Politički „dizajn multietnički inkluzivnog“ Hercegbosanskog kantona
Aktivisti za dekontaminaciju društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini pripremili su novo priopćenje i komentar političke scene u Kantonu 10 ili Hercegbosanskoj županiji, a koje bez intervencija donosimo u cijelosti:
Prošlo je više od pola godine od kako je doktor dizajna Vukadin estetski nanovo dizajnirao staru družinu kozmetičkim izmjenama. Da ne bude nesporazuma i zabune, nije riječ o uglednom poduzetniku Nenadu Vukadinu, vlasniku frizerskih salona i salona za uljepšavanje N. i K. Estetic design u Zagrebu, nego o Ivanu Mije Vukadinu iz Mandinog Sela kod Tomislavgrada, starom/novom premijeru Vlade Hercegbosanske županije ili Kantona 10 – kako se kome više sviđa.
Doktor političkog dizajna
Ivan Vukadin je početkom 2022. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru obranio doktorsku disertaciju s naslovom „Dizajn izbornog modela Bosne i Hercegovine u službi nacionalne ravnopravnosti“. To nije prvi put da se političari u Hrvata odluče dokazati na znanstvenom polju i zbog društvenog prestiža okititi se akademskim titulama. Dovoljno se sjetiti magistarskog rada Ante Đapića ili doktorske disertacije Vice Mihanovića. Što bi Vukadin bio lošiji od njih?
Vukadin je još 2012. na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu obranio magistarski rad s naslovom „Mogućnosti ustavne rekonstrukcije Bosne i Hercegovine kao multinacionalne države“. Svoju disertaciju je obranio kao premijer Vlade Hercegbosanskog kantona pred povjerenstvom koje su sačinjavali Božo Skoko, predsjednik, Gordana Iličić, mentorica, i Božo Žepić kao članovi povjerenstva. Božu Skoku, poznatog stručnjaka za komunikaciju s javnošću (da li i sa stvarnošću?), kao predsjednika povjerenstva može poželjeti samo plagijator, jer je dotični dva puta u javnosti optužen za teške plagijate, a obranio ga je Sud časti Hrvatske udruge za odnose s javnošću čiji je Skoko član.
Analiza sadržaja, metodologije i jezičnog stila Vukadinove doktorske disertacije sigurno će uslijediti jednog dana, ako ništa drugo onda iz razloga da se vidi hoće li njegova disertacija završiti u istom košu s magistarskim radovima i doktorskim disertacijama drugih političara sa znanstvenim i akademskim ambicijama. Tako je livanjsko-splitski novinar Vladimir Matijanić prokazao i dekonstruirao plagijatorsku metodologiju i nesuvisle jezične konstrukcije u Đapićevom magistarskom radu i Mihanovićevoj disertaciji. Što je uslijedilo kasnije ljudi kratkog pamćenja s lakoćom se mogu podsjetiti pretraživanjem na internetu.
Već u formulaciji naslova Vukadinove disertacije bode u oči prva riječ – „dizajn“. Da je Vukadin konzultirao internetsku stranicu Wikipedia, inače glavnu literaturu Bože Skoke u plagiranju knjige „Hrvatski velikani“, mogao je u verziji na hrvatskom jeziku pročitati sljedeće: „Dizajn je primijenjena umjetnost i ova riječ je prvo bila korištena kao izraz za stvaranje arhitektonskog plana kroz iterativni proces skica i maketa. Riječ Dizajn dolazi od engleske riječi Design, a znači crtež ili skica, neka ideja izražena crtežom. Jednostavno rečeno, dizajn je umjetničko oblikovanje predmeta za upotrebu.“ Isto bi saznao da je konzultirao „Rječnik stranih riječi“ od Bratoljuba Klaića. Ali nekim ljudima rječnici stranih riječi očito predstavljaju strane knjige, a po Vuk(adin)ovom se pravopisu i rječniku naziv i pojam dizajn odnose na politiku. Ako je već tako, Vukadin je mogao, da ispadne još učeniji, u naslov staviti riječ vebdizajn (webdesign).
Kriterij i uvjet i na najslabije poznatim i priznatim fakultetima i sveučilištima (koji imalo drže do svoga ugleda) su da kandidat prije obrane magisterija znanosti, a pogotovo obrane doktorske disertacije, objavi barem dva znanstvena članka u domovini ili jedan u inozemstvu čime bi dokazao da je osposobljen kao samostalan znanstvenik. To je očigledno zaboravio akademik i profesor emeritus Božo Žepić kao član povjerenstva za ocjenu i obranu Vukadinove disertacije. Svemogući internetski pretraživač „Google“ nije bio u stanju naći ni jedan Vukadinov samostalni znanstveni pa čak ni znanstvenopopularni članak objavljen prije obrane magistarskog rada, odnosno do obrane doktorske disertacije. Sve što je nepristrana „umjetna“ inteligencija uspjela naći su dva članka koji je Iličićka (mentorica i članica povjerenstva) potpisala sa svojim kandidatom Vukadinom. Prvi je članak s naslovom „Dvodomni parlament, institucionalni izraz autonomije segmenata u podijeljenim društvima“ objavljen u časopisu „Mostariensia“, godište 22, broj 1 za 2018. godinu. Članak nije nikako klasificiran i kvalificiran (kao znanstveni, stručni, pregledni). Ako je riječ o pokusnom članku koji je doktorand Vukadin trebao izraditi pod kontrolom mentorice Iličićke prije pisanja svoje disertacije, onda je kao autor prvo trebao biti potpisan on pa tek onda Iličićka što tu nije slučaj. Iličićka je potpisana kao prva što upućuje da je njezino supotpisivanje Vukadina čin milosrđa nesuđene časne sestre milosrdnice. Ako je suprotno, onda je Iličićkino supotpisivanje nečasni čin iskorištavanja Vukadinovog umnog potencijala iznesenog „čak“ na ukupno šest i pol stranica jezgrovitog teksta za čitanje. Dakle, tri stranice po autoru. Dobar prosjek.
Drugi objavljeni Vukadinov članak, taj put ocjenjen kao znanstveni, ima naslov „Izborna reforma u Bosni i Hercegovini i stavovi Hrvata u izbornome legitimitetu“, a objavljen je u časopisu „Hum“, broj XVI za 2021., koji izdaje Filozofski fakultet u Mostaru. Pa i taj članak Vukadin je potpisao skupa s Iličićkom, ali i s Ivanom Ćubelom tako da je još manje jasno koliki je u stvarnosti Vukadinov doprinos. Ono što je posebno upadljivo i sumnjivo jest to da u prvoj internacionalnoj elektronskoj verziji na Internet Archive Scholar jasno ispod naslova piše da je članak primljen 19. V. 2022., a prihvaćen 3. VI. 2022. što znači da je mlađi i od godišta časopisa u kojem je objavljen.
https://scholar.archive.org › humdec2021_007_036
U trenutku kada je Vukadin obranio svoju disertaciju taj trijumviratski članak nije bio ni objavljen. Tako ostaje zagonetka po kojoj je osnovi Vukadin pristupio obrani svoje disertacije. Tu je neugodnost netko naknadno uočio pa je na hrvatskom internetskom portalu „Hrčak“ prepravio da je članak primljen 19. XI. 2021., a prihvaćen 3. XII. 2021. godine.
Humdec2021_007_036Dakle, brojevi mjeseci i godina samo su naknadno zamijenjeni, dok su brojevi dana ostali isti. Inače, u tako kratkom „starijem“ vremenskom rasponu samo je autorska trojčica mogla samoj sebi napisati pozitivnu recenziju. U svakom slučaju tom je manipulacijom trijumviratski članak „objavljen“ prije obrane Vukadinove disertacije. I netko kaže da se vrijeme ne može vratiti unazad?
Vukadinu je doktorska titula na Sveučilištu u Zapadnom Mostaru dodijeljena ili udijeljena upravo one 2022. godine kada su jedna kanadska banka i američka tržnica izdale certifikate da su to sveučilište i njegov rektor Zoran Tomić proglašeni najboljima na cijelom bijelom svijetu. Tako i to „svjetsko priznanje“ daje na težini Vukadinovom doktoratu, ali i Vukadinov doktorat „diže“ ugled mostarskom Sveučilištu. Na pitanje kako je Vukadin mogao i smio doktorirati u gradu i na sveučilištu gdje o svemu odlučuje Dragan Čović (kojem je Vukadin 2020. izdajnički okrenuo leđa i odvojio se od HDZ BiH, osnovao je svoju stranku Hrvatski nacionalni pomak i preuzeo vlast i – što je puno važnije – resurse i novac u Hercegbosanskom kantonu), odgovoriti može samo rektor Tomić.
Ministri – magistri, birači – magarci
Doktor političkog dizajna ima veliku naklonost i potporu pojedinih duvanjskih franjevaca (koji su više sljedbenici ljudi poput Franje Tahija i Franje Tuđmana nego svetog Franje Asiškoga ili pape Franje), a čije je ponašanje blisko plemenskim šamanima. Uz njihove savjete i uz pomoć svojih duvanjskih političkih sljedbenika on je zaposlio tisuće duvanjskih Hrvata ne samo u Hrvatskoj nego posebno u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Irskoj. Oni mu kao dijaspora (a mnogi smatraju da su upravo Hrvati u BiH dijaspora Hrvatske?!) u znak zahvalnosti uzvraćaju tako što na izborima organizirano glasaju za njega i njegov Hrvatski nacionalni pomak. Ostaje samo poželjeti Vukadinu da kada prestane biti premijer Vlade Hercegbosanskog kantona barem vječno bude načelnik Tomislavgrada, čije mu mjesto čuva njegov politički klon Ivan Buntić. Međutim, na prošlim „demokratskim“ općim (parlamentarnim i predsjedničkim) izborima u Bosni i Hercegovini 2. studenoga 2022. situacija se zakomplicirala, pa Hrvatski nacionalni pomak nije uspio prikupiti dovoljan broj glasova naivnih Duvnjaka i Vukadin se nije automatski uspio pomaknuti u novi mandat. Uz njegov HNP najviše glasova i mandata u Skupštini Hercegbosanskog kantona dobili su HDZ BiH i livanjski ogranak HDZ 1990. Tu se najbolje vidi ona izreka: „Dva Hrvata – tri stranke.“ Najbolja je potvrda Gordana Nakić, koja je bila članica profitabilne stranke „Hrvatska zvona“, pa je kao žeton u prvoj Vukadinovoj Vladi postala ministrica za znanost, kulturu, obrazovanje i sport. Nakon što su na posljednjim izborima „Hrvatska zvona“ u Hercegbosanskom kantonu aterirala pod zemlju, Nakićka se odmah učlanila u HDZ 1990 odakle proziva sestrinsku stranku HDZ BiH u korist Vukadinovog HNP-a. S obzirom na to koliko je Vukadin držao do nje kao ministrice, očito je dobila Stockholmski, pardon Duvanjski sindrom.
Vukadin je za sastavljanje Vlade pridobio Miroslava Jaglicu, Dijanu Novković-Pećenac i Aleksandra Rodića, članove srpske partije Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) iz Drvara. Takvo što mogao je ostvariti samo politički čarobnjak mešetarskim štapićem, jer je SNSD partija čija je baza u entitetu Republika Srpska, a na čelu te stranke i entiteta je Milorad Dodik, koji politički podržava Dragana Čovića od kojeg se Vukadin odmetnuo. Usprkos tome, da bi sastavio svoju Vladu Vukadinu su nedostajala glasovi još dva-tri zastupnika (ili zakupnika) u Skupštini Hercegbosanskog kantona. Tada je Vukadin izjavio da je HNP otvoren za pregovore sa svim stranama. Međutim, oba HDZ-a nisu željela u koaliciju sa svojim odmetnikom.
https://www.jabuka.tv/vukadin-otvoreni-smo-za-pregovore-sa-svim-stranama/
Poslije dužeg čekanja, Jozo Ćosić, predsjednik livanjskog ogranka HDZ 1990 (bez dokazanog radnog iskustva izvan svoje stranke), je svojim političkim ćosanjem odlučio krenuti Vukadinovim stazama revolucije i podržati njegovu Vladu. Ivan Ćubela i Božo Perić – oba iz Ćosićevog HDZ slova i brojke – poput prvašića su digli svoje ručice učitelju Vukadinu. Zbog toga je Ćosić postao predsjednik Skupštine Hercegbosanskog kantona. Još jedna potvrda i jedan u nizu primjera zašto politika u običnom puku ima pežorativan naziv po „najstarijem ženskom obrtu“ kojim se po potrebi bave i muškarci. Vrijeme će pokazati hoće li netko razvaliti hercegbosansku Skupštinu kao bugarsku.
Kako se Vukadin okitio doktorskom titulom, njegovim ministrima nije preostalo ništa drugo nego da javno istaknu svoje niže rangirane magistarske titule kojih je danas, zahvaljujući bolonjskom obrazovnom procesu i privatnim večernjim veleučilištima, prava inflacija i devalvacija. Tako je livanjski Relax donio vijest: „Nakon ekspozea o radu županijske Vlade u starom sazivu te smjernice svog budućeg rada mandatar Vukadin je predstavio imena novih odnosno starih ministara i to: ministar financija Ivan Ćubela, magistar ekonomije iz Tomislavgrada, ministar unutarnjih poslova Mario Lovrić, magistar kriminalistike iz Kupresa, ministar gospodarstva Miroslav Jaglica, diplomirani informatičar iz Drvara, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Božo Perić, magistar računalstva iz Livna, ministar znanosti, prosvjete, kulture i športa Ante Tadić, magistar prava iz Tomislavgrada, ministar graditeljstva, obnove, prostornog uređenja i zaštite okoliša Sead Hadžijahić, dipl. ing. elektrotehnike iz Livna, ministar rada, zdravstva, socijalne skrbi i prognanih Dijana Novković-Pećenac, profesorica filozofije i sociologije iz Drvara, ministar pravosuđa i uprave Aleksandar Rodić, magistar prava iz Drvara.“
Može refren: Sve magistar do magistra, to su ministri sviiiii, neće nitko u njihovo društvo osim loši ministrantiiiii. Prema tolikom broj magistara u Vukadinovoj Vladi, obični birači u Hercegbosanskom kantonu mogu biti samo magarci.
Gdje bi Vukadinovoj Vladi bio kraj da još i ministrica zdravstva Dijana Novković-Pećanac ima titulu doktorice medicine ili barem magistre farmacije. Ali ona će kao profesorica filozofije sigurno znati organizirati i voditi zdravstvo u Hercegbosanskom kantonu puno bolje od bilo kojeg liječnika, posebno specijalista. A kao profesorica sociologije sigurno će naći načina kako zaposliti ljude koji su se iz ekonomskih razloga masovno iselili u Njemačku i Irsku, i sigurno će osmisliti nešto pametno kako vratiti prognanike nakon gotovo 30 godina od završetka rata. Možda osnivanjem pogrebnog poduzeća na kantonalnoj razini?
Imali su Vukadinovi koalicijski partneri u pogledu zdravstva velikog političkog potencijala u ličnosti liječnika doktora primariusa Nediljka Rimca, člana livanjskog ogranka HDZ 1990. Međutim, Rimac je imao ozbiljnije političke planove – postao je federalni ministar zdravstva u Sarajevu. Tamo podržava oporbenu politiku Velikog Vođe bosanskohercegovačkih Hrvata – Dragana Čovića. Spomenuta stara izreka: „Dva Hrvata – tri stranke.“ može se u Rimčevom slučaju preoblikovati u: „Jedan Hrvat – i vlast i oporba.“
Odlaskom Rimca na dužnost u Sarajevo i zbog nenaklonosti drugih liječnika Vukadinovoj, Rimčevoj i Ćosićevoj politici, za direktoricu Kantonalne bolnice u Livnu je nakalemljena pravnica Irena Periša, članica livanjskog ogranka HDZ 1990. Ona je odmah po stranačkom, a ne po stručnom kriteriju počela zapošljavati u bolnici.
Nediljkovo podvojeno političko ponašanje i prepuštanje bolnice osobi nekvalificiranoj u zdravstvu podsjeća na komedijski film „Ja, ja i Irena“. U situaciji u kojoj se našla livanjska bolnica s Irenom bilo bi puno bolje da je za direktora postavljen neki seoski travar, ako ih još ima na životu.
U nastaloj situaciji proročanski podrugljivo zvuči propovijed fra Maria Knezovića Hrvatima katolicima u Vidošima kod Livna na blagdan Velike Gospe 2022. godine. U okviru svoga teatralnog moraliziranja s propovjedaonice je izgovorio sljedeće: „Evo, sada, vidimo naši vrhunski iz Zagreba u Kragujevcu završavaju. A ti odavde pođeš, nećeš u livanjsku bolnicu. Idem u zagrebačku, gore je bolje, pa te liječi onaj koji je u Kragujevcu završio. U Kragujevac išao!“ Super Mario!
Nediljko Rimac je prije posljednjeg rata završio studij medicine ali ne u Kragujevcu nego u Tuzli pa bi očito to trebao biti standard, što više premija za zdravstvo u Hercegbosanskom kantonu. Tuzla je poznata kao središte svijeta. Tko ne vjeruje neka pogleda film „Ovo malo duše“.
Zanimljivo je da je Vukadin za ministra gospodarstva ili ekonomije imenovao informatičara Miroslava Jaglicu, ali da je poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo izdvojio iz ministarstva gospodarstva i dodijelio ministru Boži Periću. S obzirom na prihode proračunu Hercegbosanskom kantonu poljoprivredom, vodoprivredom i šumarstvom, jasno je da ministru Jaglici preostaje samo informiranje o prodaji cvijeća. Jer magistar računalstva Perić je sigurno sve dobro izračunao. A to može potvrditi i ministar financija Ivan Ćubela koji će brojati novce od prihoda, poreza i prireza i raspoređivati ih onako kako mu Vukadin bude naredio.
Za ministra unutarnjih poslova ponovno je potvrđen Mario Lovrić. Bez obzira tko je na toj dužnosti, ona je prijeko potrebna. I Divlji zapad je imao glavnog šerifa pa gdje neće kanton zapadno od Zapadnohercegovačkoga? Vrijeme će pokazati hoće li kriminalistu Lovriću provođenje pravednog zakona u progonu kriminalaca biti na prvom mjestu ili će mu to biti provođenje politike premijera Vukadina. Dovoljno je samo se prisjetiti kako je premijer Ivo Sanader politički postavio Tomislava Karamarka za ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
Umjesto „gospođe ministarke“ Gordane Nakić, koja je u prethodnoj Vukadinovoj vladi bila poput Crvenkapice, Vukadin je na dužnost ministra znanosti, obrazovanja, kulture i sporta posvetio Antu Tadića.
Anto Tadić potječe iz najuglednijeg livanjskog hrvatskog katoličkog gradskog roda i bogate obitelji. Poznati je pekar i prvi vlasnik privatne sirane. Zaposlio je mnogo ljudi. Svojim proizvodima opskrbljivao je Livno i Split. Obogatio se isključivo svojim poštenim radom, a nije bio gastarbeiter u Njemačkoj. Volio je prirodu, ali nije ubijao divlje životinje. Također je čuvao kulturnu baštinu livanjskog kraja. Otkupljivao je od nalaznika slučajno nađene starinske predmete na Livanjskom polju i darivao ih je muzejima u Sarajevu, Splitu i Zagrebu (zanimljivo ne i Franjevačkom muzeju na Gorici u Livnu). Zahvaljujući njemu sačuvan je velik broj predmeta. Financirao je Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ koje je onda stipendiralo učenike i studente čiji su roditelji bili slabijeg imovinskog stanja. Takvog čovjeka na dužnosti ministra bilo kojeg sektora može samo poželjeti svaka Vlada, pa tako i ona sastavljena od politoloških liliputanaca ali i političara s velikim (h)apetitima u Hercegbosanskom kantonu. Na žalost žitelja tog kantona, Anto Tadić iz Livna preminuo je u dubokoj starosti davne 1939. godine, dok ministar Ante Tadić iz Tomislavovog guvna s njime, osim imena i prezimena, nema ništa zajedničko.
Jedina referenca koju o ministru Anti Tadiću zna sveznajući „Google“ jest ta da je on izbačen iz HDZ-a BiH zajedno s Ivanom Vukadinom te da je s njime osnovao stranku HNP koja je sastavila Vladu Hercegbosankog katona. Dakle, imamo ministra znanosti koji nije objavio ni jedan barem znanstvenopopularni člančić za djecu nižih razreda osnovne škole ili bez dostupnih podataka da je kao promatrač prisustvovao nekoj znanstvenoj radionici za učenike srednje škole. Imamo ministra kulture koji nije postavio ili otvorio neku barem jeftinu putujuću izložbu s panoima. Imamo ministra obrazovanja bez javnih podataka o njegovom radnom iskustvu. Imamo ministra sporta bez podataka koliko je barem seoskih utakmica odigrao ili svjetskih prvenstava na televiziji pogledao. Ali to je zahtjevna dužnost u znanosti u Hercegbosanskom kantonu u kojem na predstavljanje novog sveska jedinog znanstvenog časopisa „Cleuna“ dođe u prosjeku oko 20 ljudi uključujući same autore i pozvane predstavljače. To je istaknuta dužnost u kulturi u kantonu u kojem se devastatorima i pljačkašima kulturne i prirodne baštine javno dodjeljuju nagrade za kulturu. To je odgovorna dužnost u prosvjeti u kantonu u kojem se jedna za drugom zatvaraju seoske osnovne škole. To je složena organizacijska dužnost u kantonalnom sportu o čemu svjedoče uspjesi Zlatka Dalića u Varaždinu i Zagrebu (zbog čega je nedavno izabran u počasnog Tomislavgrađanina iako s tim mjestom on izravno nema ništa) i jednodnevni dolasci splitskih skijaša u Kupres. Ali sve to nema veze. Samo neka je ministar (bez obzira tko i koji) „naš“ i neka nije „vaš“. Naška vaška.
Za ministra pravosuđa i uprave Vukadin je potvrdio Aleksandra Rodića. Tko je god nekim poslom ušao u zgradu Županijskog suda dočekalo bi ga četiri ili pet pravosudnih policajaca (i policajki), a ima ih preko 20. Oni poput pretorijanaca čuvaju tu neuglednu socijalističku (i socijalnu) zgradu iako je za taj posao dovoljan jedan portir pred starosnu mirovinu. Ali zato Hercegbosanski kanton nema svoj zatvor u koji bi ti pravosudni policajci privodili osuđene prijestupnike i nadzirali ih. Što će Hercegbosanskom kantonu zatvor kada tu žive samo pošteni ljudi i političari koji rade za opće dobro? Lopovi su tamo gdje je zatvor. Pravosudni policajci iz Livna sprovode rijetke osuđenike u zatvor u Mostar, jer problem je da pravosudni policajci dođu iz Mostara u Livno preuzeti osuđenike. Valjda je duplo veća udaljenost od Mostara do Livna nego obratno. Na tom položaju ministar Rodić može stopirati i stopira stupanje na snagu svakog izglasanog zakona koji mu se ne sviđa. A Vukadinov Hrvatski nacionalni pomak mora praviti uzmake i to gutati.
Za ministra graditeljstva, obnove, prostornog uređenja i zaštite okoliša ustoličen je Sead Hadžijahić, predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) u Livnu, politički vođa Bošnjaka muslimana na tom području. Upravo se livanjski ogranak SDA borio protiv imena Hercegbosanska županija s objašnjenjem da je to aluzija na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Federalne vlasti u Sarajevu zabranile su službenu upotrebu tog imena, ali najpametnije što je osmišljeno kao zamjena jest – Kanton 10! S druge strane, livanjski ogranak SDA nije bio nimalo bučan za povrat rodne kuće Hasana Brkića, partizanskog narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata, koju je on darovao gradu Livnu da tu bude smješten Zavičajni muzej koji je ujedno nosio njegovo ime. To je bio jedini državni muzej na području koji će poslije potonjeg rata ući u sastav Hercegbosanskog kantona. U potonjem je ratu tu bilo sjedište Specijalne policije, a danas je tu smješten „multietnički inkluzivni vrtić Sunčani most“. Pojmovni par „multietnički inkluzivan“ kao da je osmislio sljedbenik doktora političkog dizajna. Upravo je kolektiv nekadašnjeg Zavičajnog muzeja Hasan Brkić bio „multietnički inkluzivan“. Za razliku od tog muzeja, u Franjevačkom muzeju u Tomislavgradu nije se mogla zaposliti kao kustosica jedna Livanjka, jedina obrazovana paleontologinja u Bosni i Hercegovini. Iako je bila nacionalno i vjerski podobna (bez obzira što to nikad ne smije biti ispred struke), ipak nije bila stranački, pa je odbijena. O šansama za zaposlenje Bošnjaka ili Srba u tom i takvom muzeju ne treba ni pomišljati.
Foto: Pogled s Liba na Tomislavgrad u doba župana Johanesa Lupinija početkom 10. stoljeća. Povijest se ponavlja
Vidjet ćemo hoće li ministar Hadžijahić na kraju svoga mandata izgraditi ijednu tvornicu (zgrada državnog muzeja i kazališta/pozorišta je utopija), obnoviti već 30 godina spaljena i porušena srpska sela u Donjem Livanjskom polju, prostorno urediti Tomislavgrad u kojem se gradi bez urbanističkog plana, zaštititi okoliš od odlagališta smeća i od izlijevanja septičkih jama u rijeke i jezera. Posebno ćemo vidjeti hoće li zaštititi brda i planine od vjetroelektrana koje niču kao gljive poslije kiše, valjda da iseljeni žitelji Hercegbosanskog kantona imaju dodatnu najskuplju besplatnu struju kada se ili ako se ikad vrate u rodni kraj i zavičaj. Ili će, možda, na završetku njegovog mandata Hercegbosanski kanton postati Kantina X ili Kanta XXXL?
Čak su tri ministra u novoj Vukadinovoj Vladi drvarski Srbi. To što su u Vladu, po broju stanovnika, još uvijek većinski hrvatskom kantonu ušli Srbi je pohvalno, ali je ipak znakovito da su sve troje iz Drvara, a ni jedno nije iz Glamoča ili Grahova gdje srpske stranke također drže vlast. Je li Srbi iz Drvara zahvaljujući Vukadinu trasiraju put ka autonomiji u Hercegbosanskom kantonu ili čak odvajanju od tog kantona? Možda pripremaju uvjete za nastanak zasebnog distrikta poput Brčkoga? Bilo bi dobro kada bi se taj model primijenio na cijelu Bosnu i Hercegovinu, recimo na Hrvate u Bosanskoj Posavini u Republici Srpskoj. Tada bi i Švicarska podnijela zahtjev za ulazak u Bosnu i Hercegovinu.
Koliko je Vukadin naklonjen Srbima u Hercegbosanskom kantonu govori činjenica da mediji prenose njegove čestitke Srbima pravoslavcima na Božić i Uskrs po julijanskom kalendaru. Srbe je također uoči jednih izbora zadužio obnovom pravoslavne crkvice u Mandinom Selu, a koju su hrvatski ekstremisti srušili u prošlom ratu. S obzirom na to da je Vukadin rodom i prebivalištem upravo iz Mandinog Sela bilo bi zanimljivo javno čuti što (ne)zna o njezinom rušenju.
Bilo kako bilo, kome krivo kome milo, Vukadin je u politici uspio ono što je posljednji put uspjelo maršalu Titu, ali na neusporedivo većem području i s neusporedivo većim brojem žitelja. Vukadinu je uspjelo „dizajnirati multietnički inkluzivni“ kondominij. Za one koji imaju perverzne aluzije mala poduka: kondominij dolazi od latinske riječi „condominium“ koja označava političko i državno suvlasništvo. U slučaju Hercegbosanskog kantona to je država u državi.
Veličina područja i broj žitelja ne treba umanjivati Vukadinov uspjeh. I europske patuljasate države su na glasu kao utjecajne i kvalitetom najpoželjnije za život i ulaganje (Andora, Vatikan, Monako, San Marino, Lichtenstein). A Hercegbosanski kanton je površinski znatno veći od njih, a od nekih i po broju stanovnika. Zapravo broj stanovnika u Hercegbosanskom kantonu je još uvijek jako velik za buduće projekte privatizacije i koncesija.
Svuda vjetrenjače, a nigdje Don Quijotea da juriša na njih
Na području Hercegbosanskog kantona nalazi se mnogo prirodnih ljepota i znamenitosti koje su turistička odredišta i atrakcije. Jedno od najpoznatijih su Blidinjsko jezero s okolnim planinama, ali je ono podijeljeno između četiri općine (Tomislavgrad, Posušje, Prozor-Rama i Jablanica) i tri kantona (osim Hercegbosanskog kantona to su još Zapadnohercegovački i Hercegovačko-neretvanski). Zbog toga je pokrenuta inicijativa da se šire područje Blidinja proglasi Nacionalnim parkom prirode. Vukadin je kao borac za hrvatske nacionalne interese u Hercegbosanskom kantonu (sada s multinacionalnom Vladom) svojim ovlastima spriječio da Blidinje s okolnim planinama bude proglašeno Nacionalnim parkom prirode (Narodne novine Hercegbosanske županije, Službeno glasilo, godište XXVI, br. 5, Livno, 26. srpanj 2021., str. 315-316.) poput Plitvica, Krke, Kopačkog rita. Jer nacionalni interes Hrvata kao većinskog naroda u općini Tomislavgrad i Hercegbosanskom kantonu (posebno treće ili četvrte generacije iseljenika) je spriječiti odluke iz Sarajeva i dopustiti daljnju neograničenu sječu šume, nekontroliranu eksploataciju kamena i šljunka, lovljenje divljih životinja izvan sezone i još divljiju gradnju kuća od strane privilegiranih ljudi (što je sve zabranjeno u nacionalnim parkovima). Tko god misli suprotno nije samo protiv „najučenije“ glave na najvišoj dužnosti u Hercegbosanskom kantonu nego je protiv hrvatskog nacionalnog interesa(= pomaka) u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Vukadinova Vlada i partneri iz HDZ 1990 se već nekoliko godina bave unosnim komunalnim poslom izdavanja koncesija (čitaj: prodajom državnog zemljišta i prirodnih resursa) na planine i brda za izgradnju vjetroelektrana (oni to zove vjetroparkovima, naravno bez pristupa djeci i kućnim ljubimcima), za crpljenje podzemnih voda (jer nadzemne kao Buško jezero se odavno eksploatiraju), vađenje građevinskog kamena, korištenje lovišta itd., a čiji su korisnici najvećim dijelom poduzeća s velikim kapitalom iz bratske komunističke Kine. (Ni komunizam nije kao što je nekad bio.) Pri tome Vukadinova Vlada manipulativno plasira fore da je sve legalno i za opće dobro.
https://republikainfo.com/hbz-predaja-ili-prodaja-vladu-ivana-vukadina-izglasali-hdz-ovi-zastupnici/
https://livanjski.com/vijest/devedesetka-i-koncesije/509
Ne treba biti vizionar pa se sa sigurnošću kladiti koju će sudbinu Blidinje i okolne planine, a zatim svi prirodni resursi u Hercegbosanskom kantonu, doživjeti s premijerom Vukadinom i ministrima u novom sazivu njegove Vlade. Ako se ta dvojba plasira u kladionicama – radnim mjestima te kulturnim i sportskim destinacijama mnogih stanovnika u Hercegbosanskom kantonu koji nisu pobjegli u inozemstvo – onda će sve kladionice bankrotirati, a kladioničari će dijeliti dobitak na vrlo sitne dijelove. U svakom slučaju afere s koncesijama mogu biti poticaj za snimanje dugometražnog dokumentarno-igranog filma s naslovom „Koncesa Fora“.
Broj stanovnika u Hercegbosanskom kantonu se iz godine u godinu smanjuje, vjerojatno najvećom brzinom u odnosu na druge dijelove Bosne i Hercegovine. Posljednjih godina samo je iz Općine Tomislavgrad otišlo nekoliko tisuća/hiljada ljudi, najviše mladih Hrvata.
Međutim, masovno iseljavanje Hrvata „učinkovitoj“ Vukadinovoj Vladi sigurno ne predstavlja problem. Hercegbosanski kanton ima površinu od 4934,9 km² i malo više od 40.000 stalnih stanovnika (u rezultate prošlog popisa stanovništva najmanje su vjerovali popisivači). Ako se usporedi s Kanadom, gdje prosječno žive 4 čovjeka na 1 km², onda je Hercegbosanski kanton gusto naseljeno područje s oko 9 ljudi na 1 km². Očigledno je nekome cilj da u Hercegbosanskom kantonu jednog dana ostane živjeti jedan čovjek na 1 km² pa da sve bude njihovo 1/1. Kao i Kanada, i Hercegbosanski kanton je bogata prirodnim bogatstvima, posebno šumom. Usprkos tome, nitko u Kanadi ne smije posjeći ni jedno stablo kako mu se prohtije, pogotovo ne političari „za opće dobro“ i „u ime društvenog interesa“. Možda netko smije posjeći grančicu mira. Ali zašto ipak ne tražiti trun u oku Kanađanina dok se pravimo da ne vidimo nelegalno posječeno brvno u oku Hercegbosanca ili Bosnohercegovca? Zbog toga na svim sljedećim izborima, od lokalnih preko parlamentarnih do predsjedničkih, glasajte za Vukadina i članove njegove političke stranke i ministre njegove Vlade. Vaš glas za njihov spas!
Aktivisti za dekontaminaciju društvenog i političkog života u Bosni i Hercegovini
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi potpisanih i ne odražavaju nužno stav uredništva portala Ramski Vjesnik. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima su potpisani povezani.
