Obljetnica smrti fra Stipe Pavličevića (24. I. 1955. 27. II. 2004.)

Fra Stipo, sin Mate i Luce Pavličević r. Markešić, rođen je u Proslapu 24. siječnja 1955. Krstio ga istoga dana kada je i rođen u crkvi na Šćitu fra Ivan Krešo. Osnovnu školu pohađao je u Orašcu (1962. – 1967.), Šćitu (1967. – 1968.) i Ripcima (1968. – 1970.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1970. – 1974.). Ondje je pred provincijalom fra Stjepanom Vrgočem 15. srpnja 1974. obukao franjevački habit te proveo godinu novicijata, završivši usput dva semestra teologije, kako je u to vrijeme bila praksa. Provincijal Vrgoč primio je i njegove prve zavjete u Visokom 13. srpnja 1975. Nakon novicijata otišao je na odsluženje vojnog roka. Na temelju završene Franjevačke klasične gimnazije u Visokom upisan je 21. ožujka 1975. kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu, gdje je završio preostalih deset semestara (1977. – 1982.). Njegove doživotne zavjete primio je u Sarajevu provincijal fra Alojzije Ištuk 26. travnja 1981. U Sarajevu ga je biskup Marko Jozinović zaredio za đakona 5. srpnja 1981., a za prezbitera 29. lipnja 1982. Mladu misu proslavio je na Šćitu 25. srpnja 1982.

Pastoralni rad započeo je kao samostanski i župni vikar u Gučoj Gori (12. srpnja 1982. – 6. lipnja 1984.), potom je župni vikar u Breškama kraj Tuzle (14. lipnja 1984. – 25. srpnja 1985.) i Podmilačju (25. srpnja 1985. – 8. srpnja 1988.), a od 8. srpnja 1988. u Ovčarevu kraj Travnika, gdje je župnik bio fra Slavko Petrušić. Fra Stipo je 7. lipnja 1993. zbog rata napustio Ovčarevo odlazeći zajedno s vjernicima koji su se velikim dijelom nastanili u Čapljini, Ljubuškom, Počitelju i Čitluku te u Orebiću i na Korčuli. Pastoralnu brigu za župljane u Hercegovini i Hrvatskoj vodio je s privremenim boravkom u Župnom uredu u Čapljini, a kasnije u Orebiću. Fra Stipo 1994. izvještava Provincijalat: „Pastoralno djelovanje je reducirano i prilagođeno uvjetima djelovanja i potrebama samih vjernika. Učinjeno je puno na izdavanju crkvenih dokumenata. […]

Drugi vid pastoralnog djelovanja je slavljenje svetih misa i dijeljenje sakramenata. Vjeronauk se u školama održava redovito i na Orebiću i u Hercegovini. Osobni kontakti s vjernicima održavaju se svaki dan, čija je svrha podržavanje nade u povratak. Kontakt s vjernicima događa se u raznim zgodama i prilikama kao što su: podizanje dokumenata, na sprovodima, vjenčanjima, krštenjima, posjetima obiteljima i humanitarnom radu. […]

Budući da djeca župe Ovčarevo nisu imala dvije godine prve pričesti i krizme zbog rata, te su sakramente primili u progonstvu 1993. godine u rujnu mjesecu. Prvu pričest primilo je 141 dijete, a krizmu 152 djece. Nadamo se da ćemo ove godine moći organizirati slavlje prve pričesti u svojoj župi Ovčarevo, 18. lipnja. Vjernici će obići svoju crkvu i svoje domove. Također je dogovorena i krizma u župi Ovčarevo za 6. kolovoza ove godine. Župljani su zainteresirani za povratak.

Karitativni rad je dobar. Svi prognanici primaju humanitarnu pomoć po mjestima gdje su smješteni. Uglavnom su sve obitelji zbrinute. Stalno pratimo događanja i živimo za svoj povratak na svoja ognjišta.“

Prvi veliki događaj koji je davao nadu u povratak bilo je organiziranje prve pričesti u župi Ovčarevo 18. lipnja 1994. Fra Stipo je doveo prvopričesnike i njihove roditelje iz Hrvatske i Hercegovine u nekoliko autobusa. Misa s prvopričesnicima protekla je u velikom oduševljenju i slavlju. Slavlje se nastavilo i nakon mise, sve dok se nisu oglasili neprijateljski topovi. Vjernici koji su došli s fra Stipom ubrzo nakon granatiranja ukrcali su se u autobuse i otputovali za Hercegovinu i Hrvatsku.

Završetkom rata i povratkom fratara u samostan u Jajcu fra Stipo je imenovan župnim vikarom i voditeljem Kruha sv. Ante u Jajcu (1996. – 1997.). Na kapitularnom kongresu Provincije koji je održan na Nedžarićima od 21. do 25. srpnja 1997., imenovan je župnikom u Sesvetskoj Sopnici kraj Zagreba, u župi koju je Bosna Srebrena dobila na upravljanje od nadbiskupa Franje Kuharića 1991. Župa je osnovana 6. lipnja iste godine. Zajedno s fra Živkom Petričevićem, uz pastoralni rad, fra Stipo se uključio u gradnju franjevačkog samostana i crkve u Sesvetskoj Sopnici, gdje je djelovao sedam godina. Nakon što je 27. veljače 2004. u Sesvetskoj Sopnici predvodio Put križa i započeo svetu misu, iznenada mu je pozlilo te je na putu prema bolnici preminuo u 50. godini života i 30. redovništva. Pokopan je 2. ožujka 2004. u fratarskoj grobnici na groblju u Ripcima.

Fra Stipo je bio čestit bosanski fratar. Prvi susret s njim redovito je u njemu otkrivao sliku starinskog, ponekad kruta i na prvu nepovjerljiva ramskog čovjeka, ali tko je imao priliku malo dublje zaviriti u njegovu dušu, začas bi u Pavlikanu, kako su ga fratri redovito zvali, otkrio blaga i jednostavna fratra s kojim su drugi fratri na župama dobro surađivali, a župljani ga rado susretali. Malo je truda posvećivao sebi i svojim potrebama i nije puno vremena provodio u župnoj kući nego je stalno bio u susretima s ljudima. Fra Stipinu dobrotu najprije su otkrivala djeca i mladi koje je okupljao u mjestima pastoralnog djelovanja.

U ratnim godinama odigrao je nenadomjestivu ulogu sa župljanima župe Ovčarevo. Dobro ih je upoznao u Ovčarevu i narod ga je izuzetno zavolio. Nakon egzodusa fra Stipo je i sam proživljavao sudbinu svoga naroda. Sve vrijedne umjetnine u ovčarevskoj crkvi – slike, kipove, vitraje, reljefe, mozaike, tabernakul – prije stradanja Ovčareva prevezao je u Međugorje, u obiteljsku kuću prijatelja Marinka Make Ostojića, gdje su čuvane sve do kraja rata i povratka župljana. Zahvaljujući njemu i njegovu pastoralnom radu velik dio ovčarevskog puka ostao je povezan sa svojim zavičajem, a kad su se stvorili uvjeti, većina se vratila u Ovčarevo.

Kao župnik u Sesvetskoj Sopnici dobro je znao povezivati domaće Prigorce i doseljenike iz Bosne. Najaktivniji doseljenici iz Rame i drugih krajeva Bosne i Hercegovine rado su se i često okupljali oko fra Stipe. I tu je na svoj način okupljao djecu i mlade od kojih je bio prihvaćen. Nakon njegove iznenadne smrti prijatelji iz Sesvetske Sopnice ozbiljno su se bavili idejom da po njemu nazovu jednu ulicu u blizini crkve.

Izvor: Fra Tomislav Brković, “Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020.”