Obljetnica smrti fra Vinka Petrovića (4.4. 1930.-18.2. 2013.)

Fra Vinko, krsnim imenom Tomislav, sin Ivana i Ane Petrović r. Zane, rođen je u Prozoru 4. travnja 1930. Krstio ga u Prozoru 6. travnja iste godine vlč. Ivo Subašić, župnik.

U obitelji Petrović rodilo se desetero djece, šest kćeri i četiri sina, od kojih su trojica bili svećenici: fra Vinko, vlč. Miroslav (1919. – 1990.) i vlč. Zvonko (1932. – 2004.), a četvrtog brata Tomislava ubili su partizani 1. kolovoza 1943. na Makljenu kraj Prozora.

Osnovnu školu fra Vinko je pohađao u Prozoru (1939. – 1943.) i Travniku (1943. – 1945.). Primljen je u sjemenište u Visokom 25. studenoga 1945. i završio šest razreda Franjevačke klasične gimnazije (1945. – 1949., 1950. – 1952.). Stupio je u novicijat 5. listopada 1949. u Kraljevoj Sutjesci, gdje ga je u fratarski habit obukao provincijalov delegat fra Augustin Malić. Prve redovničke zavjete položio je 6. listopada 1950. u Kraljevoj Sutjesci pred provincijalovim delegatom fra Vitomirom Jeličićem.

Na temelju višeg tečajnog ispita, položenog 22. lipnja 1952. u Franjevačkom sjemeništu u Visokom, upisan je kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu 1. srpnja 1952. Od 1. kolovoza 1952. do 23. lipnja 1953. vodi se kao izvanredni student. Na Franjevačkoj teologiji završio je deset semestara (1952. – 1957.).

Doživotne zavjete položio je u Sarajevu u crkvi sv. Ante Padovanskoga na Bistriku 7. listopada 1953. pred provincijalom fra Josipom Markušićem. Svete redove podijelio mu je u crkvi na Bistriku generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije Marko Alaupović: subđakonat 1. studenoga 1955., đakonat 18. ožujka i prezbiterat 1. srpnja 1956. Mladu misu proslavio je na Šćitu 8. srpnja 1956.

Za svoga svećeničkog života fra Vinko je službovao kao župni vikar u raznim mjestima Provincije

Imenovan je 11. studenoga 1957. župnim vikarom na Plehanu. Nakon što je odslužio vojni rok (1958. – 1959.), župni vikar je u sljedećim mjestima: Rama-Šćit (5. listopada 1959. – 4. prosinca 1961.), Sivša (4. prosinca 1961. – 11. svibnja 1962.), Tolisa (11. svibnja 1962. – 1. srpnja 1962.), Rama-Šćit (1. srpnja 1962. – 29. studenoga 1962.), Ulice (29. studenoga 1962. – 18. studenoga 1963.), Vijaka (18. studenoga 1963. – 10. lipnja 1964.), Rama-Šćit (10. lipnja 1964. – 8. srpnja 1968.), Dobretići (8. srpnja 1968. – 1. srpnja 1970.), Tramošnica (1. srpnja 1970. – 23. listopada 1970.), Kraljeva Sutjeska (23. listopada 1970. – 28. listopada 1977.), Šurkovac (28. listopada 1977. – 1. srpnja 1979.) i Fojnica (1. srpnja 1979. – 1. lipnja 1983.).

Trideset posljednjih godina života proveo je u samostanu na Šćitu kao župni vikar i umirovljenik (1. lipnja 1983. – 18. veljače 2013.). Ondje je 27. kolovoza 2006. proslavio zlatnu misu, 50 godina svećeništva. Preminuo je 18. veljače 2013. u samostanu na Šćitu u 83. godini života i 64. redovništva. Sahranjen je dva dana kasnije na groblju u Ripcima.

Fra Vinko je u životu bio prilično plašljiv, prostodušan i naivan. „Sve je shvaćao doslovno ne prepuštajući mašti da se rascvjeta“, zabilježio je fra Ladislav Fišić u svom sjećanju na fra Vinka i njegova fiću. Zbog imena Tomislav zvan je Tošo. Jedni kažu da je tako zvan zbog svoje naivnosti. Tražio je svoj životni prostor i susretao se s problemima koji su bili preteški za njegova ramena i za koje ponekad nije mogao pronaći rješenja. Veselje, onda kad ga je bilo, izražavao je harmonikom i pjesmom. Uvijek je na Šćitu iza kuta crkve ili samostana pratio tko dolazi i kada odlazi iz samostana. Pratio je svjetska događanja na radiju i televiziji i o tome prije konventualne mise izvještavao braću što se dogodilo tijekom noći diljem svijeta.

Važno je spomenuti fra Vinkova sjećanja na doživljaje iz Drugoga svjetskog rata. O tim sjećanjima gotovo uvijek je pričao fratrima i gostima koji bi dolazili u samostan. Pričao je o Talijanima, Nijemcima, partizanima, četnicima, ustašama, stradanjima Prozora i cijele Rame. Iskustva Drugoga svjetskog rata, neimaština i glad odredili su najvećim dijelom i njegov život. Zbog toga je uvijek govorio o hrani, gdje se dobro jelo i bojao se da ne ostane gladan.

Fra Vinko je ostao zapamćen po mnogobrojnim anegdotama i zgodama iz života

Ostale su u sjećanjima njegove priče o cijepanju drva, sviranju harmonike, vožnji automobila, pitanju tko je bolji vozač, u kojoj se brzini vozilo preko nasipa nedaleko od Šćita i sl.

Sjećanja su kao ključanica kroz koju se širi pogled u daljinu više nego kroz širom otvorena vrata! Upravo je takav bio fra Vinkov život. Što će se dogoditi u daljini, to često nije znao ni fra Vinko. Kao da su se na njemu obistinile riječi koje zapisa Ivo Andrić: „Žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija…“ S fra Vinkom je zakopana historija njegova života. Svakom poznavatelju Fratarskih priča Ive Andrića fra Vinkov lik neodoljivo u pamet priziva fra Marka Krnetu, fra Luku Dafinića, fra Petra, fra Serafina, fra Nikolu, fra Grgu…

Fratri i časne sestre koji su s fra Vinkom živjeli posljednjih godina, koji su ga njegovali i pazili u posljednjim danima života, svjedoče da je dobro podnosio bolest, da se znao šaliti te da je ostao vedar i zahvalan do smrti