Obljetnica smrti fra Luke Markešića (23.12. 1937. – 7.8. 2014.)

Fra Luka, krsnim imenom Mirko, sin Luke i Ivke Markešić rođene Beljo, rođen je u Proslapu 23. prosinca 1937. Krstio ga na Šćitu 26. prosinca iste godine fra Kazimir Ivić.

Osnovnu školu pohađao je na Šćitu (1946. – 1950.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1950. – 1957., 1961.). U novicijat ga je primio i obukao u franjevačko odijelo u Kraljevoj Sutjesci 14. srpnja 1957. provincijal fra Boris Ilovača. Na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Luka, po ocu Luki. Provincijal Ilovača primio je njegove prve zavjete u Kraljevoj Sutjesci 15. srpnja 1958.

Vojni rok služio je u Bitoli i Prizrenu (1958. – 1960.). Doživotne zavjete položio je u Sarajevu 8. prosinca 1963. pred provincijalom fra Vjekoslavom Zirdumom. Pohađao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu nakon upisa 5. listopada 1960. i završio deset semestara (1960. – 1966.). Sve stupnjeve sakramenta reda podijelio mu je na Bistriku u Sarajevu nadbiskup Marko Alaupović: subđakonat 8. prosinca, đakonat 12. prosinca i prezbiterat 19. prosinca 1964. Mladu misu proslavio je na Šćitu 10. siječnja 1965.

Obnašao je službu župnog vikara u Zenici (13. svibnja 1965. – 17. lipnja 1966.), Brajkovićima (17. lipnja 1966. – 4. rujna 1967.) i Vijaci (4. rujna 1967. – 8. srpnja 1968.), a potom je član samostanske zajednice na Bistriku u Sarajevu (8. srpnja 1968. – 5. listopada 1968.). Uprava Provincije šalje ga 5. listopada 1968. na postdiplomski studij na Teološkom fakultetu u Ljubljani, gdje je magistrirao 28. lipnja 1969. radom Suvremene teme Poslanice Korinćanima: Izgradnja Crkve u Korintu. Odlukom Kapitularnog kongresa Provincije premješten je 24. srpnja 1970. u Zenicu, gdje nastavlja rad na dovršenju studija i na raspolaganju je župniku fra Domagoju Šimiću za pastoralne poslove. U Ljubljani je doktorirao 29. siječnja 1972. temom Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima. Bio je meštar bogoslova na Teologiji (1973. – 1979.), definitor (1979. – 1982.), provincijal (3. lipnja 1982. – 1. svibnja 1991.) i vikar samostana na Bistriku (2003. – 2006., 2012. – 2014.), u kojem živi posljednjih dvadeset godina (1994. – 2014.). Preminuo je 7. kolovoza 2014. u sarajevskoj bolnici Koševo u 77. godini života i 58. redovništva. Sahranjen je 12. kolovoza 2014. na sarajevskom groblju Bare.

Od 1972. do smrti fra Luka je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u Nedžarićima, gdje je predavao ponajviše dogmatske predmete: Izabrana pitanja ekleziologije, Dogmatika, Mariologija, Seminar – dogmatika, De gratia, Pneumatologija, Teodiceja, De Deo uno et trino, Ekleziologija, Eshatologija i Kristologija. Bio je član raznih komisija u Provinciji i Nadbiskupiji, posebno je bio angažiran u komisiji za pravdu i mir. Vrlo aktivan je u antiratnim inicijativama, naročito u sklapanju Washingtonskoga sporazuma (1994.). Član je Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV) u BiH od njegova osnivanja 1994. godine, a potom predsjednik od Četvrtoga sabora (12. veljače 2004.) do smrti. Bio je član Udruženja Bosansko-turskog prijateljstva, Viktimološkoga društva, Društva za ugrožene narode BiH, Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“, Fondacije „Pravda za BiH“, Etičkoga komiteta Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Sarajevo i drugih organizacija i pokreta. Među nagradama posebno mu je bila važna Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva koju je dobio za humanost za 2001. godinu.

U prvom objavljenom radu (o duhovnome liku pape Ivana XXIII. i Pavla VI., Bosna srebrena 1964.) nagovijestio je da će se i ubuduće baviti prvenstveno pitanjima i problemima ekleziologije i teologije. U tom smislu piše prikaze knjiga, izvještaje, komentare, komemorativne članke, govore i okružnice koje objelodanjuje u Biltenu Franjevačke teologije u Sarajevu (1971. – 1974., 1977. – 1979., 1988. – 1989., 1999.), Jukiću (1972., 1974., 1976., 1978., 1980.), Bosni srebrenoj (1964., 1973. – 1979., posebno kao provincijal od 1982. do 1991., potom 1992. – 1994., 1996., 1999., 2001., 2011.), Kačiću (1974., 1977.), Crkvi u svijetu (1973., 1976.), Vrelu života (1976.), Dobrom Pastiru (1966., 1970., 1973.), Novi et veteri (1977., 1979., 1988.), Bosni franciscani (1993. – 2006., 2012. – 2013.), Znakovima vremena (2005.), Svjetlu riječi (1983. i dalje), Odjeku (1989.), Teološkim temama (1991.), Napretku (1998., 2000.), Napretkovom narodnom godišnjaku (2002.), Stećku (1994. – 1996.), Kalendaru sv. Ante (1994. – 1996., 1998., 2006. – 2007., 2009., 2011.), Dijalogu (1996. – 1997.) i Vrhbosniensiji (1999.). Objavljuje članke iz područja teologije te suvremenih društvenih, političkih, kulturnih i crkvenih zbivanja u BiH i oko BiH, posebno kada se Bosna i Hercegovina našla u vihoru rata (1991. – 1995.) i kad je zbog težnji za njezinom podjelom na nacionalnoj osnovi došao u pitanje i sam njezin opstanak.

Svoje radove objavljuje i u zbornicima:

Zbornik radova kongresa u čast sv. Bonaventure (Zagreb, 1974.); Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine (Sarajevo, 1979.); Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića (Sarajevo, 1991.); Rat u BiH – uzroci, posljedice, perspektive (Samobor, 1994.); Politički pluralizam u demokratskoj tranziciji BiH (Sarajevo, 1998.); Verbi minister et omnis creati cultor, Zbornik u čast fra Vitomira Slugića (Sarajevo, 1998.); Ljudska prava i Katolička crkva (Sarajevo, 2000.); Karakter rata u BiH 1992. – 1995. (Sarajevo, 2001.); Budućnost je počela, radovi Međunarodnog okruglog stola (Sarajevo, 2002.); Spomen-spis povodom 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana (Zagreb, 2004.). Uz to, napisao je pogovor knjizi 10 godina Srpskog građanskog vijeća – pokret za ravnopravnost u BiH (Sarajevo, 2004.), pod naslovom „Knjiga zajedničkog odgovora ili dogovora“, zatim predgovor knjizi Ivana Markešića: Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu 10. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 1994.–2004. (Sarajevo – Zagreb, 2004.), pod naslovom „Otpor podjeli i uništenju BiH“. Objavio je i veoma važne članke: „Konstitutivnost naroda u BiH“ u: Provođenje odluke Ustavnoga suda BiH o konstitutivnosti naroda u entitetima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 2001.); „Promjena Daytonske u Evropsku Bosnu i Hercegovinu“ u: Četvrti sabor HNVBiH (Sarajevo, 2005.); „Povratak raseljenih osoba i izbjeglica. Problemi održivog povratka i ustavna ravnopravnost povratničke populacije“, u: Bosna i Hercegovina pred izazovom evropske budućnosti i novoga političkog ustrojstva (Sarajevo, 2005.); „Izgradnja evropske BiH“, u: Brošura s Konferencije HNVBiH (Sarajevo, 2009.); „Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH“, u: Status – magazin za političku kulturu i društvena pitanja (Mostar, 2010.); „Neravnopravni položaj hrvatskog naroda u BiH“, u: Brošura s konferencije HNVBiH (Sarajevo, 2010.); „Uloga Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH“, u: Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet (Zagreb, 2010.) te „Zapis o Bosni i Hercegovini“, u: Bosna i Hercegovina očima ljubavi u monumentalnoj monografiji Samira Sinanovića (Sanski Most, 2016.). Svoje je poglede iznosio i u brojnim napisima i intervjuima u dnevnim novinama, tjednicima i časopisima (Oslobođenje, Avaz, Slobodna Dalmacija, Feral, Večernji list, Novi list, Dani, Erazmus, Ramski Vjesnik i dr.).

Uz kraću studiju Crkva u samoupravnom socijalizmu i knjigu Slučaj Bosna – skup članaka o ratu protiv Bosne koje je objavljivao u Svjetlu riječi – fra Luka, tipično za ovdašnje intelektualce, i one bosansko-franjevačke koji su društveno angažirani, nije imao vremena pisati knjige, nego članke s povodom, i njih je pred kraj života sabrao u knjige. Dio knjiga su i njegova predavanja teoloških traktata o Bogu, Crkvi, eshatologiji, mariologiji, milosti, a dio knjiga su sabrani članci o Franji Asiškom, franjevaštvu u Bosni, o pitanju Boga, Crkvi i društvu, o odnosu religije i politike, mistike i politike, o mirotvornom zalaganju i međureligijskom dijalogu.

Fra Luka je bio pokretač i sudionik važnih projekata u Bosni Srebrenoj, u Crkvi i društvu. Kao provincijal inzistirao je na važnosti unutarnje discipline, sloge i međusobnog uvažavanja franjevaca, na dobrom funkcioniranju odgojnih i naukovnih zavoda Bosne Srebrene, na pastoralnom usmjerenju bosanskih franjevaca, njihovoj blizini svim ljudima i brizi za vjernike. Za njegova mandata u Sarajevu je, u okviru manifestacije Sarajevska zima, od 14. ožujka do 2. travnja 1988. organizirana velika izložba pod nazivom Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, koja je predstavljena i izvan Jugoslavije. Snimljeni su vrijedni filmovi o Bosni Srebrenoj u povodu 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu (1291. – 1991.). Povrh svega nastavio je najbolju tradiciju bosanskih franjevaca da angažirano sudjeluju u javnom životu, da duhovno (a i materijalno) izgrađuju svoju zemlju te da Bosna Srebrena bude ravnopravan subjekt, inkorporiran kako u mjesnu Crkvu tako i u društvo.

Zalagao se za dostojno mjesto redovnika i redovnica u Crkvi. Surađivao je s franjevcima južnoslavenskih provincija, a posebno s franjevcima Hercegovačke provincije. Bio je na pomoći sestrama franjevkama kao duhovni oslonac, savjetnik i dobročinitelj. Zajedno sa svojim suradnicima iz uprave pozvao je sestre klarise u Bosnu i sagradio im samostan u Brestovskom, koji je blagoslovljen 11. lipnja 1989. S fra Petrom Anđelovićem, nasljednikom na provincijalskoj službi, akter je gradnje spomen-kapelice u Srebrenici, prvom fratarskom staništu u Bosni, i velike proslave 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu u sarajevskoj Skenderiji 1991. godine.

Uz još neke bosanske franjevce, zajedno s upravom Hercegovačke provincije, na čijem je čelu tada bio fra Jozo Pejić, pokrenuo je vjerski list Svjetlo riječi (1983.) i dao mu teološko usmjerenje. U ratu je zajedno s profesorima na Franjevačkoj teologiji pokrenuo časopis Bosna franciscana (1993.) i bio njezin prvi urednik. S profesorima s Fakulteta islamskih nauka uredio je hrestomatije o kršćanstvu i islamu. Često je organizirao Dan Asiza – godišnji međureligijski molitveni susret u crkvi sv. Ante na Bistriku. Bio je član mnogih organizacija i udruga, aktivni sudionik raznih inicijativa, sastanaka, tribina, simpozija za mir i socijalnu pravdu, za pitanja odnosa politike i moralnosti, uloge religije u društvu, vjeronauka u školi i sl.

Fra Luka je bio prirodan, elementaran čovjek, nekada djetinje zaigran i opušten, a nekada nepopustljiv i tvrd. Čovjek samostalan i samosvjestan do mjere da je vlastita stajališta izdizao na razinu neupitnog stava i zaogrtao ih ruhom objektivnosti i opće istine koju bi i drugi, smatrao je on, trebali bez kalkulacija i dvoumljenja prihvatiti jer je ta istina očigledna, utemeljena i na vjeri u Boga. Bio je spreman gubiti, biti ismijavan i izrugivan, ostajati sam, ali ne izdati hrabrost ni cilj vlastitoga poslanja. Nekada se nije moglo raspoznati kada je njegov autokratizam ustvari samo provjera ima li jačih ideja od njegovih, a koliko je to stvar njegove postojanosti i spremnosti da samostalno i neustrašivo kao prvi nosi odgovornost službe za koju je izabran ili poslanja za koje se odlučio.

Fra Luka je shvaćao svoj fratarski život kao misiju, osobnu misiju, kao kršćansko-franjevačko i bosansko-hrvatsko poslanje u svome vremenu i svojoj Bosni, svetoj zemlji, kako ju je nazivao. I tu je svoju misiju, kako bilježi fra Ivan Šarčević, nastojao ostvariti nadilazeći samoga sebe kroz dvostruku odgovornost: onu koja potječe iz vjernosti tradiciji i istodobno kroz odgovornost koja dolazi iz budućnosti.

Prva odgovornost odnosila se na njegovu vjeru u Boga, na koga se fra Luka nedvosmisleno i nikada sumnjajući pozivao. To je ideal i Crkve kao univerzalnoga Božjeg naroda bez rasnih, nacionalnih i kulturnih ograničenja. Fra Luka se nadahnjivao i apostolom Pavlom. O njegovu izgrađivanju prvotne Crkve, radu oko jedinstva podijeljenih kršćana korintske zajednice pisao je u svome doktoratu. Na liniji Drugoga vatikanskog koncila inzistirao je na crkvenosti vjere i kritičkoj lojalnosti crkvenoj hijerarhiji. Razumijevao je Crkvu i Provinciju kao teandričke institucije, kao dostatan okvir za slobodu pojedinca i kao sredstvo ostvarenja evanđeoskih ideala. Ako bi institucija zastranila, nije se izmicao izvan nje niti se povlačio u zavjetrinu, nego je spremno pristupao srži problema nastojeći instituciju iznutra mijenjati i poboljšavati. Svoje bi mišljenje izricao odlučno, bez umotavanja, uvijek nastojeći da svojim stavom ide na stvar i da u njemu nema mržnje.

Odgovornost koja je fra Luki dolazila iz vjernosti tradiciji sadržavala je nasljedovanje Isusova evanđelja po primjeru Franje Asiškog, mirotvorca i brata svih ljudi bez razlike. I ne na posljednjem mjestu, fra Luku je obvezivala vjernost bogatoj tradiciji Bosne Srebrene, odgovornost prema prethodnim pokoljenjima bosanskih franjevaca, od onih prvih u Srebrenici, preko Zvizdovića, Divkovića, Margitića i Lastrića do suvremenika poput Josipa Markušića i Ignacija Gavrana te mnogih tzv. anonimnih fratara koji su čuvali i vjeru i narod, i ljude i pravdu, posebno pravdu koja se ticala društveno slabih, politički marginaliziranih i manjinski obespravljenih ljudi. U starim fratrima je gledao uzore nastojeći u svome vremenu svojim djelom renovirati njihovo značenje.

Osim odgovornosti za tradiciju, osim reaktualizacije tradicije na osobni način, fra Luka je svoj život posvetio odgovornosti koja je dolazila iz budućnosti, odgovornosti iz cilja što ga je postavio za svoje djelovanje, svoju misiju osobito zadnja dva desetljeća, od rata naovamo. Taj cilj je bio, jednostavno i glasno kazano: cjelovita Bosna i Hercegovina – domovina i država svih njezinih naroda i građana, domovina i država oslobođena nacionalističkoga zla i mržnje, osobito hrvatskoga nacionalističkog pristajanja na velikosrpsko i republičkosrpsko prekrajanje granica i projekt tzv. humanog preseljenja.

Cilj mu je bio samostalna i nepodijeljena država Bosna i Hercegovina u kojoj nijedan kolektiv, nijedan narod, nijedna religijska zajednica, nijedan dio naroda, nijedan pojedinac, nitko ne smije biti žrtvovan očišćenom teritoriju, zvao se taj teritorij Republika Srpska, matična domovina Hrvatska, banovinske granice, Herceg-Bosna, entiteti ili bilo kakva teritorijalna jedinica s kontinuitetom ili diskontinuitetom u kojoj bi netko postao nepoželjan ili nekonstitutivan, obespravljen ili protjeran.

Rijetko je tko bio tako dosljedan u kritici loše, nacionalističke hrvatske politike u BiH kao fra Luka. I rijetko se tko tako nepotkupljivo, bez kompleksa precjenjivanja ili podcjenjivanja, dostojanstveno i sa samopoštovanjem smatrao bosanskim Hrvatom u svojoj državi. Smatrao je svojom svaki dio i cijelu Bosnu, ali je i svakom građaninu priznavao pravo na nju: „Ni nad drugima, ni pod drugima, nego zajedno s drugima.“

Taj cilj zajedništva i bratstva među ljudima iz perspektive vjere u jednoga Boga kao Oca svih ljudi, te neupitno stajanje na stranu žrtve jer je Bog na toj strani, činili su ga izuzetno vedrim i stamenim, smionim i beskompromisnim, optimističnim i samouvjerenim u djelovanju.

I razgovore i djelovanje fra Luka je nastojao svesti na bitno, na elementarno. Njegov teološki esencijalizam i krupno definirani politički cilj nepodijeljene Bosne i Hercegovine lišili su ga briga i potrebe da se bavi sitnicama i tračevima, doušništvima i intrigama ili da dramatizira beznačajne stvari. Zato je fra Luka izazivao čuđenje i neslaganja da ponekad ne primjećuje ono što je drugima tako očito i važno. Nije se obazirao na prigovore sa strane, nije se trošio u obrani sebe niti u pojašnjavanju svojih riječi i postupaka niti je isticao što je sve učinio i gdje mu leže zasluge.

Smatrao je da je uzvišeni cilj ljudskoga zajedništva tako urgentan da je čak besmisleno predviđati sve nijanse i sve prepreke na tom putu, pa čak ako su te prepreke i veće od njegovih uvida i snaga. Njegova poznata uzrečica: Niko nam ništa ne može! dolazila je više iz ideala toga cilja, iz vjere u Boga, koji ne dopušta da zlo trijumfira nad dobrom, nego iz sljepila za realnost ili iz nedostatka racionalnosti. Zato ga nisu zanimali dojmovi koje ostavlja, od odijevanja do artikuliranja svojih misli i rečenica. Nije kultivirao izvanjskost niti puno pazio na formu, ni jezičnu ni retoričku, nego bi se koncentrirao na esencijalno, na sadržaj i cilj. I u to bi se sav upreo, tražio najjaču riječ.

Reduciran na bitno, nije se udvarao publici, nije ga pokretala želja da uvijek bude razumljen niti se prepuštao opsesivnom narcizmu da bude voljen od svih. On je sav prešao u misiju. Kad bi ga se, primjerice, pitalo: „Luka, bolan, što nisi odgovorio novinaru/novinarki na postavljeno pitanje?“, odgovorio bi da je došao kazati ono što je on naumio da treba reći, a ne što drugi očekuju da kaže. Više se koncentrirao na plovidbu prema cilju, na svoje poslanje nego što je pazio na protivne vjetrove i snagu svojih protivnika. Više se nadahnjivao ljudskom hrabrošću i snagom vjere fra Anđela Zvizdovića da stane pred moćnog sultana i isposluje Ahd’namu nego što je naglašavao i analizirao nasilnost osvajača, zloću neprijatelja ili samouništavajuće zlopamćenje kao princip povijesnoga sjećanja.

Od studije Crkva u samoupravnom socijalizmu, u kojoj govori o samoupravnom socijalizmu kao radikalno sekulariziranom društvu, o štetnosti etatističke ateizacije društva te potrebi dijaloga i pluralizma svjetonazora, o nužnosti da Crkva nađe svoje mjesto i u takvom društvu u cilju humanizacije čovjeka, u cilju senzibiliziranja ljudi za transcendenciju, pa sve do zbirke tekstova Kako živjeti zajedno, knjige Sveti Franjo Asiški i Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas, težište fra Lukina rada mogli bismo označiti njegovim omiljenim izrazom: „bosanska teologija oslobođenja“, sumarno i programatski trasirana kao teologija dijaloga i zajedništva, mistike i politike, kao govor o tajni Boga i o čovjekovoj neotklonjivoj religioznoj dimenziji, te kao društvena praksa u kojoj je legitimno, intelektualno i moralno obvezujuće baviti se politikom iz vjere, uvažavajući da se to mora činiti krajnje obazrivo i tolerantno jer je država društvo u kojem se živi po svojoj suštini višeetničko, višereligiozno, krajnje osjetljivo na pluralnost.

Fra Luka je živio skromno i zahvalno. U svom djelovanju nije bio pokretan ni pritajenom željom za stjecanjem novca i privilegija. Bio je nošen i zanesen vizijom zajedništva svih u BiH. Radovao se susretima s ljudima, volio razgovarati, unosio se sav. Smatrajući da se i zdravim konfliktom stvari rješavaju, konflikte nije izbjegavao. Računao je na tajnu patnje i smrti, prihvaćao ih je, jer bez patnje za pravdu i istinu, bez poniznosti pred Bogom i smrću kao tajnama postojanja ne bi bilo temeljnih odluka, ne bi bilo hrabrosti i odgovornosti pred vlastitom savješću ni odgovornosti za budućnost, za druge i svoj svijet.

Gotovo pola stoljeća fra Luka je bio jedan od najznačajnijih bosanskih franjevaca, iako naizgled usporen, stalno je bio u raznim pothvatima i akcijama, nekada tako specifičnima i samo njemu svojstvenima. Sve što je govorio i činio, pa i njegov društveni angažman, bilo je u određenom smislu vezano uz Bosnu Srebrenu – njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost. Ostavio je prepoznatljiv i važan trag u provinciji Bosni Srebrenoj, u sadašnjim generacijama, među mnogim prijateljima i suradnicima. Ostavio je svjedočanstvo odgovornog bosanskog franjevca, profesora i intelektualca te društveno angažiranog teologa. (I. Šarčević)

Ponekad je fra Luka bio tvrdokoran, nepopustljiv i odlučan u svojim stavovima. S tom odlučnošću borio se za slobodu i ravnopravnost građana Bosne i Hercegovine, kroz životne principe suživota, mira i tolerancije. Bio je svjestan da zbog protivljenja zvaničnoj politici, poglavito kod Hrvata, i protivljenja službenom, propisanom mišljenju nije prihvaćen niti shvaćen upravo među mnogima kojima je otvarao oči i ukazivao na pogrešnost projekata koje slijede.

Bio je smetnja onima koji nemaju realne vizije kako bi BiH trebala izgledati i koji su stvarni interesi svih bosanskohercegovačkih Hrvata. Zbog svojih životnih principa i uvjerenja ponekad nije bio prihvaćen ni od pojedinih crkvenih velikodostojnika ni od članova vlastite zajednice. Ipak, jedan je od onih koji može stajati rame uz rame s gore spomenutim velikanima bosanskoga franjevačkog reda. S fra Lukinom smrću otišao je još jedan čuvar Bosne, njezine povijesti, kulture i državnosti, franjevac i Hrvat u njoj!

Objavljena djela

Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima, doktorska disertacija (strojopis), Zenica, 1971., drugo izdanje (šapirograf), Sarajevo, 1972.
Crkva u samoupravnom socijalizmu, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1986.
Slučaj Bosna, Svjetlo riječi, Livno, 1995.
Crkva Božja. Postanak – povijest – poslanje, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2005.
Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2006.
Čovjek u Božjoj budućnosti. Kršćanska eshatologija, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2007.
Čovjek u Božjoj milosti. Kršćanska antropologija, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2008.
Čovjek u misteriju Boga, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2009.
Kako živjeti zajedno, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009.
Sveti Franjo Asiški. Viđenje, nasljedovanje, štovanje, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2010.
Marija, službenica Gospodnja, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2011.
Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH, Hrvatsko narodno vijeće u BiH, Sarajevo, 2012.
Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2014.
Ivan Pavao II. Na putu Krista i čovjeka, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2015.