Odlazi li Rakitić iz Hrvatske reprezentacije?
Zbog Hrvatske je trpio prijetnje, igrao bolestan, doslovno prosuo zube… Poslušao je srce kao golobradi klinac u švicarskom Möhlinu, poslušao je srce i nakon SP-a u Rusiji. Neka ga posluša i sada, jer nije vrijeme za kraj
Kad je došao dan odluke, zatvorio sam se u sobu. Znao sam da srce oca Luke kuca za Hrvatsku, ali kad sam izišao, rekao sam mu da sam odbio Hrvatsku i da ću nastaviti igrati za Švicarsku. On je reagirao mirno, kao i dotad ‘Sine, to je tvoja odluka’. A onda sam se nasmijao i skočio mu u zagrljaj:
– Ma, tata, zezam se! Igrat ću za Hrvatsku!
Tako je počela kockasta bajka plavokosog momka iz Möhlina Ivana Rakitića.
Uslijedile su prijetnje i vrlo neugodna pisma upućena obitelji, neki su Švicarci svoje nezadovoljstvo Ivanovim odabirom odlučili iskazati na taj ružan način. Rakitići su to izdržali.
A Ivan je za Hrvatsku ostao bez zubi (igrajući za mladu reprezentaciju protiv Španjolske), istrpio je hir izbornika Igora Štimca koji je na njemu gradio autoritet i javno ga kritizirao, te bacio na klupu u utakmici protiv Belgije 2012.
Ivan Rakitić dobio je težak udarac u glavu na utakmici playoffa za Euro U21 između Hrvatske i Španjolske u Varaždinu 2010. godine
Nije mu najbolje sjeo ni Ante Čačić, iako ga je oslobodio važne utakmice s Turskom kad je Ivan bdio nad bolesnom kćerkicom.
– Obitelj mi je uvijek na prvom mjestu i zato sam zamolio izbornika i suigrače za razumijevanje. Ne bih bio koncentriran i usredotočen na nogomet, a takav ne bih bio od koristi reprezentaciji – rekao je tada Raketa.
Rakitiću napadnuta kuća na Ugljanu
Prije tri godine bio je žrtva suludog vandalskog napada na kuću tijekom ljetnog odmora s obitelji na Ugljanu. Nije radio dramu iz toga.
A i kad ga je zasmetalo što u godini svog najvećeg klupskog uspjeha – 2015. kad je osvojio Ligu prvaka i zabio gol u finalu – nije proglašen najboljih hrvatskim nogometašem, i kad na tu veliku utakmicu nisu došli mediji iz Hrvatske, regirao je na jedini ispravan način, profesionalno. Bez dramatiziranja i teških riječi.
Pa i kod Zlatka Dalića je prošloga ožujka na američkoj turneji ostao jedini od udarnih igrača koji nije pušten kući prije druge utakmice. Iako je za klub odigrao najviše utakmica, više nego Modrić, Perišić, Mandžukić…
Bez drame, bez afera, bez prljavog rublja. Ali i bez skrivanja.
No, očito se cijelo vrijeme skupljalo nezadovoljstvo u njemu. Što zbog objektivnih (Štimac, napad na kuću…), što zbog subjektivnih razloga, kao što je činjenica da je Luka Modrić ovih godina pobrao sve nagrade ispred njega.
Uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji potiho je najavio oproštaj od reprezentacije. Peto veliko natjecanje s odličnom momčadi bez rezultata značio bi kraj. No, Raketa je hladnokrvno zabio posljednji jedanaesterac i protiv Danske i protiv Rusije, a nakon što su poslije ruskog srebra zaredali oproštaji Mandžukića, Subašića i Ćorluke, pismo iz Barcelone nije stiglo. Raketa je odlučio krenuti dalje, u pohod na Euro 2020.
– Rakitić je najpodcjenjeniji igrač na svijetu! – ustvrdio je Jose Mourinho.
I koliko god bio razočaran nekim stvarima u Hrvatskoj (a tko nije?!), je li moguće da je sad odlučio prelomiti da više neće igrati za Hrvatsku? Zbog nečega što ga smeta od prije pet godina ili nekog izbornika koji ga je vodio prije sedam godina?! Zvuči teško vjerojatno, jer nikakve kritike nije trpio u ovih godinu dana nakon SP-a, hrvatski ga navijači obožavaju, sa Zlatkom Dalićem ima odličan odnos…
Da, razočaran je sezonom u Barceloni, odnosno njezinim završetkom. Da, u Španjolskoj trpi kritike, iscrpljen je nakon još jedne lude sezone. I nije uopće sporno da zaslužuje poštedu u ovom neljudskom terminu kvalifikacija 10. lipnja, kad su sve lige gotove već dva-tri tjedna ranije, a igrači koji dolaze nakon finala Lige prvaka potpuno su prazni. No nije logičan oproštaj od reprezentacije. Ne u ovom trenutku. Nije toliko tašt da bi sad lomio stare probleme…
Za Raketu je većina hrvatskih izbornika rekla da je jedan od najboljih momaka kojeg su vodili u reprezentaciji. A Zlatko Dalić u knjizi “Rusija naših snova” opisao je:
“Ivan je došao gotovo do ruba, do oproštaja od nacionalnog dresa, nezadovoljan i izgubljen od demoraliziranog španera koji ne vidi izlaz iz začaranog labirinta, prerastao je u frontmena koji vuče ekipu i hladno, poput najhladnokrvnijeg revolveraša ruši Schmeichela i Akinfejeva i vodi nas do slave. Nitko moju eru na čelu “vatrenih” nije iskoristio kao Rakitić, ni jedan igrač nije toliko povećao doprinos. Prošao je put od čovjeka koji se sprema otvoriti izlazna vrata i zauvijek reći “Zbogom” do jednog od glavnih igrača. Od prve minute sam ga respektirao. Raketa je moj trijumf.”
“Prvi naš razgovor u Kijevu bio je poražavajući, on demoraliziran i nezadovoljan, s tvrdnjom da ne može, nije u stanju pružiti najbolje od sebe, diže ruke. ‘Nisam pravi’, rečenica je koja me šokirala u tom času. A nakon povratka iz Ukrajine, na WhatsApp mi je poslao poruku: ‘U ime cijele ekipe želim zahvaliti, šefe. Nakon puno, puno vremena osjećao sam se dobro u reprezentaciji.”
Teško je reći da se Raketa žrtvovao više nego bilo tko drugi, ali jest jako puno. Igrao je i s temperaturom i umoran, iscijeđen. Bez afera, svađa…
– Presudilo je srce. Možda je razum govorio da je bolje da se oprostim, ali srce je reklo da nastavim igrati – objasnio je uoči početka kvalifikacija za Euro 2020.
Neka i sad posluša srce.
/Izvor:24sata.hr/
