Ostao je zauvijek u sjećanju publike kao Perhan, ali i puno više od toga
Davor Dujmović, zauvijek upamćen kao Perhan, rođen je na današnji dan, 20. rujna 1969. godine u Sarajevu. Osim po uluzi u filmu “Dom za vješanje”, poznat je i po nastupima u Top listi nadrealista, a dakako i po filmu “Otac na službenom putu”.
Poslije filma “Otac na službenom” odlučio je upisati filmsku akademiju, ali to mu nije uspjelo
S nepunih osamnaest godina dobio je glavnu ulogu u idućem filmu Emira Kusturice “Dom za vješanje” i nakon toga je proglašen jednim od najboljih glumaca u Europi. Dok je išao u drugi razred niže glazbene škole, imao je običaj nakon nastave svratiti kod svog oca koji je tada radio na tržnici Markale. Kako je rekao, sebe smatra prije glazbenikom nego li glumcem jer je kao dijete počeo svirati klavir.
“Bili smo siromašni, nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i ja sam tako vježbao. Zapravo, svirao sam uvijek neke svoje gluposti, ali kad bih ujutro došao na nastavu, odsvirao bih točno ono što se od mene tražilo“, pričao je Davor.
Bio je multitalentiran – volio je glazbu, ali kao glumac već je s 20 godina bio nominiran za europskog Oscara, i svrstali su ga među 10 najboljih glumaca u Europi
Ipak, nije volio sebe olako svrstavati u glumce, bez da tome podari i vlastito objašnjenje. “Razni ljudi sebe nazivaju umjetnicima i glupo mi je o tome pričati. Sudeći po onom što sam napravio glupo bi bilo reći da nisam umjetnik. Ne znam da je itko s prostora bivše Jugoslavije ikad bio nominiran za europskog Oscara osim mene. Ali za mene je sve to rock’n’roll. Što god da budem radio, a u stanju sam raditi razne poslove, sve će to imati umjetničku vrijednost. Štogod da radim, trudim se da to ne bude obično i jednostavno.”
Velika slava i uspjeh koji su došli vrlo rano, velika odgovornost koju je osjećao zbog tog uspjeha i prekinuta mladost zbog rata, sigurno su pridonijeli tragičnom kraju prerano ugaslog života.
“Ne vjerujem u sudbinu, prije bih rekao da je sve slučajnost”, odgovorio je jednom novinarima. Nažalost – sudbina ili slučajnost što je slava odabrala baš njega, završili su tragično. Početkom devedesetih došao je u dodir s heroinom i nekoliko puta se neuspješno pokušavao liječiti. Rat ga je zatekao u Sarajevu odakle odlazi u Beograd. U Srbiji je snimio nekoliko filmova, a možda i najpoznatiji je “Underground”.
U tom periodu preko medija je poručivao: “Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo: “Ja sam mal’ pa sam radoznao”, ali radoznalost se u ovom slučaju plaća ovisnošću.”
Poslije rata odlazi u Sloveniju, gdje se borio s alkoholizmom i depresijom, da bi 31. svibnja 1999. godine počinio je samoubojstvo vješanjem u slovenskom Novom Mestu – samo četiri mjeseca prije 30. rođendana.
