Osporavatelji Molitvenog dana tjeraju Hrvate iz Domovine

Povjesničar Anto Ivić rođen je 1965. u Sarajevu. Diplomirani je inženjer elektrotehnike, magistar tehničkih znanosti iz područja elektrotehnike i doktor humanističkih znanosti u polju povijesti. Autor je niza članaka i knjiga iz navedenih područja. Istaknutije teme njegova zanimanja i istraživanja prošlosti odnose se na povijesnu demografiju i migracije, napose Hrvata u BiH i pitanje identiteta.

S dr. Ivićem razgovarali smo uoči 22. molitvenog dana za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i 20. hodočašća na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih i redarstvenih snaga BiH, upriličenog 21. listopada.

Uz dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosače – Kotromanić, evo više od dva desetljeća održava se na starom bosanskom kraljevskom gradu Bobovcu Molitva za domovinu. Isto toliko, nažalost, traje prijepor. Jasno, nesuglasje poput ovoga bošnjačko-hrvatskog glede povijesti naš su specijalitet. Slijedom čega se onda i nametnulo gotovo sveprisutno (a i apsurdno) pitanje: Čija je baština Bobovac?!

“Možda bismo rasterećenije govorili o tomu iz perspektive prije sukoba u proteklom ratu. Kao dječak s roditeljima, a zatim kao student s prijateljima i franjevcima posjećivao sam Bobovac,  legendarno mjesto koje je u svijesti Hrvata katolika generacijama i stoljećima predstavljalo uspomenu na neovisnost nestalu invazijom Osmanlija. Cijeli je kraj u slivu rijeke Bukovice podsjećao na davnu, i slavnu, i tragičnu prošlost – od banskog dvora u Sutisci, nazvanoj Kraljeva Sutjeska, do Borovice. I franjevački samostan, koji pripada jedinoj zajednici i instituciji s kontinuitetom od srednjeg vijeka do danas, neizostavni je dio duha tog prostora. Grad Bobovac nije bio trgovište, jer je njegova uloga više imala vladarski i vojni karakter. Ali uz kompleks banskog, kasnije kraljevskog dvora, kao u tipičnoj srednjovjekovnoj aglomeraciji europskog i kršćanskog tipa, unutar zidina Bobovca postojali su stambeno naselje i skup sakralnih i pratećih objekata s franjevačkom kućom, na lokaciji Crkvice. Danas je na Bobovcu prepoznatljiva rekonstruirana crkva koja je ujedno bila kraljevski mauzolej. U komunizmu se na Bobovcu misna slavlja na temeljima srednjovjekovnih crkava nisu mogla održavati. Ali mise jesu slavljene do Drugog svjetskog rata. I muslimani su dolazili na to mjesto, ali ne kao dovište, već radi teferiča. Spomendan bosanske kraljice Katarine Kosače – Kotromanić, čija je sudbina neraskidivo povezana s Bosnom, sasvim je razumljiv nadnevak za obilježavanje na Bobovcu. Sjećanje na nju kroz minula stoljeća nije nestalo. Poznato je da je na uspomenu na kraljicu i žal zbog njezine osobne tragedije, povezane s gubitkom slobode i samostalnosti države, sastavni dio sutješke ženske narodne nošnje bila crna marama. Bobovac i srednjovjekovna Bosna su sastavni dio, kako tradicionalnog, tako i suvremenog hrvatskog i katoličkog identiteta. To naravno nije zaprjeka da i drugi gaje poseban osjećaj za mjesta poput Bobovca.”

Može li, gospodine Iviću, jedan od razloga za rečeni prijepor biti i to što je taj dio povijesti zloporabljen, i to ne samo – gotovo očekivano! – od političara, nego – što je osobito pogubno! – i od povjesničara koji nerijetko svoje teze usklađuju s interesima političkih elita?

“Najočitiji primjer povijesti u službi politike, koga smo svjedoci desetljećima, potvrđuju izjave velikosrpskog ideologa i akademika Dobrice Ćosića: ‘Laž je srpski državni interes’ i ‘Laž je vid srpskog patriotizma.’ Bošnjačko-muslimanska politička i intelektualna elita konstruira sliku prošlosti i novog identiteta koji zapravo nije jasno definiran. Prema zapadnom modelu nacije, na temelju Ustava SAD-a iz 1787. i Francuske iz 1791., kao i Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1798., građanin se identificira s pravima i slobodama koje mu osigurava nacija kao politička zajednica. Za razliku od njih, u srednjoj i istočnoj Europi nacija je homogenizirala sve slojeve neovisno o slobodi i ravnopravnosti pojedinca. Dok su na zapadu kultura i jezik postali sredstvo standardizacije, u srednjoeuropskom modelu nacija je kolektivitet obilježen kulturom i jezikom. Muslimani 1993. postaju Bošnjaci te prema srednjoeuropskom modelu, poput Hrvata i Srba u 19. stoljeću, grade posebnost zasnovanu na kulturi, vjeri i jeziku. Istodobno se, pak, poistovjećuju s državom želeći stvoriti zapadni model nacije, zanemarujući poziciju BiH i njezin sastav stanovništva. Pritom se uz turski oblik Bošnjak alternativno nameće zamišljeni nacionalni naziv Bosanac, problematičan jer ne obuhvaća stanovnike dviju povijesnih pokrajina u državi. Stoga smo čuli i za inicijative o promjeni naziva države. Utemeljenost „državotvornog“ identiteta trebalo je dokazati višestoljetnim kontinuitetom države, po mogućnosti jedinstvena imena Bosna, a tradicionalno ime Bošnjak za katolika iz Bosne preslojiti današnjim nazivom Bošnjak za one čiji su se predci tada izjašnjavali kao Turci.

Bivši reis i, eto Mustafa ef. Cerić postavio je tezu da je dolaskom Osmanlija u Bosnu Bosanska Kraljevina ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne Osmanske Carevine. Koje su zapravo posljedice toga „univerzalizma“? Poglavito u kontekstu povijesne činjenice kako su među predosmanskim crkvama bile i tri na Bobovcu, baš uostalom kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara.

“Taj univerzalizam se nije zrcalio u prikladnosti za sve stanovnike, već u težnji da pokori sve. Ovo je bio teritorij na putu prema Europi koju su Osmanlije željeli porobiti i islamizirati te izbrisati tragove ranije kulture. U dugotrajnih 130 godina, koliko je trajalo osvajanje područja na kome je danas BiH, prenamijenjeno je ili srušeno više od 500 katoličkih crkava. Carstvo, zasnovano na suživotu pravno nejednakih zajednica podijeljenih po religiji, propalo je u procesima emancipacije pojedinih nacija u 19. st., nesposobno za stvaranje suvremene nacije jednakih pripadnika.”

Ostala je upamćena eskapada toga bivšeg reisa od prije nekoliko godina, po kojoj Bobovac pripada samo jednom vlasniku, a to je, veli nonšalantno, Bosna i njezini autohtoni Bošnjaci – Bosanci različitih vjera…

“To je bila tipična manipulacija činjenicama s političkim ciljevima. To što nekomu iz bošnjačko-muslimanskih krugova smeta što se Hrvati katolici mole za domovinu na Bobovcu, može se tumačiti time što smatraju da Hrvatima nije mjesto u toj domovini. Ekskluzivno pravo na državu, artikulirano pokušajem da se preko građanske Federacije, a zatim i države BiH zanemare prava, u prvom redu Hrvata u BiH, godinama je praćeno kvazipovijesnim konstrukcijama.”

Ove je godine aktualni poglavar Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović u predramazanskom intervjuu Preporodu, upozoravajući kako svako vrijeme ima svoje izazove, kazao: „… Vratimo se u povijest, pa zamislimo što je za Bošnjake značio pad Bosanskog Kraljevstva, vjerojatno su tada mislili da je kraj svijeta, našeg naroda i države. Isto je tako bilo kada je palo Osmansko Carstvo i kada smo ostavljeni na vjetrometini…“ Dojam je, međutim, kako bošnjačka elita – ponajprije politička – veliča srednjovjekovnu Bosansku Državu, a istodobno gaji kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo…

“Pokazalo se da je iluzorno govoriti o bosanskom državnom kontinuitetu jer su srednjovjekovnu Bosnu uništili Osmanlije. Muslimansko stanovništvo u BiH je velikim dijelom podrijetlom s područja Bosne i Huma, ali znatnim dijelom potječe s područja ‘Turske Hrvatske’ koja nije bila povijesna Bosna, te iz, od Osmanlija oslobođenih, Slavonije, Like, Dalmacije, Crne Gore i velikim brojem u 19. st. iz Srbije. U spletu migracijskih tijekova kao posljedici ratova Osmanlija, ne može se govoriti o ekskluzivnom muslimanskom starosjedilaštvu i kontinuitetu. Zajednička identifikacija muslimana je tijekom osmanlijskog razdoblja bila borba za očuvanje granica islama koje su uspostavljali Mehmed Osvajač i njegovi nasljednici, a ne za obnovu Bosanskog Kraljevstva. Ali je istina da je od austrougarske okupacije postojao žal za Osmanskim Carstvom.”

Slijedom čega treba podsjetiti i na pokušaj, od prije 5 – 6 godina, da se uspostavi Dan osnivanja Sarajeva koji bi se vezao za početak osmanskog osvajanja kako bi se (tako) odbacio kontinuitet sa srednjovjekovnim naseljem na prostoru današnjega glavnog grada Bosne i Hercegovine.

“Primjer je to osjećaja i želje poistovjetiti početak života, gradnje i napretka s dolaskom osmanlijskih gazija. Svakom razumnom je jasno da je plodno polje s obiljem vodotoka, mrežom putova i okolišem pogodnim za srednjovjekovna naselja bilo naseljeno i ranije. Tomu u prilog idu i sarajevski toponimi. Odatle je i oltar iz 13. st. iz katedrale Sv. Petra (i Pavla), čija je replika u današnjoj sarajevskoj katedrali. Osmanlije nisu zaposjeli ledinu. Ali je istina da su uništavali postojeće objekte, poput crkve Sv. Blaža u Blažuju, čiji je kamen gazi Husrev-beg koristio za svoju džamiju.”

Treba, istina, priznati i kako se hrvatskim političarima znalo omaknuti:… „okupili smo se u hrvatskom kraljevskom gradu Bobovcu moliti za domovinu i za sve narode koji žive u njoj.“ Povjesničar(i), dakako, nikada ne bi kazali „hrvatski kraljevski grad“?

“To nije prikladan naziv, ali je potrebno i dodatno obrazloženje. Bobovac nije bio jedno od središta Hrvatskog Kraljevstva iz jednostavna razloga što je kruna Hrvatskog Kraljevstva pet stoljeća starija od priznanja krune Kotromanića. Bosna, kao ‘zemljica’ ili sclavinia u 10. st. okružena širim hrvatskim prostorom, bila je pod dominacijom hrvatskih vladara. Upravo preko personalne unije Ugarskog s Hrvatskim Kraljevstvom, ugarski vladari uključuju Bosnu i Hum u svoj prostor vlasti. Do 15. st. bosanski vladari feudalni su vazali ugarsko-hrvatskih vladara. Vazalni odnos simboliziraju i ljiljani dinastije Anjou u bosanskom kraljevskom grbu. Važno je istaknuti da identitet u srednjem vijeku nije istovjetan suvremenom nacionalnom identitetu.”

Možda je, u biti, jedno od temeljnih pitanja: Zašto se Bobovac, usprkos neupitnim povijesnim predispozicijama, nije afirmirao kao mjesto gdje će mladi slušati i učiti o Bosanskoj državi? Na, dakle, samom njezinu izvoru…

“U političkoj smo zajednici tri različita identiteta i ljestvice vrijednosti. Nijekanje tuđe posebnosti vodi sukobu, a jednostrano nametanje pogleda na svijet s političkim i ideološkim ciljevima izaziva otpor. Do sada se nismo dovoljno okretali vrijednostima i iščitavali poruke prošlosti koje nas spajaju u različitostima. Zato Bobovac, kao simbol naše specifičnosti, nije dovoljno afirmiran. A potencijal postoji.”

Vjerujete li kako bi u skoroj budućnosti Molitva na Bobovcu mogla proći bez političkih konotacija? Ili će pak u nas i dalje svaki nadnevak, svaki povijesni događaj biti prigoda za nove sukobe?

“Vjerujem da razum mora prevladati i da ne trebamo biti taoci nesuglasica iz prošlosti, već afirmativno gledati na zajedničku domovinu Bosnu i Hercegovinu. A molitva na Bobovcu izražava poštovanje prema baštini i pouzdanje u Božju pomoć. I to na temeljima srednjovjekovnih crkava u kojima i na kojima su se naši predci molili s istom nakanom.”

Izvor: Katolički tjednik