OTKRILI SMO DRUGU STRANU PRIČE ODLASKA HRVATA NA RAD U STRANE ZEMLJE

Masovni egzodus. Opustošena ravnica. Proteklih smo dana bombardirani takvim katastofičnim najavama o izumiranju Slavonije, pa smo se i sami otišli opraštati na osječki kolodvor s onima koji zauvijek odlaze.

Na kolodvoru smo zatekli posve drugu priču. Smiju se vozači, smiju se putnici, jer kažu – karte su povratne. Svaki dan kako četiri autobusa odu tako se i četiri autobusa vrate. Nema govora ni o kakvom egzodusu kažu. S onima koji su odlučili otići, ali i s onima koji su se vratili, razgovarala je reporterka magazina Provjereno, Ema Branica.

Ukidanje radnih dozvola, brisanje granica, sve to pridonosi migraciji stanovništa. O odlasku iz zemlje pričali smo s mladim ljudima, ali i s povratnicima – onima koji tvrde da ne teče vani med i mlijeko.

Unatoč podijeljenim mišljenjima priča se kako svakoga dana četiri autobusa, dupkom puna, odlaze pravac Njemačke. Pa smo otišli na kolodvor uvjeriti se u to o čemu svi pričaju.

Iskustva

Zdravko Kajkić ženu i djecu već tri godine ostavlja u Hrvatskoj, dok on zarađuje za kruh u Njemačkoj kao “hausmajstor”. O preseljenju cijele obitelji razmišlja, ali teška je to odluka kaže, a ni spuruga mu nije oduševljena idejom. Plaća je, kaže redovna, a i prijavljen je za stalno, no obitelj ne želi iz Hrvatske.

Autobusna linija koja svaki dan kreće iz Vinkovaca preko Osijeka, vozi u 7 njemačkih gradova. Od početka putovanja 7 sati im treba da uopće dođu do granice, jer staju u još 13 drugih hrvatskih gradova po putnike, pa zatim još i u Mariboru.

Zdravko dijeli autobus s još šestero putnika, toliko ih se skupilo nakon tri grada. Stana je bila jedna od onih koja je, dok je još bila mlada, otišla za boljim životom. Problem je kaže u premalim plaćama kod nas, ali ističe još nešto što je primjetila. Sretna s njemačkom mirovinom može čak i dva puta na mjesec posjećivati djecu. Jer karte su sada daleko jeftinije nego što su bile.

Nekoliko sjedala niže još jedan radnik. Dragan, keramičar po struci, ide u Muenchen, sezonski i kad ima posla. Radi kao keramičar, svugdje, u Hrvatskoj, Njemačkoj, Norveškoj. Ali što se plaća tiče, govori nam, razlika je drastična. “U Norveškoj za dan zarađivao hrvatsku plaću”, ističe Dragan.

“U Hrvatskoj ništa nije plaćeno i ako odradiš nešto, onda čekaš za pare… vani se mora platiti, vani je drugačije, vani ne može, vani ako te prijavi, mora te platiti”, kaže Dragan.

Tamo gdje je trava zelenija

Da je drugdje trava zelenija, dobro je poznato, ali nije kod nas samo problem u premalim plaćama. Mi nikako da se riješimo prošlosti, a birokracija, porezi i prirezi jedu sve pred sobom; nepotizam, veze i vezice. Kukaju nam tako sugovornici u autobusu dok vozimo prema granici.

Zvonimir Baotić je iz Županje, a u Osijeku je na prvoj godini studija matematike. Daleko od zaposlenja, ipak već sada razmišlja o tom danu. “Ako nađem posao da, ostati ću, ali radije ne bi. Ne volim ljude ovdje, cijelu državu. Fašisti, komunisti, partizani i tako”, kaže i dodaje da mu je zlo od toga.

Svira svaki dan i iako je situacija u državi loša, njegova futrola za gitaru nikada nije prazna. Koliko dnevno zaradi na taj način nije otkrio, ali kaže da živi od toga, no stanarinu mu plaćaju roditelji. Ponekad i režije, dodaje. Da će se vratiti doma u Županju, sumnja.

“Od 12 tisuća stanovnika jedno 60 posto je iznad 60 godina. Mladih nema svi su iselili. Odu na faks i ni ne vrate se u Županju. Nemaju šta tamo radit, nema posla”, kaže Zvonimir.

Stara priča

Selo umire, jer mladi odlaze u veće gradove. Stara je to priča. Posljedica loše poljoprivredne i uvozne politike. Pristupanje Europskoj uniji i ukidanje granica dovelo je do šireg tržišta rada, pa tako od srpnja prošle godine za rad u Njemačkoj nije potrebna radna dozvola. Migracije se više ne događaju unutar države već unutar unije.

“Teško je preživjeti tu s tako malom plaćom. I mislim da školovani nemaju toliko prilike za rad. Nije istina da na mladima svijet ostaje. Mislim da to stari samo govore da samo govore, a da nije tako u praksi”, kaže studentica Ivona Trtinjak.

Prema podacima iz MUP-a, od 11 mjeseca prošle godine do kraja četvrtog 2016., svoj privremeni odlazak u inozemstvo prijavilo je 7243 građana. I to iz cijele zemlje. Iako je stvaran broj nešto veći, nema tu ni govora o nikakvom egzodusu.

Najplodniji dio Hrvatske ujedno i najlošije stoji u gospodarskom smislu. Ali ipak neki sitni pomaci se vide, barem na papiru. “Otvaraju se radna mjesta. Imali smo sad u proteklom periodu 3030 novootvorenih radnih mjesta, dakle natječaja. S tim da moram naglasiti da se svi poslodavci ne oglašavaju preko Zavoda”, ističe Željko Bugarić, predstojnik HZZ.

Povratak iz blagostanja u nesigurnost

Ipak ni to ne garantira pronalazak posla, jer pravi razlog zbog kojeg će mladi okrenuti leđa svojoj zemlji jest nepotizam pri zapošljavanju, umjesto diploma i školske spreme. Zvonimir smatra da da je za sve kriva loša administracija i politika i dodaje da nitko u poslove ne ulaže, već svi gledaju izvući kratkotrajan profit.

Zato strane zemlje cijene radnika, dobrim dnevnicama privuku one obrtničkog zanimanja, a s mogućnostima napredovanja i ulaganjem u radnika one s akademskim titulama. Tako je bilo od pamtivijeka, pa traženje sreće izvan matične domovine nije neka novost zar ne? Stihovi “ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti” napisani su prije 27 godina.

Tereza Čorlić prije devet godina vratila se iz Švicarske. Iz, kaže, blagostanja u nesigurnost. ” Ali moja zemlja nema cijene, nema nečeg što bi me moglo privući da odem van”, ističe.

Med i mlijeko su samo priče

Na obali Drave susreli smo dvije prijateljice. Jedna je povratnica, druga 30 godina živi u Švicarskoj. Mirovinu, doduše onu Švicarsku, uživat će u Slavoniji onaj tren kada je zaradi.

“Želimo svim mladima da ostanu i onima koji su u srednjoj dobi, da ostanu doma da rade za svoju domovinu, da vjeruju da izlaza ima iz ove situacije. Jer uvijek ima izlaza iz svake situacije. Jer vani nije lako. Stranac. Jezik, nikada se ne možete izraziti na tuđem jeziku”, pojašnjava Katica Plišić, koja živi u Švicarskoj.

Jer ipak, tvrde, i jedna, i druga, vani ne teče med i milijeko.

“Neće svi otići, to je sigurno. Ali ja vjerujem da će se njih 80 posto vratiti. Kad osjete što je tuđa zemlja. Oni s obiteljima možda će prije ostati, ali mladi. Mislim da je dobro da odu da vide, neka probaju”, kaže Tereza.

I koliko se piše o punim autobusima koji odlaze, nitko ne govori o autobusima koji se vraćaju. Cijene karata od 40 eura ili pak 73 za povratnu, itekako su privlačne. Pa ni ne čudi pojačano uvođenje autobusnih linija. No, tvrdi Lana, to nema veze s tržištem rada i ukidanjem radnih dozvola. Prijevoznici su vidjeli turistički potencijal u cijeloj ovoj priči. I Njemci bi na more, a gotovo da nema hrvatske obitelji u kojoj netko od rodbine, prijatelja ili kumova već godinama ne živi vani. Ljudi putuju, prijevoznici zapošljavaju.

Razlika nije samo u plaći

Osim džumbusa u našoj državi ima nešto i u mentalitetu, tvrdi povratnica Tereza.

“Nemam čak ni visoko obrazovanje, u srednoj struci sam, ali posao sam ipak našla. Nisam imala velika očekivanja, a to je najbitnije, da čovjek bude spreman sve raditi. Tako bi i naši mladi trebali biti spremni, kako tamo u stranoj zemlji raditi sve po svakoj cijenu, e to bi bilo dobro”, kaže ona.

Ipak razlika je u valuti. Raditi za dvije tisuće kuna ili za dvije tisuće eura, a govorimo o istom poslu, velika je razlika. Ali ne slažu se svi s ovom tvrdnjom. U inozemnu plaću treba, kažu, uračunati i inozemne troškove života. Dakle, ništa nije crno-bijelo. Pa čak ni table, one “kuća na prodaju” na svakoj drugoj, trećoj kući u Slavoniji ne otkrivaju pravu sliku na prvi pogled.

Ali mnoge nekretnine su nezanimljive zbog površine. Sada kada je teško odlučiti se na kredit, pa čak i dobiti ga, nitko ne želi i ne može plaćati režije čija cijena raste iz godine u godinu, a oni koji su otišli nipošto ne žele prodati djedovinu. Vratit će se, tvrdi Zoran.

I tako se vrtimo u krug. Građevinari potražuju uvoz radnika jer naši radnici rade vani. Mladima su prisjele nepravde, lopovluk i nepotizam. U osječko-baranjskoj županiji po evidenciji Zavoda za zapošljvanja u inozemstvo je prošle godine otišlo 759 ljudi. U ovoj tek 270.

Malo je onih koje srce ne stegne i koji odluče otići zauvijek, a i ti se vrate kad tad. U zemlji koja je tradicionalno iseljenička, ništa novo. Mala je utjeha to što nemaju baš svi potrebu otići, ali se gotovo svi imaju potrebu vratiti. Kad tad.

Dnevnik.hr