Plemićki grad Prozor u Rami – PRVI DIO

Plemićki grad[1] Prozor u Rami jedan je od brojnih srednjovjekovnih utvrda podignutih za zaštitu nekadašnje bosanske banovine i kraljevstva, da bi kasnije u njemu bila smještena osmanska posada. Za razliku od mnogo slavnijih bosanskih utvrda, poput kraljevskog Bobovca i Jajca, Pavlovićevog Borača ili herceškog Blagaja na Sani, koje su kao sjedišta jednih od najmoćnijih bosanskih velemoža snažno obilježili bosansko srednjovjekovlje i novovjekovlje te tako osigurali sebi trajno zanimanje bosanske kasteologije, plemićki grad Prozor ostao je nepravedno na margini toga interesa.

Piše: dr.sc. Krešimir Regan, viši znan. suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, Republika Hrvatska

Mada se iz njegove arhitekture može pretpostaviti kako je on tipičan primjer utvrđene kasnogotičke plemićke rezidencije kasnoga srednjeg vijeka, dovoljan je samo letimičan pogled na njegove ostatke da se prema različitoj strukturi postojećih zidova i drugih fortifikacijskih elemenata zaključi kako je bio izgrađivan više stoljeća, a da su njegove građevinske faze bile uvjetovane promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njegovih gospodara te geostrateškim značajem u određenom povijesnom razdoblju. Unatoč tome što je korištenje ove utvrde kao kamenoloma tijekom XIX. i XX. st. dobrim dijelom poništila vidljivost pojedinih građevinskih faza, postojeći ostatci još uvijek su dostatni da se izvrši djelomična rekonstrukcija izgleda i povijesno-građevinskog razvoja ovoga kompleksa.

Mada smo se u izradi ovog rada dijelom oslonili i na starija istraživanja,[2] on je nastao kao rezultat istraživanja arhitektonskih ostataka plemićkog grada Prozora te analize pisanih i slikovnih izvora, osobito fotografija, koje od 1905. pa sve do naših dana u kontinuitetu registriraju ubrzano propadanje ostataka ove utvrde.

Slikovni izvori i stari opisi utvrde

U istraživanju svake povijesne građevine ili kompleksa veliku ulogu imaju raznovrsni opisi utvrde te slikovni izvori, neovisno radi li se o tlocrtnim (planovi) ili perspektivnim (vedute, fotografije). U slučaju plemićkog grada Prozora, to se na prvome mjestu odnosi na nekoliko starih fotografija ostataka utvrde s kraja XIX. i početka XX. st., koje su od iznimne važnosti za razumijevanje postojećih ostataka arhitekture Prozora jer su u vrijeme nastanka ostaci utvrde bili ne samo u višem stupnju uščuvanosti nego što su to danas, već je i njihova vidljivost bila bolja jer su svakodnevnom ispašom i sječom drva za ogrjev sačuvani dijelovi arhitekture bili do temelja očišćeni od trave i niskoga grmlja, koji danas znatno otežavaju istraživanje.

Među njima najstarije su četiri fotografije koje prikazuju južnu stranu utvrde gledanu iz smjera sjevera, a razlikuju se tek po visini lokacije od kuda su fotografirane. Dvije od njih snimljene su 1905. i 1933. godine s povišenog položaja iz sjevernog dijela povijesne jezgre suvremenog naselja.[3] Drugi dvije snimljene su također iz sjevernog dijela grada, ali sa znatno nižeg položaja u glavnoj ulici nedaleko sahat kule, odnosno u Čaršiji. Iako je riječ o jednom te istom pogledu na ostatke utvrde, jedna od njih je naknadno kolorirana zbog čega su na njoj znatno bolje vidljivi pojedini detalji nego što je to na crno-bijeloj inačici. Peta i posljednja korištena stara fotografija u ovom radu snimio je 1965. godine Ivo Tomulić za potrebe Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), a prikazuje jugoistočnu stranu utvrde s kulom snimljenu iz kanjona potoka Prozoršćice.

Uz stare fotografije, vrlo vrijedni izvori za istraživanje arhitekture prozorskog plemićkog grada su njezini opisi. Mada je sačuvano više opisa ruševina Prozora, nekoliko njih svojom se kvalitetom osobito ističu.

Najstariji među njima izradio je i objavio 1886. godine Nikola Vujnović

Na sjevero-istočnoj strani više Prozora na brijegu nalazi se starodrevna razvalina sa kulom 4 metara u visini, koja je sa svijeh strana obrušena. Razvalina ta bila je nekoč tvrgjava, jer se i danas poznaju razrušeni zidovi, a sredina sastoji od raznovrsnih pregragja; pa kad se u dubljinu zemlje zakopa, opet se nalaze nekoja predgragja, koja su ispod zemlje na više česti izvedene. Zid pak od kule je tako debeo i čvrst, da se od njega ne može ni najmanji kamičak odbiti. Cijelj pak, kojoj su odnosna predgragja namijenjena bila, ne može se konstatirati, jer je već zemljom zaravnana. Briheg, na kojem se pomenute razvaline nalaze, sastoji se od istočne od samih golih stijena tako, da je sa ove stran pogled strmo veoma strašan, jer oči zanosi dolje jedna velika dolina, koja sve užom dalje vodi do općine Juga […] Dolazak dakle k tvrgjavi bio je nepristupan osobito sa sjevero-istočne strane; dočim sa južno-zapadne stane može se uspeti, ali velikom mukom, a gdjetko nemože van bosonog. Narod pripovijeda, da je tu nekoč stanovala bosanska kraljica Katarina, koja budući nije imala nikakove vode u tvrgjavi, navela je vodu ispod zemlje iz takozvanog „Jezera“ u Borovničkim barama, nedaleko od Prozora, bez da se tome u trag uvući moglo. […] Ovu je tvrgjavu dakle bilo teško zauzeti zbog toga, što je pristup k njoj stranom težak, a stranom opet nikako moguć, pa je u zauzimanju Bosne i najkašnje osvojena.[4]

Dok se Vujnović više osvrnuo na teren na kojem se nalaze ostatci Prozora, dotle se Vid Vuletić Vukanović 1902. godine na temelju pregleda ostataka utvrde u pratnji prozorskog kotarskog predstojnika Brankovića u svom opisu Prozora više usredotočio na njegove ostatke nego na teren na kojem se nalaze

Tvrđava je nad kotlinom, te gleda na jednu i drugu stranu kotline. Grad je u vrh vrha na visoku brežuljku, a s istočne strane mu je u kotlini potok Kraljevac. Pred tvrđavom je oboren nasip, te je dug po prilici 69 metara. Za nasipom je hendek (fosat). Okrenut je s istoka put zapada, te je sustučen uz liticu, na zapadnoj strani. Sad je nasip popu humke, a zaprema prostora u srednje 20 metara. Dubina je položine niz jarka do 12 metara. Od bočine prvog jarka do kule su 22 metra. Kula je na naravskoj kosi, te je ova litica lako naklonjena prema jarku, put istoka. Kula je bila ili okrugla, pa je po prilici u polovini strane metara 22,72 Sprednja je, istočna, strana ravna, a u njoj je metara 10,80. Kula je (što sada opstoji) po prilici visoka metara 10. Narod kaže, da se u kulu ulazilo kroz pećinu, što je na potoku Dragi. S istočne je strane u vrhu kao okno, po prilici pô metara visine, a široko je, samo četvrti dio metra. Uz spomenuto okno, t. j. na onoj istoj strani, ima nekoliko okanaca, a u prvom je samo 14 centimetara. Sa zapadne je strane, u vrhu okruglo okno, a okoliš je do dva metra. I uz ovo okno ima ih nekoliko omanjih, a tako isto i sa sjeverne strane. Na mjestu su okanca isprescjepana na dvoje, te red bi da su se s ovog mjesta bacali zapaljeni predmeti. Kula je zidana od malera i prepravilna kamena. S južne je strane bila uz zid, te je bio do vrh urvine (kamenih hridi op. a.). Do urvinje je dug. met. 8,25, sada je samo visok met. 1,20; a debljina je zidu met. 1.10. Kula je predebela, te je ćuskijama (krampovi, budaci op. a.) orio predstojnik Branković, ali nije došao do šupljine, jer je veoma tvrda, bila u njoj je srastao kamen u klaku. Unutrina se dijelila na dvoje, t. j. donja je čest do prozora posvođena i neobično je debela, a u gornjem su dijelu, povrh svoda, zidine po prilici debele jedan metar. Kažu, da su u kuli tri čatrnje. Grad je s istočne strane, prema kuli, te je na uzvišenom dijelu kose, a udaljen je od nje metara 2 i 3 cm. Stranica mu je prama kuli duga 43 metra. U okancima (puškarnicama) nalazi se ugljena, a to je obilježje da je strašno gorio grad. Na kraju, gdje svršuje pravac, s istočne je strane bila nad urvinom pomanja utvrda, bila ojačani bedemom do nove urvine. Tu se opaža izgorjelih kosti i ugaraka lovaca proste nečenice, a to je sve iza bedema nad Kraljevcem. Širina je grada po prilici 24 metra. Pod distrukciji grad je bio poravnan zemljom. U naše su ga doba – za okupacije – raskopavali pod predstojnikom Brankovićem, te je ispalo, da je bio razdjeljen na skopače klijeti, te sastavljaju mrežu klijeti, što bi se tačno znalo da je vas grad odvaditi i prekopati, što mislim da se iza mene i uradilo. Prva je klijet ćelija prema kuli duga mt. 3,60; šir. met. 3,10. U ovoj je klijeti (ćeliji) najžešće gorjelo. Na klijetima se vrata ne opažaju, pa peg bi da su uniže i da je sve nasuto ili su ovo prosto kakve izbe. Tako se opaža i na kuli, a moglo se, po svoj prilici, s grada preći na kulu. Neke su klijeti dulje, te su zaokrenute na ćošku. Posred grada je kao prolaz, a k južnoj su strani nad potokom, isto klijeti. Jedna je klijet do istočne utvrde u dnu pokadrmana (terasirana), a narod kaže, da je to bio hambar, pa da se tu našlo izgorjela žita. Opazio sam da je kod Prozora, ispod brda ogromna pećina, pa je s toga za indirendentno doba i bilo ovo mesto toliko strategino. U Prozoru se našlo ugarskih pjenezea, a i meni je bio u ruci novac Andrije kralja Ugarskoga.[5]

Druga dva opisa suvremenog su nastanka te jasno svjedoče o propasti onih dijelova arhitekture, koji su bili vidljivi još 1902. godine. Stariji od njih je opis ostataka utvrde, kojeg su za potrebe proglašenja utvrde Prozora nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine priredili Dubravko Lovrenović i suradnici

Stari grad Prozor smješten je na izlazu iz kanjona na jugozapadnom rubu uske kotline u kojoj se danas nalazi centralni dio grada Prozora. Udaljen je od savremenog naselja oko 2,2 km. Utvrđenje se nalazi na stjenovitim vrhu brijega Grad, na neravnom terenu čiji se zadani rub graniči sa kanjonom, iznad i u blizini sastavaka rječice Prozorčice i potoka Kraljevca (ili Krajevca). Nekoliko stotina metara sjeverno od grada po hrptu kose nastalo je podgrađe. […] Tlocrt grada je prilagođen terenu. Grad se sastoji iz dva dijela: od prostora uokvirenog bedemom, od kojeg je ostao samo bedem naspram kule, koliko se moglo provjeriti na terenu, u dužinu od 50 m i detaširanom kulom. Kula je odvojena od ostalog dijela grada jarkom širokim 15 i dubokim 4-5 m. Kula j polukružne osnove ili u obliku naopako napisanog latiničnog slova D, dimenzija 11 m čeonog zida, dubina zaobljenog dijela kule je 9 m. Prvobitna visina kule bila je barem za sprat viša uz dodatak potkrovne i krovne konstrukcije. Ulaz u kulu se nalazio sa južne strane, nasuprot ostalom dijelu grada. Kula je imala vjerojatno pet nivoa. Na drugom ili trećem nivou nalazio se ulaz kao i kod drugih kula iz tog doba. Vrata su na južnom čeonom zidu, nasuprot platoa na kojem se nalazio ostali dio grada. Između kule i ostalog dijela gada je jarak širok oko 15 m i dubok oko 5 m. Preko jarka se vjerojatno prelazilo drvenim mostom. Visina kule se sačuvala do petog nivoa na kome je bilo puškarnica. Dio zida oko puškarnice je više razoren nego ostali dio zida na tom nivou. Paralele ovoj kuli su kule izrađene u Doboru (kula C) i u Mostaru (Kula Herceguša). […] Na platou grada koji je bio južno od kule danas stoji relej. Ostali dio južnog platoa grada je nepristupačan zbog rastinja kroz koje se jedva može proći, te se ni bedemi na ostale tri strane, zapadnoj, sjevernoj i istočnoj, ne mogu razaznati. Taj južni dio platoa je relativno ravan i bio je pogodan za gradnju objekata unutar zidova. Prema stazi, koja sa sjevera vodi ka bedemima grada, prirodnim putem između stijena, izgleda da je ulaz na dio grada na južnom platou bio na istočnom bedemu.[6]

Dijelom se oslanjajući na prethodni opis, posljednji pisani prikaz ostataka prozorske srednjovjekovne utvrde pisao je Husref Redžić u monografiji o srednjovjekovnim plemićkim gradovima Bosne i Hercegovine. Sam grad se nalazi na lokalitetu Gradina, relativne visine iznad naselja oko 300 m, s južne strane, gdje mu se i danas vide ostaci. Utvrđenje srednjovjekovnog burga Prozora predstavlja vrlo rijedak primjer kule i obora koji nisu međusobno povezani bedemima. na najvišoj koti stajala je stražar-kula pravouglog tlocrta, sa stranicama 10,7 x 9 m. obor se nalazio nešto nie na zaravni vrha brijega, koji je omogućio izgradnju dosta pravilnog pravogula veličine 40 x 20 m. Ulaz u kulu nalazio se na južnoj strani, a ulaz u obor na sjevernoj strani. Rastojanje kule i obora bilo je 9,8 m. Prilaz, nasuprot postavljenim kapijama, branjen je sa kule kroz puškarnice i s drvene galerije sa unutrašnje strane bedema obora. Kula je imala vrlo debele zidove, čije tačne mjere sada nije moguće utvrditi, jer je kula posve zatrpana. Međuspratne konstrukcije su bile od drveta. Zidanje je tipično za gradove u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, sredina zida je od kamena lomljenka, a vanjska i unutrašnja strana od pritesanih manjih klesanaca u horizontalnim redovima. Po svojim dimenzijama utvrđenje Prozora pripada srednje velikim gradovima u srednjovjekovnoj Bosni.[7]

Iako se u Odluci o priznanju srednjovjekovne prozorske utvrde nacionalnim bosansko-hercegovačkim spomenikom navodi da na lokalitetu nisu do svibnja 2007. godine izvršeni istraživački i konzervatorski, u međuvremenu je izvršeno dosad prvo i jedino stručno sagledavanje ostataka dijela prozorskog plemićkog grada, odnosno kule, koje je rezultiralo izradom njezinog preciznog tlocrta i fotogrametrijske snimke njezina plašta. Danas su obje snimke dostupne na manjem informacijskom panou postavljenom uz kulu, na kojem se još nalaze osnovni podaci o povijesti utvrde. Postavljanje panoa izvršena je prva faza projekta, kojim se planira urediti prostor Stare tvrđave i privesti ga turističkoj svrsi.[8]

[1] Prilikom obrade prozorske utvrde valja istaknuti eventualnu nejasnoću vezanu uz uporabu sintagme plemićki grad. Ona se koristi kao stručni termin za svaki srednjovjekovni utvrđeni kompleks sagrađen na istaknutom položaju te sastavljen od jedne ili najčešće više obrambenih građevina međusobno povezanih obrambenim zidom ili nizom obrambenih zidova u jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu, u sklopu kojih su se mogle još nalaziti reprezentativne (palasi i kapele) i gospodarske građevine (kupatilo, kuhinja, staja, podrum, skladišta hrane itd.). Iako bi za takve komplekse bilo popuno ispravno koristiti povijesni termin grad, razlog dodavanju atributa plemićki leži u želji da se napravi jasna distinkcija između srednjovjekovnih utvrđenih prebivališta velikaša i svakoga većeg kompaktno izgrađenog naselja, koje se u suvremeno doba također naziva gradom. Sličnih pokušaja bilo je i ranije, tako da su se u historiografiji i drugim srodnim znanostima za takve komplekse rabili različiti termini, od kojih su najčešći bili feudalni tvrdi grad, utvrđeni plemićki grad, vlastelinski grad, kastrum, burg, utvrđeni plemićki grad, grad-utvrda, srednjovjekovni grad, srednjovjekovni burg, feudalni grad, tvrdi grad, utvrđeni grad, stari grad i stari grad-burg. Ćiro Truhelka: Naši gradovi. Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1904.; Gjuro Szabo: Srednjovjekovni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920.; Đuro Mazalić: Stari grad Jajce. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 7(1952) 7, 59–100; Isti: Visoki, bosanski grad srednjeg vijeka. Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, 9(1954) 9 (arheologija), 227–253; Anđela Horvat: Grad. Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb 1958., 525–531; Đuro Basler: Konzervacija južnog zida tvrđave u Jajcu. Naše starine, (1959) 6, 121–134; Aleksandar Deroko: Grad. Enciklopedija likovnih umjetnosti, 2. Zagreb 1962, 435–437; Uredništvo: O staroj fortifikacionoj arhitekturi u Hrvatskoj. Arhitektura, (1971) 109/110, 3–4; Milan Kruhek: Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb 1995.; Grad. Rječnik hrvatskog jezika (gl. urednik J. Šonje). Zagreb 2000, 301–302.

[2] O plemićkom gradu Prozoru su pisali: Nikola Vujnović: Opis „Grad-kule“ više varoši Prozora. Bošnjak kalendar, 6(1888), 78–79; Ali Čatić: Die Volkssag über die Ruine von Prozor. Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, 6(1898), 654–655; Alija Čatić: Narodna predaja o gradini Prozorskoj. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 8(1896), 538–539; Vid Vuletić Vukasović: Propast grada Prozora u Bosni. Karadžić, 4(1903) 2, 25–28; Milenko Filipović: Prozor. Glasnik geografskog društva, 18(1932), 1–16; Milan Karanović: Istorijsko-etnografske crtice o župama Rami i Skoplju. Glasnik Zemaljskog muzeja Kraljevine Jugoslavije, 5(1938), 73–94; Milenko S. Filipović: Rama u Bosni. Beograd 1955.; Tihomor Glavaš: Prozor. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, 3. Sarajevo 1988., 222; Dubravko Lovrenović i suradnici: Odluka o proglašenju arheološkog područja i ostataka Stare tvrđave u Prozoru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Službeni glasnik BiH, 11(2007) 75; Husref Redžić: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 2009., 167–168:

[3] Zahvaljujem fra Tomislavu Brkoviću, Zoranu Stojanoviću i Damiru Mišuri na dostavljenim fotografijama i ostalim materijalima o plemićkom gradu Prozoru.

[4] Nikola Vujnović: Opis „Grad-kule“, 78–79.

[5] V. V. Vukasović: Propast grada Prozora u Bosni, 26–27.

[6] D. Lovrenović i suradnici: Odluka o proglašenju.  

[7] H. Redžić: Srednjovjekovni gradovi, 167–168.

[8] Uz postavljanje informacijskog panoa veliku ulogu u približavanju ostataka ove utvrde široj publici svakako je imala i akcija ramskih srednjoškolaca, zatim KUD Hrvatska sloga i eko-udruga Izvor, koji su pod vodstvom prof. Zorana Stojanovića i prof. Mire Pavličević 28. svibnja 2007. započeli sa čišćenjem ostatak utvrde od guste vegetacije. Semir Bobar: Srednjoškolci uredili prostor Stare tvrđave- Kula „Studenac“ postaje turistička atrakcija. http://www.prozor-x.com/prozor/foto-srednjoskolci-uredili-prostor-stare-tvrdave-kula-studenac-postaje-turisticka-atrakcija (pristupljeno 6. III. 2016).