Prapovijesni Ramljaci

Rama je postala glasovita u povijesti kad su ugarski kraljevi stavili ime Rama (“rex Ramae”) u svoj kraljevski naslov 1138. godine. Ali ona je kao naselje mnogo starija, iako se ne zna kako se prije zvala. Na izvoru Rame od davnine postojalo je ljudsko naselje koje je u arheologiji poznato kao Velika Gradina u Varvari. Još je neidentificirani stanovnik iz doba mousteriena (razdoblje od 125000. do 60000. godina prije Krista) ostavio ovdje tragove svoje djelatnosti. Godine 1892. ovdje je nađen ručni šiljak, koji se smatra “najstarijom ljudskom tvorevinom u Bosni i Hercegovini”.

Teško je slijediti tragove prapovijesnih Ramljaka, ali u doba zvano eneolit (od 2400. do 1800. godina prije Krista) ljudi su ovdje ostavili keramiku vučedolske kulturne grupe.

U ranom brončanom dobu (od 1800. do 1600. godina prije Krista) u Varvaru su prodrli narodi s istoka, jugoistoka i sjevera (iz Podunavlja) koji su se bavili stočarstvom i lovom, ali i zemljoradnjom. Podigli su naselje u Velikoj Gradini. Kroz naselje su prolazile dvije uske ulice koje su se sjekle pod pravim kutom i dijelile ga na četiri dijela. Gradili su kuće postavljajući najprije podlogu (sokl) od lomljenog kamena te dižući na njemu četiri uspravne grede. Povezivali su ih vodoravnim gredama među koje su stavljali oblice i sve zatvarali zemljom pomiješanom s pljevom. Tako su nastajale pravokutne kuće sa stranicama od 5 do 6 m. Kasnije građene kuće bile su većih razmjera 9×8 m. Dijelile su se na dvije osnovne prostorije. U jednoj je bio pod od nabijene gline i ondje se nalazilo ognjište. U povišenoj prostoriji bila je smještena velika kalotna peć, a uza zid su bile duge i uske klupe. U toj prostoriji nalazio se i stan za tkanje, žrvnjevi i keramičke posude za vodu i žito. Prilikom iskopavanja u Velikoj Gradini nađeni su glineni modeli kuće i njezina namještaja pa se na temelju tih modela može zaključiti kako su izgledale ramske kuće sredinom drugog tisućljeća prije Krista. U svakom slučaju “Velika Gradina je najznačajnije brončanodopsko naselje u mediteranskom području”.

U Velikoj Gradini nađeni su kalupi u kojima je lijevano brončano oruđe, oružje i nakit. To znači da je ondje bilo značajno metalurško središte! Uz to su nađene male glinene figure, pojednostavljeni ljudski likovi koji su možda bili modeli za drvene “idole” prirodne veličine.

Zaključujući iz nekih nalaza (kružna pločica, probušen veprov zub, jedan ženski i dva muška lika te koštana svirala), možemo govoriti i o religioznosti dalekih stanovnika Varvare, da su (možda) štovali sunce, na što podsjeća kružna glinena pločica, neka božanstva i da su bili glazbeni, što potvrđuje pronađena koštana svirala.

Velika Gradina u Varvari nije jedino nalazište ostataka djelatnosti drevnih stanovnika Rame. Na Ometalima je također nađeno nekoliko predmeta od kojih je najzanimljivija “vezica za pojas”. To znači da su Ometala lokalitet brončanog doba. U istu skupinu spada i Ponir niže Prozora, što znači da su u Rami postojala vrlo razvijena naselja prije 3.500 godina. Bila su to prailirska naselja jer je u porječju Rame bila civitas četrnaest dekurija ilirskog plemena Deretina.

Rama je bila dobro povezana putevima koji su s Vranice i Bitovnje vodili preko Rame prema Duvnu na magistralni put prema Saloni. Postojao je i put iz Rame prema Neretvi a onda i Naroni. Na ušću Rame u Neretvu sagrađen je i srednjovjekovni Gradac za zaštitu puta.

Rani Iliri ostavili su tragove u “gromilama” – posebnim lokalitetima na kojima se nalaze velike gomile kamenja – počev od Bile Gromile u Varvari pa preko Orašca (gdje ima sedam gromila), Mrkodola, Klanca, Proslapa, Mluše, Podbora (Velika i Mala Gradina), Jaklića (dvije gromile), Rumboka te opet u Lapsunju, Gmićima (Gradina), potom Blacama, Ljubuncima, Dugama (Gradina), Parošu, gdje su mještani nalazili ne samo keramiku, nego i bakarne i željezne alatke. Nadalje nađena je gromila u Gorici, Krančićima (jedna se njiva zvala Gradac). Između Uzdola i Donje Vasti nalazi se također Gradina. U Šćipama je također nađena gromila, a u Herama postoji Gradina. U Kućanima na Rajnu postoje stare zidine. Na brdu Baćini nalazi se velika gromila. Sela Gračac i Gračanica također govore o sličnom podrijetlu imena. Iznad Hudotskog postoji Gradac i u njemu Gradina, a na Poljima i u Sovićima iznad Doljana također postoje tragovi drevnih stanovnika. U Doljanima se nalazio Grad, gdje se jedna stijena naziva Maleškin grad, a druga Gradina. Kod Milenka Filipovića, koji je ispitivao ove krajeve, nalaze se podaci da su u mnogim gromilama nađene ljudske kosti, ostaci grnčarije ili metalnog oruđa. Bilo bi vrlo zanimljivo odgonetnuti što znači lokalitet Kraljev stolac ili Banov sto kraj sela Kleka. Tu je mnoštvo kamenja – gromila, a u blizini su i neki stećci dok se susjedna gromila naziva Kraljevka. Narodna predaja hoće da je na Kraljevcima bila crkva. Nije previše udaljena ni velika nekropola Rudno.
Prvi ramski kršćani

Rimljani su u Rami ostavili značajne tragove, posebno putove. Otkopani su i fragmeneti rimskih nadgrobnih spomenika iz doba cara Hadrijana (117.-138.). Pokojnici su bili građani rimskog municipija Bistue, gdje je Tit Flavije Licinijan bio dekurion, zapovjednik konjičkog odreda, odnosno član gradskog vijeća. To ne mora značiti da je u Varvari bila smještena Bistue Vetus, nego je to bilo naselje manjeg značenja koje je potpadalo pod upravu Bistue. Kad je građena cesta iznad Varvare pronađene su cijevi rimskog vodovoda, što svjedoči o postojanju rimskog naselja na tlu današnje Varvare.
Kršćanstvo se razmjerno rano ukorijenilo u Rami, a u Varvari je postojala kršćanska bazilika, koja ipak nije bila sjedište bestoanske crkve (ecclesia Bestoensis) i biskupa Andrije koji je sudjelovao na salonitanskim saborima 530. i 533. godine, nego vjerojatno sijelo korepiskopa (seoskog biskupa, župnika) dok je biskupsko sijelo Bistue Vetus bilo vjerojatno u Podu iznad Bugojna. Tragovi bazilike u Varvari govore ipak o postojanju kršćanske zajednice u Rami. Što je bilo od te zajednice nakon provale Slavena i rušenja crkve u 6. st., teško je reći, jer nema povijesnih podataka. Teško je također konačno tvrditi da je Varvara dobila ime po sv. Barbari, koja je po tradiciji mučena 306. godine a koju su kršćani zazivali kao jednog od 14 pomoćnika u nevolji ili kao zaštitnicu rudara, ali nije isključeno da je ona dala ime starom naselju na Velikoj Gradini, pogotovo što je to bilo mjesto ljevača i rudara. Možda Varvara nije bila jedino mjesto koje je imalo crkvu. Postoji tradicija da je u danas muslimanskom selu Kleku nekad bila crkva, a jedna njiva se zvala Sutivani, što podsjeća na sv. Ivana. Ako se uzme u obzir da je i u Solakovoj Kuli postojala starokršćanska bazilika, onda se s pravom može zaključiti da je doista u ovim krajevima kršćanstvo zarana bilo vrlo rašireno. Ako analiziramo narodnu tradiciju o crkvama i crkvištima, morat ćemo zaključiti da je kršćanstvo na ramskom području bilo vrlo rašireno i prije dolaska Turaka. Tradicija tvrdi da je na Orašcu bila “grčka crkva” jer su tu živjeli “Kauri”. I u Proslapu je, po muslimanskoj predaji, bila “grčka” crkva. Iznad Podbora prema Ploči, po pričanju, također je bila crkva. U svakom slučaju ondje je bilo staro naselje jer se našlo mnogo ulomaka lonaca i tragova zidina. Negdje u blizini je morala biti i privremena fratarska kuća jer postoji lokalitet zvani Fratarsko šetališće.

Iznad Kopčića, koji su se nekoć zvali Ženovnica, bio je jedan stećak i po predaji “grčka” crkva. Na Gmićima su, po tradiciji, bile dvije crkve. Na njivi Pločicama nađeni su tragovi zida i na Turnju, što bi podsjećalo na toranj. Za selo Duge govori se da je nekad bilo grad i da je ondje bila crkva. U selu Gorici bilo je veliko srednjovjekovno groblje, a seljani su govorili kako je ondje bio i grad na mjestu Gradina dok je na Ilinu Kreniku bila crkva kraj koje je, kako se nekoć govorilo, zaklan fratar i njegov momak. U Šćipama na brdu Makovišću postoji staro groblje, a predaja tvrdi da je ondje postojao zvonik dok je na drugom brdu bila crkva. Nadalje se tvrdi da je na onom mjestu gdje se danas nalazi džamija bila crkva. Predaja stavlja crkvu i kraj Kraljeva Stola u Kleku. Narod u Kućanima priča da je iznad sela bila crkva na Glavici. U selu Ravnici nalazilo se kamenje u zidu za koji narod priča da je od crkve. Na mjestu zvanom Ravnice nađena je cigla, kreč i kamen, a narod priča da je ondje bila crkva. Pod selom Lizopercima nalazi se lokalitet Crkvine za koji tradicija govori da je na njemu bila crkva. U Sovićima živi predaja da je na brdu Kamenu, iznad zaseoka Brajkovića, bila crkva. Na Risovcu također postoji mjesto Crkvine gdje je po predanju bila crkva, iako ondje nama tragova zgrade kao na susjednoj Vukovoj Dragili i velikoj nekropoli na Lokvi. Na Poljima, odnosno na Blidinju također je po tradiciji bila crkva.

Previše je “crkava” u Gornjoj i Donjoj Rami a da bismo mogli povjero­va­ti da su sve i postojale, ali je isto tako teško vjerovati da makar neke ni­su postojale. Kad su sagrađene i kad su srušene te crkve, ne može se znati, ali kako se gotovo na svakom koraku nalaze groblja i stećci, to je siguran znak da je Rama bila gusto naseljena i da je u njoj bilo i crkava. Starinskih ili onih kasnijih, teško je reći, ali ih je, očito, moralo biti. Možda su lokaliteti crkvine ili crkvišća vezani uz lokalitete na kojima se narod skupljao i slušao misu, posebno u doba kad u cijeloj Rami nije bilo crkve?

Fra Ljubo Lucić, “Rama kroz stoljeća”, 2002. godine