Plemići Ramanovići i franjevački samostan u Rami
Samo ostaci porušenih crkava ostaju kao svjedočanstvo kršćanstva u Rami, ali o organizaciji kršćanske zajednice nakon rušenja crkve u Varvari ne zna se ništa. Ondje sigurno nije bilo sijelo biskupa, jer bi o tome morao ostati neki trag i zapis. Franjevački izvori govore samo o “drevnoj crkvi sv. Petra”, ali se ne zna gdje je ona bila. Franjevačka bosanska vikarija imala je samostan u Rami, ali se ne zna kad je on podignut. Fra Mijo Batinić donosi podatak kako se na generalnom kapitulu u Asizu 1493. godine spominje ramska kustodija u kojoj stanuje kustos ujedinjenih kustodija sv. Nikole iz Mila i sv. Marije Sodoniko – Hercegovina, koji je podložan vikaru bosanske vikarije.[1] D. Mandić u popisu ranih franjevačkih kustodija u našim krajevima ne spominje ramsku kustodiju. On navodi djelo Bartolomeja Pizanskog “De conformitate vitae B. Francisci” objavljeno 1385./90., u kojem stoji da Bosanska vikarija ima 7 kustodija, i to Duvanjsku, Grebensku, Bosansku, Usorsku, Mačvansku, Bugarsku i Kovinsku. Na području duvanjske kustodije ne spominje se tada samostan u Rami.[2] Fra Petar Filipović, i sam Ramljak, piše u Sinjskoj kronici 1756. godine: “Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova obitol”. Prema tome osnutak bi samostana trebalo tražiti oko 1500. godine.[3] Međutim, na kaležu koji je prilikom izgona Ramljaka donesen u Sinj stoji godina 1402. što vjerojatno daje osnove tvrdnji da je već te godine postojao samostan u Rami.
Fra Jerko Vladić tvrdi da je dolaskom Turaka u Bosnu nestalo glamočke kustodije, pa je njezin teritorij potpao pod ramsku kustodiju te su ramski franjevci preuzeli pastoralnu skrb za vjernike na područjima do rijeka Cetine i Krke.[4] Vladić se poziva na narodnu tradiciju po kojoj je ramski samostan osnovala plemićka obitelj Ramanović i misli da je samostan morao biti podignut prije drugog pada Rame pod Turke, dakle prije 1483. jer nije vjerojatno da je samostan bio građen pod Turcima, budući da su u njihovo doba samostani uglavnom rušeni. Samostan je bio posvećen sv. Petru i Pavlu, ali se u njemu od davnine štovala Gospina slika koja je stajala na pobočnom oltaru, a u crkvi koja je izgorjela 1687. godine postojala su i “Gospina vrata”. S vremenom je crkva, odnosno samostan, posvećen B. D. Mariji na nebo uznesenoj. To što neki autori kao Wadding samostan smještaju u “grad” Ramu, nema nikakve osnove, jer grad Rama nije poznat u povijesti. Samostan je od starine bio na Šćitu, što dokazuju i grobovi oko crkve koji su nađeni prilikom kopanja zidina stare crkve 1855. godine te prilikom kopanja temelja za sakristiju 1904. godine. Tada je nađena jedna lubanja koju je Vladić pripisivao ili fra Bernardinu Galijašu ili biskupu fra Pavlu Posiloviću.[5] Kosti su nađene i prilikom obnove sadašnje crkve i kopanja temelja za novi dio samostana. Znači, katolici su se u Rami prvotno pokapali oko crkve, a tek kasnije su počeli otvarati groblja po selima.
[1] Usp. M. Batinić, Djelovanje franjevaca, I, Zagreb 1881., str. 151.; fra Jeronim Vladića, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1991, str. 24.
[2] Usp. D. Mandić, Franjevačka Bosna, Rim 1968., str. 228.
[3] Usp. F. Gonzaga, De origine seraphicae religionis franciscanae, Romae 1587., str. 515. On stavlja osnutak ramskog samostana u 1500. godinu.
[4] Usp. J. Vladić, Urežnjaci iz Rame, u: Almanah Hrvatska duša, Virje 1924.-1925., str. 312.
[5] Fra Kazimir Ivić, Bilješke o ramskom samostanu, (rukopis), Rama 1964., str. 156.
Fra Ljubo Lucić, “Rama kroz stoljeća”
