Plemićki grad Prozor u Rami – TREĆI DIO

Ruševine plemićkog grada Prozora nalaze se na južnome ulazu u istoimeno suvremeno naselje, na vrhu s triju strana visokog i strmog kamenog brijega Grad iznad Ponira i kanjona potoka Prozorčice i Kraljevca (Krajevca), lijevih pritoka rijeke Rame.[1] Zbog toga što se padine brijega sa zapadne, istočne i južne strane strmo spuštaju prema koritima spomenutih potoka, pristup ostatcima utvrde jedino je moguć sa sjeverne strane po hrptu kose na kojoj se nalazi nekadašnje prozorsko podgrađe, danas četvrt suvremenog naselja udaljena oko 2 km južno od središte grada.

Piše: dr. sc. Krešimir Regan, viši znan. suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Republika Hrvatska

Sama utvrda sagrađena je u tri različita visinska nivoa, a njezine dimenzije iznose približno 75 m (SI-JZ) x 65 m (SZ-JI). Na najvišoj točki utvrde nalaze se ostatci gradske jezgre na koju se sa sjeverozapadne strane naslanja utvrđeno predgrađe, sastavljeno od tri zasebne cjeline. Konfiguracija tla na kojemu je podignut Prozor uvjetovala je razvedene kompoziciju po visini, tako da razlika između najvišega i najnižega dijela utvrde iznosi gotovo dvadeset metara. Dojam visinske razvedenosti po visini dodatno nam još pojačavaju ostatci kule Studenac u njezinom utvrđenom predgrađu, čiji su visoki zidovi nadaleko vidljivi.

Premda se iz arhitekture plemićkog grad Prozora može zaključiti kako je ona tipičan primjer utvrđene kasnogotičke plemićke rezidencije kasnoga srednjeg vijeka, dovoljan je samo letimičan pogled na njegove zidove da se iz njihove različite strukture zaključi kako je taj plemićki kompleks bio građen u nekoliko građevinskih faza uvjetovanih, kao i kod brojnih drugih utvrda, promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njezinih gospodara, geostrateškim značajem u određenom povijesnom razdoblju te naposljetku gubitkom obrambene u korist stambene funkcije.

Gradska jezgra

Gradska jezgra najslabije je očuvana cjelina čitavoga kompleksa. Njezini ostatci leže na najvišem djelu položaja utvrde, na umjetno poravnatom vrhu. Premda su se od nje većim dijelom sačuvali tek skromni ostatci bedema na sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani, na temelju konfiguracije terena možemo je opisati kao utvrdu gotovo pravokutnog tlocrta. Od sjeveroistoka prema jugozapadu pruža se u dužinu od približno 40 m, dok joj najveća širina pravcem sjeverozapad-jugoistok iznosi tek 20 m. U sjevernome uglu danas se nalazi relej. Prema Redžićevim istraživanjima na mjestu releja nalazili su se ostatci velike pravokutne branič-kule dimenzija 10,7 x 9 m, dok se iz satelitskog snimka lokaliteta s Goole Earth-a na temelju promijene boje zemlje, odnosno vegetacije naslućuje u tom dijelu jezgre ugaona baterijska kula moguće potkovičastog tlocrta tako da ćemo s konačnim zaključcima morati pričekati arheološka istraživanja. Iako se ove dvije teze čini međusobno oprečnima, moguće je da je nekadašnja pravokutna branič-kula porušena, a umjesto nje za zaštitu sjevernog ugla jezgre podignuta od njezina materijala baterijska kula potkovičastog tlocrta.[2]

Za razliku od fragmentarno sačuvanih bedema jezgre, nekadašnji palas u kojem su boravili bosanski vladari je u potpunosti nestao, kao i prateće gospodarske građevine, koje su se morale nalaziti uz njega ili u njegovoj blizini (kuhinja, skladišta hrane itd). Moguće je da su rupe unutar ruševina jezgre, odnosno uleknuća opisana u tekstovima Vukasovića i Filipovića ustvari urušene i otpalim građevinskim materijalom zasute prostorije podruma ili prizemlja tih građevina. S obzirom da su se palasi unutar utvrda obično gradili na mjestima odakle je pristup utvrdi bio najteži i najbolje osvijetljeni, vrlo je izgledno da se rezidencijalna građevina prozorskog plemićkoga grada nalazila uz jugoistočni bedem, iznad neprohodnih litica. Na žalost, na osnovu postojećih ostataka ne možemo reći nešto više o njegovom izgledu.

Unatoč tom nedostatku, temeljem analogija možemo pretpostaviti da je to mogla biti dugačka i uska građevina pravokutnog tlocrta punom dužinom oslonjena na jugoistočni bedem jezgre, da je mogla imati najmanje dvije (prizemlje i prva kat), a moguće čak tri etaže (podrum, prizemlje, prvi kat), da je najvjerojatnije imala ujednačen raspon širine od približno 6 m,[3] da je bila pokrivena šatorastim krovom s dugim sljemenom, te naposljetku da je prema jugoistočnoj, osunčanoj i najzaštićenijoj strani biti otvorena većim prozorima.[4]

Svaka utvrda morala je imati riješeno pitanje vodoopskrbe, pa tako i Prozor. Mada legende o padu Prozora govore o mogućnosti postojanja vodovoda za grad kojim se opskrbljivao svježom vodom,[5] nema sumnje da se u dvorištu nekadašnje jezgre nalaze zatrpani ostatci ukopane vodospremnice (čatrnje), koja se za kišnih dana punila oborinskim vodama s krovova svih građevina jezgre ili slivnim vodama iz dvorišta jezgre prema zdencu.[6] S obzirom da je osiguranje veće količine pitke vode bio preduvjet obrane svake utvrde, gradnju prozorske vodospremnice treba datirati u vrijeme osnivanja utvrde, odnosno najkasnije u polovinu XIV. st.

Prema malobrojnim ostacima na ovom stupnju poznavanja Prozora ne može se odrediti ni položaj i izgled gradskih vrata. Kao što je to bio slučaj kod palasa, temeljem konfiguracije terena te usporedbe s drugim kasnosrednjovjekovnim utvrdama možemo pretpostaviti da su bila smještena oko spoja jugozapadnog ili sjeverozapadnog bedema jezgre, uz zapadni ugao jezgre približno u zaleđu kule Studenac. S obzirom da jezgra leži na višem položaju od utvrđenog predgrađa, vrlo je izgledno da je razlika u visini bila, kao i kod drugih srednjovjekovnih utvrda, savladana drvenom pristupnom konstrukcijom, odnosno drvenim stepeništem.[7]

[1] Milenko Filipović: Prozor, 1–2; Mato Topić: Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu, 2. Rama-Šćit 2007., 7–8.

[2] Slične radove možemo pronaći na Maglaju, Sokolu, Krupi (Pset), Jajcu itd. Ivo Bojanovski. Neki rezultati proučavanja srednjovjekovnih gradova u Bosni s posebnim osvrtom na transformaciju burga u artiljerijsku tvrđavu. Naše starine, 18/19 (1989), 109–118.

[3] Širina srednjovjekovnih građevina od 6 m gotovo je standardni, ujednačeni raspon širine objekata u plemićkim gradovima XIII. i XIV. st., uvjetovan ondašnjim tehnološkim mogućnostima građenja. Zorislav Horvat: Stambeni prostori u burgovima 13.-15. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prostor, 17(2009) 1, 47–48.

[4] Jedan od temeljnih pravila projektiranja jest da stambeni prostor mora biti osunčan. O izgledu palasa u bosanskim utvrdama vidi više: Husref Redžić: Srednjovjekovni gradovi u Bosni, 28–29.

[5] Zoran Stojanović: Pronađene vodovodne cijevi.

[6] Jedan od najbolje sačuvanih vodospremnica i sustava njezina punjena oborinskim ili slivnim vodama pronađena je u dvorištu utvrde Novigrad na Dobri kraj Karlovca. Sanjin Mihelić: Stari grad Novigrad na Dobri. Hrvatski arheološki godišnjak 6/2009. Zagreb 2010., 310–313.

[7] Povišene ulaze nalazimo gotovo na svim plemićkim gradovima u hrvatskoj. Horvat, Zorislav: Ulazi u burgove 12–15. st. Prostor, 6(1998) 1-2, 47–50.