem za pravilo u životu: Nigdje ništa ne radi, nego samo očekuj promjenu. Ja Vas molim, da me ostavite u ovom kraju samo do jeseni bar. Onda radite što hoćete. Postao sam sasvim premlaćen takvim životom. Molim Vas i buduće starješine da me ne stavljate nigdje niti za kakve gvardijane – volim biti doživotni kapelan.“

Tri dana kasnije, 1. svibnja 1948., provincijal Jeličić obavještava fra Jerka kako je razumio njegovu reakciju i negodovanje zbog premještaja jer nijedan premještaj nije ugodan, prekida čovjeka u njegovu radu, snalaženju i planovima te prekida vezu s ljudima. Premještaj je diktirala potreba jer je fra Mladen Lucić, piše Petričeviću provincijal Jeličić, „živčano iscrpljen, proživio je hiljadu preokreta, promjenu vlasti, nepogoda i nedaća, da je svakom lako razumljiv njegov vapaj, da ga se oslobodi. Postao je nepodnosiv svojoj okolini i mrzovoljan na sve. Valja ga razumjeti i ne bi bilo ljudski ne udovoljiti mu molbi nakon tolikih njegovih žrtava i patnja te mu dati malo vremena da se odmori.

A da bi se to na Definitoriju usvojilo, tri dana se tražila osoba, koja bi došla na njegovo mjesto

[…] Nemoj nikako misliti, da je taj premještaj učinjen olako i samo da se premjesti. Ni jedan premještaj nije učinjen, gdje ga nisu tražile ozbiljne potrebe. I ja sam lično naročito kušao, da se izbjegne Tvoj premještaj. Nije mi bilo stalo ni najmanje da bude Ramljak. Tražio sam samo osobu, koja bi priuba na tom mjestu mogla zadovoljiti. I bez uspjeha. […] A postaviti koga bilo samo da je tamo i da se popuni broj, to je nerazborito i besmisleno. Naša zajednička želja i volja bila je, naročito i istinita na sjednici Definitorija, da primiš tu službu barem do jeseni odnosno do decembra.“ Provincijal nadalje moli fra Jerka da uzme u obzir sve prilike i učini još jednu žrtvu, kao što je već jedanput učinio.

Fra Jerko se ipak prihvatio službe gvardijana i župnika u Rami, gdje je ostao do imenovanja župnikom u Gornjem Vakufu 30. lipnja 1955. Povjerena mu je i uprava Ramske dekanije 24. studenoga 1948., potom je 11. srpnja 1949. imenovan i dekanom, a 14. svibnja 1949. povjerena mu je i uprava župe Prozor. Prozorska župa bila je u većem razdoblju Drugoga svjetskog rata i cijelo poratno razdoblje bez svećenika. Kada je Ordinarijat 27. lipnja 1951. imenovao vlč. Petra Vidovića prozorskim župnikom, zahvalio je fra Jerki i franjevcima za sve što su učinili za prozorsku župu. Vlč. Petar stanovao je u samostanu na Šćitu dok mu se konačno nije pružila mogućnost preseljenja u Prozor. Tek je 3. siječnja 1953. definitivno preselio u Prozor, jer mu je tada ispražnjen dio župnog stana.

Gvardijan fra Jerko je zajedno s narodom osjećao veliki nedostatak u Rami: nepostojanje crkvenih zvona koja su zamukla u vihoru Drugoga svjetskog rata i rastalila se kada su partizani 13. srpnja 1942. zapalili zvonik zajedno s crkvom. Nastojeći obnoviti ramska zvona, tražio je načina kako svijetu vratiti samopouzdanje i hrabrost. Činilo mu se da bi ponovno oglašavanje zvona u Rami djelovalo kao melem na ranu, jer bi vratilo stare uspomene i pozivalo narod na molitvu. Zato je s narodom pobrao dijelove razbijenih i staljenih zvona pa je sve poslao Kvirinu Lebišu u Zagreb da se saliju dva zvona, jedno od 652 i drugo od 184 kg. Za drugo je trebalo nadodati još 30 kg bronce, za što je narod u dva dana oduševljeno skupio 92.000 dinara. Provincijal fra Vitomir Jeličić blagoslovio je 3. listopada 1948. pod pučkom misom ramska zvona, naglašavajući kako je to uspomena na činjenicu što su franjevci već sedam stoljeća slavili Boga u Bosni, a od toga 500 godina u Rami, gdje su crkva i samostan pet puta gorjeli, ali su se i dizali iz pepela. Ovaj događaj bio je za fra Jerka jedan od svjetlijih i veselijih dana. Tmurnih je imao jako mnogo. Rat je istina prestao, ali politička previranja, usmjeravanja rada i ekonomije bila su teška.

Godine 1949. s narodom je očistio unutrašnjost spaljene ramske crkve. Narod je s velikim marom iznio sav kamen i složio ga kraj crkve. Tako je raščišćen prostor kako bi se u njemu mogla služiti misa kada nije padalo. Tek se 1954. počelo ozbiljno misliti o popravku spaljene ramske crkve. Fra Jerko se te godine obvezao osposobiti samostan za stanovanje, uvesti vodu, struju, pribaviti projekt za popravak crkve i ostalo što je potrebno kako bi se nakon promjena u 1955. moglo pristupiti obnovi crkve.

Fra Jerko je imao neprestane sporove s vlastima. Možda i zato što je vrlo malo govorio. Držao se svojih načela i prkosno provodio svoje, što je izazivalo bijes vladajućih, ne odveć kulturnih nasilnika. Narodni odbor sreza Prozor zatražio je 17. siječnja 1949. od župnog ureda Šćit predaju crkvenih matica državnom matičnom uredu u Prozoru. Fra Jerko je pokušavao dokazati da šćitske matice ne padaju pod ove naredbe, jer one su samo prijepisi izgorjelih šćitskih matica. Vlast je fra Jerki odgovorila kaznom od 2.000 dinara i 25. siječnja mu oduzela matice, a župnom uredu na Šćitu vraćene su tek 6. svibnja 1962.

Komunističke su vlasti smatrale da je samostan odveć velika zgrada da bi u njemu stanovali samo fratri. Stoga je Mjesni narodni odbor u samostan postupno smještao sve moguće civilne ustanove: skladište otkupljenog žita, ambulantu, mjesni ured, poštu, policiju. Za stanovanje fratara, župni ured i druge nužne prostorije ostao je najprije samo drugi kat, a kad je i on oduzet, fratrima su preostale samo četiri sobe u koje je trebalo smjestiti fratre, župni ured, kuhinju i poslugu. Mjesni narodni odbor je 17. travnja 1950. izdao naredbu kojom se samostanu „oduzimaju još dvije sobe i jedna trećina hodnika na drugom katu sa sjeverozapadne strane, da se smjesti žito“. Za oduzete prostorije trebala se plaćati mjesečna najamnina od 300 dinara. U obrazloženju te odluke stoji: „Franjevačkom samostanu pored ovih prostorija ostaju na raspolaganju tri sobe i dvije trećine prostranog ganjka (hodnika), u koji se može smjestiti kuhinja, kancelarija i jedna spavaća soba, a u slučaju potrebe, može se udesiti na jednostavan način još jedna ili dvije sobe na samom ganjku.“ Tek 15. studenoga 1962. iz samostana su iselili mjesni ured i pošta smjestivši se u zgradu Zadruge, odnosno osmogodišnje škole, gdje je desetak dana ranije smještena i ambulanta. Iz samostana je iselila i policija.

Gvardijana fra Jerka opterećivalo je i plansko gospodarenje tadašnjih vlasti koje su naređivale kako samostan mora zasijati sve obradivo zemljište koje posjeduje. Od prihoda u ekonomskoj godini 1949./1950. samostan je morao Mjesnom narodnom odboru predati sljedeće: 1.975 kg pšenice, 500 kg raži, 1.176 kg kukuruza, 400 kg ječma, 200 kg zobi. Kako bi odredba bila još savršenija, dodaje se: ostalih žitarica 80 kg. Kad se tomu doda rekvizicija mesa i svinja, dobiva se potpuna slika ondašnjih prilika.

Fra Jerko je odvođen na sud, osuđivan i globljen, ali se žalio i začudo nije u zatvoru odležao ni dana. No, zato su ga vlasti vrlo često zvale u vojnu rezervu, gdje je ostajao mjesec dana i više. Vijeće Sreskoga suda u Prozoru osudilo ga je 19. kolovoza 1954. na jedinstvenu kaznu zatvora od godinu dana i šest mjeseci, kao glavnu, te novčanu kaznu u iznosu od 80.000 dinara, kao sporednu; novčanu kaznu bio je dužan platiti u roku od dva mjeseca po pravosnažnosti presude. Kao gvardijan franjevačkoga samostana na Šćitu fra Jerko je, piše u presudi, prekršio 209. i 235. član Krivičnoga zakona, a bio je kriv „što je:

1. U svojstvu poreskog obveznika u prijavi od 20. marta 1954. godine koju je podnio poreskim organima NOS-a u Prozoru iskazao prihod od rakije u količini od 1.738 litara, iako je ovaj prihod u toku 1953. godine stvarno iznosio 3.220 litara, pa je na taj način prikrio 1.482 litra rakije, ili izraženo u novčanoj vrijednosti iznos od 296.400 dinara, a sve ovo u cilju da izbjegne plaćanje poreza na tome dijelu prihoda, dakle, u namjeri da izbjegne djelomično plaćanje poreza dao državnim organima lažne podatke o dohodcima, o predmetima koji podlažu oporezivanju i o drugim činjenicama važnim za odmjeravanje poreza, čime je počinio krivično djelo iz čl. 235 Krivičnog zakona i
2. Neutvrđenog dana u mjesecu decembru 1953. godine u selu Šćit, srez Prozor uginulu kravu od neutvrđene bolesti zaklao, a potom meso posolio, osušio i tokom proljeća 1954. godine davao ga za ishranu radnicima koji su radili na imanju samostana u Šćitu, te neutvrđenog dana u mjesecu junu 1954. godine zaklao uginulu svinju i meso od iste dijelom u friškom stanju, a dijelom u suhom stanju rasprodavao potrošačima, a da u oba slučaja meso nije prethodno pregledano po veterinaru, dakle, prodavao i na drugi način stavio u promet škodljive životne namirnice, čime je načinio krivično djelo iz čl. 209 stav 1 Krivičnog zakona, pa se za gornje djelo, a na temelju istih zakonskih propisa utvrđujući mu za djelo pod tačkom 1 dispozitiva presude kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a za djelo pod tačkom 2 kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, primjenom člana 26 i 46 K. Z.“

Fra Jerko je „na pretresu pred sudom odlučno poricao izvršenje inkriminiranih djela.“ Tvrdio je da sporna zaliha rakije potječe od sačuvanih zaliha iz prethodnih godina. Što se tiče zaklane krave tvrdio je da je ona određeno vrijeme doista bila bolesna, ali je u trenutku klanja bila živa. Takvu ju je pregledao veterinar, dao svoj pismeni nalaz i savjetovao da se u slučaju poboljšanja bolesti krava zakolje, a meso bez bojazni iskoristi za ljudsku ishranu; prema nalazu veterinara, naime, bila je bolesna u crijevima zbog bremenitosti pa njezino meso ne može biti štetno po zdravlje ljudi. I za svinju je fra Jerko tvrdio da je u trenutku klanja bila živa i zdrava. Istina, nju prije klanja nije pregledao veterinar.

Iz Rame fra Jerko odlazi za župnika u Gornji Vakuf (30. lipnja 1955. – 11. kolovoza 1958.), potom u Čuklić kraj Livna (22. kolovoza – 2. prosinca 1958.). Skoro deset godina bio je župnik u Doljanima (2. prosinca 1958. – 24. travnja 1967.), gdje je sagradio crkveni toranj (1965. – 1966.). Kako bilježi Ivić: „On se mnogo brinuo, da bi crkvu uredio, a posebno da bi toranj podigao. Mislio ga završiti već god. 1963., ali prilike upravo neprilike to zapriječiše. Te godine u jesen i na proljeće 1964. pribavljao je sedru i pijesak, ali se nisu mogli naći majstori, u Doljanima ih uopće nema. Tako je stajalo 1964. god.

I ove godine 1965. pokušavao je naći majstore ovdje u Rami, ali nisu došli. Pa ni Pero Lončar iz Ustirame, koji je prije bio glavni majstor, ni on nije došao. Napokon je našao dvojicu klesara i zidara od Posušja Matu Dragoju i Ivana Martića, koji su za 34 dana dovršili zidanje. Sada je opet falio lim, pa su sve opkrojili daskom i pokrili krovnom ljepenkom.“

Fra Jerko je i iz Doljana pozivan na suđenje. U dopisu koji je 6. travnja 1959. poslao provincijalu fra Borisu Ilovači obavještava ga kako je dobio poziv na suđenje u Bugojnu za dan 13. travnja. Optužni je prijedlog od javnog tužitelja Nurudina Bušatlije za krivično djelo iz čl. 311 Krivičnog zakona. U optužnom prijedlogu nalazi se glavna i jedina krivica što je „u crkvi proglasio nevjernikom i isključio iz katoličke vjere P. T. i Z. A., koji su propustili najaviti mi vjenčanje, iako su ovi već bili vjenčani pred nadležnim državnim organima. Isto učinjeno u dva navrata – odnosno u dva slučaja, tj. 17. VIII. i 22. VIII. 1958.“ Fra Jerko bilježi kako je optužnica potpuno neutemeljena i kako gornje izraze nije upotrebljavao „niti po smislu, a kamo li doslovno: kakvo proglašavanje nevjernikom ili isključenje iz vjere katoličke?! Nisam dotičnih osoba niti spominjao u crkvi, niti sam znao, koji su to bili. Ovi su [drugi] bili povod, da sam po dužnosti žigosao tu manu samodošlosti u župi. Stranke nisu bile ni u jednom slučaju sklopile civilni brak. Na raspravu se pozivaju kao svjedoci, odnosno uskoci i dvojica prakaratura. Meni bi mogla posvjedočiti cijela crkva, svi koji su bili prisutni oba puta, jer bi samo govorili istinu. […] Vidjet ćemo na što će izići. Ne bih primio ni uslovne uz sudske troškove, jer sam nevin, a uz to i u sirotinji.“ Ostao je nepoznat ishod fra Jerkove optužnice.

Službu župnog vikara fra Jerko je obnašao na Šćitu (24. travnja 1967. – 25. srpnja 1970.) i Podmilačju (28. srpnja – 23. listopada 1970.) te ponovno Šćitu od 23. listopada 1970. do umirovljenja. Preminuo je u samostanu na Šćitu 3. studenoga 1986. u 77. godini života i 57. redovništva. Pokopan je dan kasnije na groblju u Ripcima.

U oproštajnim riječima prigodom fra Jerkove smrti gvardijan fra Živko Petričević istaknuo je kako je fra Jerko bio „vrlo originalna, kompleksna i svojevrsna ličnost. Bio je čovjek koji je imao svoj stav i svoje mišljenje i onda kad ga je koštalo i kad je zbog toga morao stradavati. Nije se bez razmišljanja uključivao u jednostrani i površni mentalitet mase, nego je išao svojim vlastitim putem, nerijetko i trnovitim.

Bio je usamljeni individualac koji je znao stvarati svoj vlastiti svijet i živjeti u svom vlastitom ambijentu. […] Njegova dosljednost i neustrašivost dolazila je osobito do izražaja kad je bio gvardijan na Šćitu. Kad su ljudi u poratnim godinama, prestrašeni i neinformirani, preko noći mijenjali svoje mišljenje i uvjerenja, fra Jerko je ostajao nepokolebljiv u svom uvjerenju sve dok mu se suprotno nije dokazalo.“ Kasnije su mu mnogi ljudi, i oni koji su ga kritizirali, odavali priznanje za njegovu istinoljubivost i neustrašivost. Fra Jerko je bio zahtjevan čovjek, ali novac, vlast i položaj bili su za njega od sporedne važnosti. Mnogo je čitao na stranim jezicima. Nije ništa u životu olako shvaćao, pa ni vjeru. Često se moglo čuti njegovo pitanje: „Kako? Zašto?“

Zanimljivo je spomenuti kako se fra Jerko vrlo rado družio s djecom i malim ljudima. Znao je s njima biti solidaran i zastupati njihove interese. Rado je davao poduku iz sviranja klavira i stranih jezika.

Zbor franjevačkih bogoslova „Jukić“ u Sarajevu1932./1933.

Fra Ljubo Hrgić, fra Jerko Petričević, fra Krešo Idžaković, fra Branko Bilić, fra Karlo Karin, fra Vito Pavlović, fra Bono Šapina, fra Franjo Lipovac, fra Stanko Vujica (sjede, slijeva); fra Nenad Dujić, fra Vlado Tomić, fra Celestin Vlajić, fra Ljudevit Kovačević, fra Srećko Franjkić, fra Dragomir Prpić, fra Dominik Duvnjak, fra Velimir Ilovača, fra Vjekoslav Zirdum (srednji red, slijeva); fra Bosiljko Bekavac, fra Anto Malić i fra Domagoj Šimić (gornji red, slijeva).

S proslave mlade mise fra Jerka Petričevića na Šćitu 4. travnja 1937.