Podvrgnuti smo „vakcini straha od drugoga“

 „Zapravo, one Bosne od prije 40 ili 50 godina više nema. Oboljela je od teške upale sebičnosti, nepovjerenja, neiskrenosti. Ali nije sve gotovo. Postoji lijek: priznati slabosti (pogrješke) i tražiti oprost i oprostiti. Jesmo li dovoljno hrabri za ovu terapiju“, pita se fra Mirko Majdandžić, župnik u Brestovsku.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Fra Mirko Majdandžić rođen je u Busovači prije 64 godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a Teološki fakultet u Sarajevu. Službovao je u Zenici, Uskoplju, Sarajevu, Bugojnu, Fojnici – dvaput gvardijan – i Varešu, a, evo, od 2022. je u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Brestovsku. Rođen, dakle, u Bosni kojoj je, evo, posvetio čitav svoj svećenički život, pa je zato dobar sugovornik na bosanske, često i delikatne, teme. Ponajprije zbog spremnosti o svemu govoriti otvoreno, iskreno – što, u ovom našem aktualnom ozračju, i nije baš čest slučaj. Zna zbog svega toga nerijetko biti i neshvaćen, pogrješno interpretiran, napadan. Usprkos svemu – ili baš zato! –  vjerujemo kako je kredibilan sugovornik na temu zemlja Bosna (a onda i – bosanstvo) jučer, danas, sutra…

Poštovani fra Mirko, kada govorimo o Bosni, zapravo govorimo o franjevcima. Jer franjevci Bosne Srebrene su, kako je to lijepo rečeno, suputnici bosanske povijesti. Nije taj put, pa i ako ga gledamo iz aktualnoga ozračja, uvijek bio lak…

Franjevci Bosne Srebrene od 1291. žive u Bosni i s Bosnom i Hercegovinom. Dakle, više od 730 godina franjevci i Bosna tkaju zajednički život. Sigurno da nije uvijek bio lak, ali je moralo biti i lijepih epizoda u tako dugom vremenskom razdoblju. No, jedno je sigurno: Ovako dugo živjeti zajedno mogu samo oni što se vole i oni koji su spremni i žrtvu podnijeti za ono što vole. I tada se sve gleda drugačijim očima i poteškoće više nisu nepodnošljive. Naravno, nisu samo franjevci oni koji vole Bosnu (i Hercegovinu), mnogo je onih koji je istinski vole. Možda su se franjevci malo više urezali u biće Bosne, kao što su njezine rijeke izbrazdale bosansko tlo, tako smo se i mi ugravirali u Bosnu, (možda prejako zvuči) kao njezine arterije i vene.

…. Što bi kazao pokojni fra Petar Anđelović, franjevci su (uvijek) bili vjerni Bogu i Bosni. A Bosna, poglavito ova naša, današnja – njima?!

Fra Petar je bio zaljubljen u Bosnu, a Bogu je bio i ostao vjeran. Nismo mi baš uvijek bili takvi, bilo je i propusta i pogrješaka i prema Bogu i prema Bosni. Ali barem tako želim vjerovati, uvijek smo ostajali na ispravnu kursu. Ispravljali smo pogrješke, liječili rane načinjene krivim postupcima i molili za oprost i Boga i Bosnu. Mislim da je to jedna od važnijih osobina franjevaca kroz povijest: priznati slabost i tražiti oprost i oprostiti. I na taj način uvijek se mogao naći novi korak za zajednički život na ovim prostorima. Ove dvije osobine: priznati slabost i tražiti oprost i oprostiti traže hrabrost. Samo hrabri ljudi smiju se upustiti u ovu životnu avanturu. Danas je, nažalost, takvih ljudi malo, pa i među nama franjevcima.

A odnos Bosne prema franjevcima? Srce Bosne, njezina bit su obični ljudi (kojih se, nažalost, ništa ne pita osim na izborima) i odnos njihov prema franjevcima je dobar, nije pretjerano reći i odličan. Odnos politika i službene vlasti ovisi o mnogo gotovo nebitnih stvari i odnosa. Vlasti bi željele da ne komentiramo i ne kritiziramo negativne pojave u svakodnevnom životu, a da se pojavimo tamo gdje to znači podršku i odobravanje. Jedan banalan primjer: Mi nismo uspjeli da naši Statuti Provincije budu dokument i pravilo koje će i država (vlast) prihvatiti kao takve. Jer prema našim Statutima sve što bilo koji od nas stekne kroz rad tijekom života, pripada zajednici, Provinciji. Ali država to ne prizna i mi moramo pisati oporuke i ići na sud s rodbinom nakon smrti nekog od fratara. A kad treba, onda se rado kaže da su „bosanski franjevci temelj državnosti“, jer smo jedina institucija koja više od sedam stoljeća živi i djeluje u Bosni.

U rečenome kontekstu, gotovo je nužno prisjetiti se riječi Sv. Franje koji je upućivao da se mora djelovati „prema okolnostima mjesta i vremena“. Kakve su, iz franjevačke perspektive, današnje okolnosti (i vrijeme) u Bosni? Ponajprije, dakako, za Hrvate (katolike), a onda i za ostale ovdašnje narode?

Okolnosti u Bosni (možda i u Hercegovini, nisam siguran) ni danas nisu puno drugačije nego što su uvijek bile. Okolnosti s poteškoćama koje rađaju novu šansu. I pitanje koje uvijek lebdi (izgovoreno ili ne): otići ili ostati? Otići među ljude koji su ti slični po nekim karakteristikama: vjerskim, nacionalnim, kulturološkim, ali otići sa svoga kućnog praga i ognjišta, ili ostati na svome i tražiti rješenja i moduse življenja s drugačijima po vjeri, naciji, običajima i slično. To je pitanje bilo pred fra Anđelom Zvizdovićem i pred svim drugim fra Anđelima kroz povijest, pa i pred fra Petrom Anđelovićem, također. I uvijek, s malim iznimkama, fratarski odgovor je bio: mi ostajemo i tražimo rješenje za život i s poteškoćama, ali na svome.

I uvijek se kao moto provlačio taj Franjin savjet „secundum loca et tempora“, prema prilikama mjesta i vremena. I u svim tim traženjima rješenja življenja u Bosni, mislim da se franjevci nisu iznevjerili Bogu i Svetom Franji. Nisu uvijek bili dobronamjerno prihvaćeni fratarski pokušaji traženja rješenja, pa su prozivani i proglašavani nedovoljno velikim Hrvatima, suradnicima s neprijateljskim vlastima, komunjarama, daidžama… No, čini mi se baš suprotno. Da ljubav i vjernost prema Bosni pomaže da ostanemo vjerni Bogu i budemo što više nasljedovatelji i Sv. Franje.

Nastojeći argumentirati fatalnu tezu kako je Bosna (i Hercegovina) nemoguća država, neki rabe i literaturu. „Argumentirajući“ tako da je ovo zemlja mržnje, posežu i za Andrićem i njegovim Pismom iz 1920. (Čiji je, uzgred, glavni junak bježeći od „naše“ mržnje, poginuo od neke druge, u dalekome svijetu…)Istina, nije baš da se nismo mrzili kroz stoljeća, ali povijest nas uči kako je ipak bilo više razdoblja suradnje… Da ne rabimo nespretni – i nesretni! – termin suživot koga je iznjedrilo ovo vrijeme kada se baš ne volimo…

Dok sam ponovno čitao Pismo iz 1920., sjetio sam se pokojnog fra Marka Štekića s kojim sam živio u Bugojnu i u Fojnici, gdje je i umro, i njegova opisa čovjeka iz Bosne: „Čovjek iz Bosne, Bosanac, ne da nikome ispred sebe: i kada druguje, i kada voli, i u dobru, ali i kada mrzi, pogotovo tada…“ I tu je ta strašna stvarnost. Često pokretač našeg djelovanja, naših akcija nije želja za dobrom, učiniti dobro, nego pokazati drugome da je u krivu, da je na pogrješnom putu. Teško mi je reći da je pokretač našeg djelovanja mržnja, ali ona je tu negdje, sakrivena, pritajena.

Prejaka je tvrdnja da je Bosna zemlja mržnje. Ona je, čini mi se, zemlja nedovršenih stvari. Pogotovo nakon sukoba i ratova. Ovaj zadnji rat je slika svih prijašnjih. Završio se, a nema pobjednika, samo poraženi, svi. Prisilili su nas na prekid oružanog sukoba, ali nije se zaustavilo ratovanje – ratujemo na drugi način. Ne znam niti jedan slučaj da su pripadnici mnogobrojnijeg naroda u nekom dijelu Bosne od srca pomogli onim „manjinskim“ da se vrate u svoje domove. Mislim da i danas postoje krajevi gdje nema struje, vode, gdje su putevi katastrofa. Što je to nego ratovanje protiv povratnika? A svi koji ometaju povratnike, sasvim normalno idu u svoje bogomolje i mole se. Komu se mole?! Naravno da ni njima samima ne ide dobro jer ne može Svemogući uslišiti takve molitelje!

Vi ste, fra Mirko, nedavno, prigodom Uskrsa, kazali kako mi 30 godina nakon rata jedni druge zovemo „balije“, „ustaše“, „četnici“ te kako moramo jednom izbrisati taj rječnik. Moramo, dakako! Ali – možemo li? Ili je Andrić došao „na svoje“?

Ono što je pogubno za Bosnu jest naše odgajanje mladih naraštaja „Bosanaca“. Odgajamo ih na „činjenicama“ koje nisu baš točno i iskreno poredane. Učinjene su nama mnoge nepravde i to je točno. Ali trebalo bi reći, jer je i to istina, da smo i mi drugima također učinili slična zla. Ali to se prešuti. I da, 30 godina nakon rata mi ratujemo pogrdnim izrazima: balija, ustaša, četnik. I to, nažalost, u obiteljima, pred mladima koji rastu zaraženi mržnjom prema drugome. I „dvije škole pod jednim krovom“ jesu lijehe u kojima se lako razvija strah od drugoga i u kojima se, počesto, šire i uče podatci i informacije sa selekcijom istinitosti. Je li i tu Andrić došao „na svoje“? Kao da jest! Uzgred rečeno: Katolički školski centri su najmješovitije škole, a katoličke su. Dobra volja je najvažnija.

Običan čovjek Bosne, ona najbolja i najzdravija jezgra, također je inficirana i strahom, i nepovjerenjem, pa i mržnjom, ali se bori protiv tog zla živeći život sa svojim susjedom, sa svojim komšijom i njegujući one dobre osobine koje su uvijek krasile ljude ovih prostora. Takvih primjera ima dosta. Ali često budu podvrgnuti „vakcini straha od drugoga“ kroz medije, na stranačkim skupovima, pa čak i na vjerskim susretima. Treba imati snage i dosta hrabrosti ne dopustiti ponovno trovanje. Svoj odnos prema susjedu i komšiji treba graditi na osobnom susretu, susretu čovjeka i čovjeka, susretu dva Božja stvorenja. Treba bježati od širenja mržnje i ne sudjelovati u tom zlu, makar bili prozvani kukavicama, izdajnicima ili već kako.

Kada pak govorimo o bosanstvu, mogli bismo se, vjerujem, složiti kako su Srbi i Hrvati prvi okrenuli glavu od – bosanstva u vrijeme kada je ta ideja bila razmjerno mila Bošnjacima.

Priča o ideji bosanstva nikad, u ovih 30-ak godina, nije bila iskrena ni kod jednog naroda. Sam pojam nismo čestito definirali: Bosanac, Bošnjak, Bošnjanin, dobri Bošnjanin… Svatko od nas je imao i ima svoje značenje. Srbi su, čini mi se, bili najjasniji: bosanstvo, ne. Zajedničko može biti samo ono što mora biti zajedničko, ali što manje. Hrvati su mogli lakše prihvatiti pojam bosanstva (jer franjevci su još davno bili zagovornici tog zajedničkog bosansko/bošnjačkog naziva, jezika, i kulture), ali kako su Muslimani – Bošnjaci sve jače prihvaćali taj pojam, Hrvati su ga odbijali. Jer sve su sile uporabljene da se pronađe što više razlika među nama. I ako je nešto za Bošnjake bilo prihvatljivo, mi Hrvati smo to odmah odbacivali. I obratno. Takav je slučaj i s ljiljanima, himnom…

Bilo je to, zapravo, doba kada je, primjerice, Alija Izetbegović govorio kako bismo „svi trebali biti malo više Bosanci, a malo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati“. Nije, doduše, Izetbegović bio baš konzistentan u svojim razmišljanjima. No, zvuči li vam danas ovaj njegov naputak kao – utopija?

Cijeli rat i svo vrijeme nakon njega svi smo se trudili (posebno naši legalno izabrani predstavnici) da razlike među nama postanu što jače, gotovo smo ih zabetonirali. I ova ideja da „budemo više Bosanci“ danas zvuči prilično utopistički. Kod nas Hrvata, čini mi se, prevelik je strah od unitarizma i majorizacije. Taj strah su još podgrijali predstavnici nekih bošnjačkih stranaka pokazujući da kroz izbore nekih pozicija u vlasti (i Predsjedništvu) mogu izabrati predstavnike Hrvata protiv volje Hrvata. I, naravno, priča o bosanstvu tada gubi svaki smisao. Bosanstvo bi moglo biti zajednički nazivnik za sve nas, bez želje da se izbrišu naše posebnosti (hrvatske, srpske, bošnjačke). Ali za takvo nešto mora postojati iskrena želja i čista namjera, bez zakulisnih igara. Takvo raspoloženje u našim politikama trenutno ne postoji. Nažalost!

Slijedom rečenoga, akademik Esad Duraković polemizirajući s tvrdom strujom SDA i sve agresivnijim glasnogovornicima koji drže kako je bosanstvo klopka za Bošnjake, kaže kako osviješteni Bošnjak znači biti Bosanac, i obrnuto. Kakva je (onda) situacija s Hrvatima? Imaju li – ili im se to tako samo čini?! – dvije domovine?

Do 90-ih godina prošlog stoljeća živjeli smo u jednoj državi. I Hrvati. Kada je Bosna i Hercegovina postala samostalna država, normalno je da nam je ona Domovina, da nam je državljanstvo bosanskohercegovačko. Zvuči nekako nespretno. I ne znam postoji li Hercegovac (Hrvat, Srbin ili Bošnjak) koji će jednostavno reći da je Bosanac. Hercegovci su Hercegovci, a Bosanci su Bosanci. Kad je BiH postala samostalna država, u njoj su nastavili živjeti Hrvati, Bošnjaci i Srbi kao i prije samostalnosti. Nisu se doselili, preselili ili nastali, nego su tu živjeli i nastavili živjeti. Priča o „rezervnoj domovini“ je naš domaći izum i naša podvala onim drugima. Svi mi volimo ovu Bosnu i Hercegovinu, ali svatko na svoj specifičan način. A svi smo svoj odnos prema Domovini proglasili jedino ispravnim. Sve koji malo drugačije izražavaju svoju ljubav prema Domovini proglasimo nedovoljno dobrim patriotima, domoljubima i kažemo: oni imaju rezervnu domovinu: Srbi Srbiju, Hrvati Hrvatsku, a Bošnjaci, ništa manje nego Tursku.

Ja rezervne domovine nemam. Hrvatska mi je draga, susjedna država i kao Hrvat mogu imati i njezinu putovnicu koja mi otvara mnoge granice. (Primjer: Bio sam među prvih nekoliko stotina građana BiH koji su dobili bosanski pasoš. Bio sam ponosan. Trebao sam voziti fra Petra u Njemačku. Na graničnom prijelazu Bregana nisam mogao proći s tim našim pasošem, jer su ga dobili mnogi koji nisu trebali. I nije bio kredibilan. I za jednu noć sam morao izvaditi hrvatsku putovnicu da bih mogao voziti provincijala fra Petra dalje za Njemačku.) Ako imati hrvatsku putovnicu znači imati rezervnu domovinu, onda velikom broju naših Bošnjaka Hrvatska je, također, rezervna domovina. Mnogi, naime, imaju hrvatske putovnice. Priča o rezervnoj domovini jest još jedan način da pokažemo da je moja (naša) ljubav prema Bosni jedino ispravna.

U stanovitoj mjeri, međutim, ideju bosanstva obesmišljavaju i rezultati popisa iz 2013., na komu se gotovo zanemariv broj stanovnika tako izjasnio. Da ne karikiramo, ali više je bilo Eskima…

Da! I to je pokazatelj da veliki govori o bosanstvu nisu baš uvijek iskreni. Biti Bosanac može biti „osviješteni“ Bošnjak, Srbin ili Hrvat. A to bi značilo: biti iskren, pravedan, demokratičan i hrabar. I zato ih je vrlo malo. Ponekad su ti govori o bosanstvu lov u mutnom; kad izbrišemo i ukinemo i hrvatsko i srpsko i bošnjačko, ostat će samo bosansko, a onda se zna što to donosi. A trebalo bi praviti ozračje u Bosni da se Bošnjak osjeća kao kod kuće, da se Srbin osjeća kao kod kuće, da se Hrvat osjeća kao kod kuće, bez straha od dominacije brojnijih. A tada će moći (i tada će htjeti) svi oni svoje najbolje: hrvatsko, srpsko i bošnjačko u sebi ugrađivati u zajedničku domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Kako bilo, ne bismo (više) trebali živjeti kao da je ’92. A, evo, čak je i Jasenovac iznova tema, baš kao da o tom zločinu nismo slušali pola prošloga stoljeća, pa ga se stavlja (i) u kontekst Srebrenice… što otvara nove bojišnice, zasad samo verbalne. Do kada tako?

Naravno da ne bismo trebali živjeti u 90-im, niti u drugim godinama iz naše prošlosti. Jer ako želimo imati budućnost, trebali bismo živjeti i graditi sadašnjost, treba podvući crtu, „refu“ i živjeti i graditi ovaj trenutak, sadašnji i tako spremati mogućnost dobrih odnosa za sutra. Nažalost opet, mi godišnjice ne koristimo kao trenutke koji će biti me(h)lemi za naše duše i da iz tih događaja tražimo recept za sutra, putokaze koji će nam pokazati barem ono kako ne bi trebalo raditi.

Naše godišnjice su otvaranje tek zaraslih rana. Rana počela zarastati, stvorila se krasta koja čuva ranu, a mi je na godišnjicama namjerno otkinemo i ponovno otvorimo, koja, nanovo otvorena, još više boli. Bojim se da to nisu nesmotreni potezi, nego planovi kako gajiti nepovjerenje, strah, pa i mržnju i tako čuvati vlast na „svom teritoriju“.

Netko je nedavno kazao kako će Bosne uvijek biti, ali je pitanje hoće li biti države? A slijedom gotovo masovnog odlaska, pitanje je (još!) i: hoće li biti ljudi? Slažete li se?

I opet trebamo se složiti što podrazumijevamo pod pojmom Bosna. Za mene je zajednica uređena kao država koju čine Srbi, Bošnjaci, Hrvati i svi drugi njezini građani. Ona nije ekskluzivno vlasništvo ova tri naroda, ali oni su njezin temelj i oni su najodgovorniji za nju, za Bosnu. Njihov opstanak, ravnopravnost, suradnja i život zadatak je svih nas. Do danas nismo pokazali da smo dorasli tom zadatku i da ćemo ga uspješno uraditi. Može se dogoditi, nažalost, da će biti neka država koja će se zvati istim imenom, ali to više neće biti ista Bosna, jer neće imati sve komponente koje Bosnu čine Bosnom. Zapravo, one Bosne od prije 40 ili 50 godina više nema. Oboljela je od teške upale sebičnosti, nepovjerenja, neiskrenosti. Ali nije sve gotovo. Postoji lijek s početka razgovora: priznati slabosti (pogrješke) i tražiti oprost i oprostiti. Jesmo li dovoljno hrabri za ovu terapiju?